Europska unija pozvala je svoje građane da se pripreme za daljnju ekonomsku bijedu. U izvješću o europskim gospodarskim izgledima objavljenom 3. svibnja, Europska komisija navodi da se očekuje da će daljnje pogoršanje trajati najmanje do 2015. No, kao što svako takvo izvješće kaže, tada će stvari krenuti na bolje!
Očekuje se da će se nezaposlenost u eurozoni ove godine popeti na 12.2 posto, u odnosu na 11.4 posto prošle godine. U Španjolskoj će nezaposlenost porasti na 27 posto, u odnosu na prošlogodišnjih 25 posto; u Portugalu će porasti s 15.9 na 18.9 posto; a nakon tri brutalne godine patnje, u Grčkoj će se popeti za 2.7 posto na 27 posto. Trend će postati poguban za mlade: samo u Španjolskoj procjenjuje se da će 52 posto mladih ostati bez posla. Stvaramo generaciju koja se vjerojatno nikada neće vratiti na pravi put.
Isti trend događa se iu bogatim zemljama sjeverne Europe, koje su srušene reakcijom uvoza iz osiromašene južne Europe. Očekuje se da će njemačko gospodarstvo ove godine rasti za samo 0.4 posto, a od Austrije do Nizozemske slika je pada.
Ova kriza ruši temelje i identitet Europe. Od kraja Drugog svjetskog rata, Europljani su počeli očekivati mrežu socijalne sigurnosti koja bi ublažila manje sretne dok se ne bi mogli vratiti na posao i dostojanstvo. U usporedbi s američkim snom, u kojem je svatko mogao postići najviši ekonomski i društveni status osobnim naporom, bez uplitanja države, ovaj europski san bio je vrlo drugačiji.
Sada se, međutim, većina ekonomista slaže da je taj san postao vrlo dalek jer ne postoji način na koji ekonomija više može podići mnoge ljude. U Europi štednja eliminira mrežu socijalne sigurnosti. Indikativno je da je, primjerice, u Španjolskoj spašavanje bankarskog sustava koštalo više od svih rezova koje je vlada napravila u sektoru obrazovanja i zdravstva.
Ali dok su Sjedinjene Države i Japan krenuli putem gospodarskih poticaja, ubrizgavajući goleme količine novca u svoje sustave svaki mjesec, i već s nekim vidljivim rezultatima, Europa je krenula u suprotnom smjeru. Europska politika je istovremeno rezanje javne potrošnje i povećanje poreza kao recept za uklanjanje deficita. I usprkos jasno dostupnim činjenicama i usprkos izjavama nekih koji prihvaćaju potrebu za rastom, ta se politika ne mijenja.
Tijekom posjeta novoizabranog talijanskog premijera Enrica Lette Berlinu 30. travnja, njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je: "Mislim da je proračunska konsolidacija sada zanimljivo označena riječju štednja, koja se inače ne koristi u Njemačkoj. Nismo čak ni znajte ovu riječ prije krize." A njezin kalvinistički ministar financija, Wolfgang Schauble, ponovio je: "Rast i štednja savršeno su kompatibilni."
Osim što gubi svoj sjaj, Europska unija potiče rastuću ogorčenost. Istog dana kada je objavljeno izvješće Europske komisije, izrazito antieuropska Stranka neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) zabilježila je veliki uspjeh osvojivši 25 posto glasova na lokalnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu. Slične stranke sada rastu posvuda, od Belgije do Nizozemske, od Austrije do Finske. I, po prvi put, slična stranka - Alternative für Deutschland (Alternativa za Njemačku) - sada se kandidira u Njemačkoj s platformom za napuštanje eura.
Nedostatak učinkovitih vođa koji su dorasli zadatku omogućuje rast pukotina u temeljima Europe. Južna Europa ima nedostižnog vođu u Španjolskoj, premijera Mariana Rajoya, koji uživa ugodnu većinu u parlamentu, ali ga prosvjednici diljem zemlje svakodnevno ocrnjuju. U Francuskoj predsjednik François Hollande također uživa solidnu većinu, ali sada ima stopu odobravanja od samo 25 posto biračkog tijela. Portugal ima gotovo identičnu situaciju. Grčka ima Syrizu, stranku protiv mjera štednje i protiv Europe koja se približava tradicionalnim strankama u zemlji. A Italija sada ima vladu s neizvjesnom budućnošću, s mladim premijerom za staru politiku.
Simbolika pada imidža EU-a je najava švicarske vlade da njezino tržište rada više nije otvoreno za europske građane, koji će morati zatražiti dozvolu.
Malo tko shvaća da je Italija poseban slučaj nefunkcioniranja i neusklađenosti s Europom. Kraj Hladnog rata doveo je do smrti modernih talijanskih političkih stranaka, koje je stvorio i potaknuo Hladni rat: Komunističke partije i Kršćansko-demokratske stranke, ali, u stvaranju novog političkog sustava, događaj bez premca dogodilo se: Silvio Berlusconi, najbogatiji čovjek Italije, s moćnim medijskim carstvom, odlučio je ući u politiku kako bi pobjegao od osobnih ekonomskih i pravosudnih problema. Postao je vješt političar i otad je Italija podijeljena na proberlusconovce i antiberlusconovce. Ovaj potonji tabor okupio je cijeli lijevi i lijevi centar i nije nalik drugim europskim ljevičarskim strankama poput Laburističke stranke u Engleskoj, Socijaldemokrata u Njemačkoj i Socijalističke stranke u Francuskoj.
Te stranke nastale su prije kraja Hladnog rata i nisu izgrađene da bi se suprotstavile stranci jedne osobe poput Berlusconijeve Stranke naroda slobode u Italiji. Iz ove anomalije proizašla je nova talijanska politička "stranka", Pokret 5 zvijezda, koju opet vrlo osobno vodi komičar koji je postao političar, Beppe Grillo (koji je protiv sustava, a također i protiv eura), koja je također potpuno asinkrono s Europom. Sve dok Berlusconi ne ode u mirovinu, Italija će ostati podijeljena oko njega, a svi će izbori biti neuvjerljivi i neće dovesti nikakav pravi politički program u središte rasprave. Argentinci bi to vjerojatno najbolje razumjeli, jer je njihova zemlja još uvijek polarizirana između peronizma i antiperonizma.
Da je stara generacija njemačkih proeuropskih vođa, poput Helmuta Kohla i Helmuta Schmidta, još bila tamo, vjerojatno bi pokušala educirati Nijemce o vrijednostima Europe za Njemačku. Nijemci su duboko uvjereni da ne bi trebali stavljati svoje novčanike na raspolaganje južnim Europljanima koji rade manje, pokušavaju izbjeći plaćanje poreza, troše preko svojih mogućnosti i, umjesto da progutaju gorak lijek, očekuju da ih spašavaju njemački porezni obveznici. No prošlogodišnja studija Instituta za svjetsku ekonomiju iz Kiela pokazala je da je Njemačka samo u 2011. uspjela uštedjeti 11.1 milijardu dolara. To je bilo zato što je mogla posuđivati novac po mnogo nižim stopama od južne Europe. Prošlog mjeseca, studija njemačke Zaklade Bertelsmann tvrdila je da bi izlazak iz eurozone Njemačku koštao ekvivalent od oko 1.6 trilijuna američkih dolara tijekom 13 godina, smanjujući njemački bruto domaći proizvod za prosječno 0.5 posto između 2013. i 2025. godine.
Cijela Europa čeka što će se dogoditi na rujanskim izborima u Njemačkoj. Socijaldemokrati su manje za štednju od Merkel, ali po svemu sudeći ona će pobijediti. Hoće li tada promijeniti svoj stav prema svima, uključujući čak i Međunarodni monetarni fond, koji osuđuje prekomjernu štednju? Nitko ne zna, ali mnogi se nadaju.
U međuvremenu, svijet ne prestaje kako bi Europi dao vremena da riješi svoje unutarnje slabosti. Pročitajte samo Izvješće Nacionalnog obavještajnog vijeća SAD-a o globalnim trendovima do 2030. Među ostalim, predviđa se da će udio SAD-a, Europe i Japana u globalnom prihodu pasti sa 56 posto na 26 posto 2030. Godine 2008. Kina je pretekla Sjedinjene Države kao najveći svjetski štediša (i blizu je da prestigne Europu), a predviđa se da će se do 2020. udio financijskih sredstava tržišta u razvoju gotovo udvostručiti. Svaki daljnji europski pad ubrzao bi te projekcije. Dakle, vrijeme nije na strani Europe.
Roberto Savio, osnivač i predsjednik emeritus novinske agencije Inter Press Service (IPS) i izdavač Other News.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije