CBS je izvijestio da je jedva pet sati nakon napada na Washington i New York pomoćnici citirali ministra obrane Donalda Rumsfelda koji je, govoreći o Sadamu Husseinu, rekao: "Procijenite je li dovoljno dobar da pogodi SH u isto vrijeme. Ne samo UBL [Osama bin Laden]. Idi masovno. Sve pomesti. Stvari povezane i ne." ("Plan za napad na Irak započeo je 9. rujna", CBS Washington, 11. rujna 4.) Da nije bilo 2002. rujna, bismo li danas marširali u rat u Iraku?
Možda su našli drugi izgovor; već neko vrijeme žele to učiniti. 9. rujna dao im je izliku da učine mnoge stvari: Afganistan, Irak, gušenje građanskih sloboda kod kuće, gušenje Zakona o slobodi informiranja – sve vrste stvari, kod kuće iu inozemstvu. Našli bi neki drugi izgovor da nije bilo 11. rujna – a to čak nije izgovor u slučaju Iraka. S Afganistanom, barem na površini, to bi moglo poslužiti kao izgovor jer je tu navodno postojala neka poveznica, ali s Irakom nema nikakve veze s 9. rujna.
Sugerirate li da bi se rat u Afganistanu dogodio kad-tad, bez obzira na 11. rujna?
Možda jest. Američka vlada pregovarala je s talibanima do šest mjeseci prije 9. rujna kako bi dogovorili zaštitu naftovoda i plinovoda od Kaspijskog mora preko Afganistana i Pakistana do Indijskog oceana. Američke naftne kompanije bile su uključene u to - a to nije išlo onoliko daleko koliko je američka strana željela, pa su tražili neki drugi način da promijene položaj vlade u Afganistanu. Dakle, motiv je uvijek bio tu, opet, samo im je trebao izgovor – a 11. rujna je izgovor koji je imao mnoge funkcije.
Kanadski pisac govora za predsjednika Busha David Frum napisao je u svojim memoarima, Pravi čovjek, da je došao na 'osovinu zla' dok je čitao reakciju Franklina Roosevelta na japanski napad na Pearl Harbor. Frumov 'radikalni memorandum' upućen Bushu povukao je paralele između sila osovine Toyko-Rim-Berlin iz Drugog svjetskog rata i prijetnje terorističkih organizacija poput Al Qaide u savezu s današnjim takozvanim terorističkim državama: Irak-Iran- Sjeverna Koreja (Frum, “My Radical Memo on Iraq†, National Post, 8. siječnja 2003.). Kao što je Pearl Harbor bio veća prijetnja od nacista u Drugom svjetskom ratu, tako je i Al Qaeda veća prijetnja od Iraka –jedine nacije na zemlji koja je najsličnija silama osovine Drugog svjetskog rata, prema Frumu. Postoji li neki mogući način da se ovo shvati ozbiljno?
Ako ste pisac govora Georgea Busha, to se može shvatiti vrlo ozbiljno, da. Vidim s njegove točke gledišta, lijepo se uklapa u ono što je želio pronaći. Ali razumno ljudsko biće teško bi u svemu tome našlo imalo povjerenja; racionalno ljudsko biće tražilo bi neke dokaze [o vezi između Iraka i Al Qaide] – kao što svijet traži dokaze o tome već punu godinu dana. Tražili smo, ali nije bilo dokaza. Tako da ne mislim da do sada itko u to vjeruje.
Energetska politika potpredsjednika Dicka Cheneya navodi neizbježno da će se dvije trećine američke zalihe nafte morati uvoziti do 2020. Irak ima druge najveće rezerve nafte u svijetu. Koliko je nafta značajna u sukobu u Iraku?
To je sine qua non – to nije jedini razlog, ali svakako mora postojati, bez toga ostali razlozi možda neće biti dovoljno važni. Nafta ima i druge aspekte: službena valuta OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznica nafte) za sve naftne transakcije je dolar. Prije godinu i pol Irak je prešao na euro, što je očito jako uzrujalo američke moćnike, pa se boje da bi OPEC mogao službeno prijeći na euro. Prema onome što sam čitao od ekonomista, to bi bio veliki financijski udarac za SAD, a SAD bi ga morale zaustaviti - to je za njih vrlo važno. Da su oni bili zaduženi za Irak, kao što su otvoreno priznali da im je plan, lako bi mogli promijeniti odluku Iraka, a mislim da bi Saudijska Arabija i ostali bili u vrlo slaboj poziciji kada bi se htjeli suprotstaviti Sjedinjenim Državama. ovo pitanje. Morali bi se složiti s zadržavanjem dolara kao službene valute.
Pentagon je nedavno potvrdio da se ratni plan zove "Šok i strahopoštovanje" i uključuje 3000 projektila u 48 sati, od kojih 800 krstarećih, kako bi se postigao "učinak Hirošime" – psihološko uništavanje neprijatelja boriti se. Jedan dužnosnik Pentagona nazvao je plan 'bez presedana'. Suočen s podužim spiskom zasićenih bombardiranja 'šok i strahopoštovanje', recimo, jugoistočne Azije ili zapaljivim bombardiranjem Dresdena i Tokija, na primjer, je li to doista bez presedana?
Pa, u smislu vatrene moći, mogao bi biti [jednako moćan]. Oni sigurno imaju sredstva nadmašiti ono što su učinili u Afganistanu ili Iraku [1991.], ili Srbiji ili čak Hirošimi. Imaju sredstva da udvostruče Hirošimu ili deset puta više - na njima je koliko će iskoristiti. Jednostavno u smislu tonaže bombi ili eksplozivne snage, kako god se to mjerilo, moglo bi biti bez presedana – ali to zapravo nije važno pitanje: bilo da je jednako Hirošimi ili dvostruko Hirošimi, još uvijek će biti potpuna devastacija za ljude u Iraku, i mislim da je ovo izvješće izdano kao još jedan način zastrašivanja ljudi u Iraku i zastrašivanja njihove vlade. To je psihološki rat.
Nakon prvog Zaljevskog rata, George Herbert Walker Bush rekao je “bauk Vijetnama zauvijek je pokopan u pustinjskom pijesku Arapskog poluotoka†(Radio oružanih snaga SAD-a, 2. ožujka 1991.). Kakav učinak ima Vijetnamski sindrom - ideja o predugom trajanju rata koji dopušta učvršćivanje narodne opozicije - igra u taktici širenja Američkog Carstva?
Pa jedan od glavnih učinaka toga je u medijima. Pentagon je naučio da ako američkoj javnosti pokažete previše slika mrtvih seljaka i djece, ako su slike iz dana u dan previše krvave i previše jezive, sigurno ćete pomoći u izgradnji antagonizma prema ratu. Još od Vijetnama polako, ali sigurno ograničavaju pristup medija bojnom polju – svakim ratom ga je sve manje. Sada je sve inscenirano; dopuštaju medijima da vide samo ono što oni žele da vide. To je jedan od učinaka Vijetnama.
Što se tiče trajanja rata, bombardirali su Srbiju, dan i noć, 78 dana – to je dugo vrijeme. Bombardirat će dok ne postignu određeni učinak, ili predaju ili totalno razaranje. Radije to rade brzo, ali ne prebrzo jer uvijek imaju niz eksperimenata za izvesti. Ovi ratovi se vode djelomično kako bi se proveli eksperimenti s najnovijim oružjem, pa moraju imati vremena i za to. SAD će trajati koliko god želi. Imperij će učiniti što hoće. Ti i ja možemo samo pratiti i komentirati ovo i ono, ali Carstvo će učiniti što hoće.
Što se tiče plana za urbano ratovanje unutar metropole Bagdada (5 milijuna stanovnika), je li to potencijalna katastrofa za američke propagandne napore, s obzirom na to da će novinarima biti mnogo lakše doći do gradova, u usporedbi s izolacijom pustinje Oluja 1991., gdje su se mnogi masakri dogodili u pustinji, poput takozvane Autoceste smrti između Basre i Bagdada?
Obično bi samo bombardirali gradove sve dok sav mogući otpor ne bi bio ugušen, a zatim bi poslali snage na zemlju, koje bi se tada suočile s minimalnim otporom. Ali oni sada žele u isto vrijeme izbjeći paljenje naftnih bušotina – i druge stvari poput možda kemijskog i biološkog oružja – koje će zagaditi zrak i naštetiti američkim vojnicima. Kako bi to spriječili, čuo sam da bi mogli uvesti kopnene snage čak i prije nego što bombardiranje završi – ali tko može reći što će se dogoditi. Ali neće biti tako jednostavno kao u prošlosti.
O temi Ujedinjenih naroda, nakon što su SAD napale Grenadu 1983. (stanovništvo 101,000) usprkos golemom neodobravanju UN-a, predsjednik Ronald Reagan je rekao: “Sto nacija u UN-u nije se složilo s nama oko svega što je bilo prije njih, gdje smo mi uključeni, i to mi uopće nije poremetilo doručak.” Kakvu ulogu ima UN u planovima američkog imperija?
Čak i Carstva, čak i diktatori žele biti voljeni, žele izgledati kao legitimni. General Pinochet u Čileu je bio na vlasti 17 godina kao diktator, ali je također žudio da bude voljen. Održao je referendum siguran da će pobijediti, a izgubio je i bio prisiljen napustiti dužnost. Američki imperij može činiti što želi s vojne točke gledišta, ali također želi izgledati donekle legitimno. SAD koristi UN u tu svrhu, ako može. To se uglavnom tako radilo u prošlosti i sada se pokušava. Imperij je mislio da može nastaviti i činiti što želi u Iraku uz potporu UN-a i cijelog svijeta, ali je bio iznenađen ogromnim izljevom protivljenja - toliko da je bio prisiljen igrati Utakmica UN-a, a do sada nije pobijedila u toj utakmici. Ono što će se dogoditi bit će fascinantno promatrati, ali ne mogu to predvidjeti.
Mislite li onda da će druga rezolucija koju SAD predstavlja [ponedjeljak, 24. veljače 2003.] imati ikakav utjecaj na sukob ili će jednostavno ići sami ako ne mogu dobiti odobrenje Vijeća sigurnosti?
Pa rekli su da će [ići sami]. Upravo sam pročitao intervju sa [savjetnikom za obranu] Richardom Perleom koji govori o Francuskoj. Rekao je, čak i ako stave veto na našu rezoluciju, svejedno ćemo napasti Irak. Ali to se vrti naprijed-natrag gotovo godinu dana, a puno je psihološkog rata uključeno. Žele prestrašiti Irak, žele ispasti što je moguće čvršći, odbijaju priznati bilo kakvo slabljenje svoje odlučnosti - sve je to predstava.
Sada govoreći o široj regiji Bliskog istoka, izraelske skupine za ljudska prava poput B’Tselema i nekoliko cijenjenih dopisnika u regiji – Justin Huggler iz Independenta (UK) i Amira Hass iz Ha’aretza upozorili su da Izrael pojačava vojne aktivnosti i otimanje zemlje na okupiranim teritorijima dok su svjetski mediji usredotočeni na Irak. Hass je otišao toliko daleko da je rekao da bi irački raketni napad na Izrael ili palestinska potpora Sadamu Husseinu mogli ubrzati masovno protjerivanje Palestinaca (Hass: “Prijetnja masovnog protjerivanja” la Monde Diplomatique 19. veljače 2003., Huggler: “Kao što Svijet se fokusira na Irak, tijela se gomilaju u Gazi' Independent (UK) 22. veljače 2003.). Što mislite kakav će utjecaj imati rat na Irak za Palestince?
Postoji dobra šansa da Izrael to iskoristi kao izgovor za takozvani "transfer", koji se inače naziva etničkim čišćenjem - masovno preseljenje Palestinaca u Jordan, u tek oslobođeni Irak i tko zna gdje još. Oni to sigurno žele, hoće li se izvući, vrijeme će pokazati. Rat bi bio dobar izgovor, dobar paravan za to (protjerivanje palestinskog stanovništva).
Ovaj intervju se vodi iz Halifaxa, najvažnijeg pomorskog lučkog grada u Kanadi. U ponedjeljak [24. veljače 2003.] prvi od dva kanadska mornarička razarača kreću prema Arapskom moru kako bi osigurali 'pratnju' i funkcije nadzora za milijarde dolara vrijedne američke nosače zrakoplova. Kakvu ulogu ima Kanada u širenju američkog carstva?
To je smokvin list. Američka vlada očito ne treba ničiju pomoć da vojno nadjača bilo koga drugoga u svijetu, ali vraća se na potrebu da bude voljen i potrebu da se doima donekle legitimnim. Za te namjene potrebna im je potpora Kanade i Britanije i svih koji je mogu ponuditi. To je smokvin list. U nekim slučajevima, ove nacije nude određenu količinu vojne pomoći koja Washingtonu malo olakšava rat, ali to nije od presudne važnosti; mogli su uništiti Irak u potpunosti, prije nekoliko mjeseci, bez tolikog gomilanja [trupa].
Spomenuli ste da Imperij radi što hoće. Dana 15. veljače deseci milijuna ljudi diljem svijeta ustali su u ujedinjenom otporu ovom ratu protiv Iraka. Sljedećeg je dana predsjednik Bush rekao da prosvjed na njega nimalo nije utjecao, da bi to bilo poput oblikovanja politike temeljene na "fokusnoj grupi". Nema li ova vrsta opozicije – najveća ikada – doista nikakav vidljiv utjecaj na politiku?
Pa, to možda neće zaustaviti rat, ali kažem vam da ako SAD provede rat usprkos svjetskom protivljenju, to bi vrlo lako mogao biti početak kraja Carstva. I nadam se da jest.
William Blum radio je za State Department do 1967., kada ga je gađenje prema Vijetnamskom ratu natjeralo da odustane od svoje težnje da postane časnik u inozemstvu. Autor je knjiga Killing Hope: US Military and CIA Interventions Since World War II (Common Courage, 1995.) i Rogue State: A Guide to the World’s only Superpower (Common Courage, 2000.). Dobili smo g. Bluma telefonom u Washingtonu, DC. Može ga se kontaktirati na [e-pošta zaštićena]
Jon Elmer je novinar iz Halifaxa čiji je aktivizam i pisanje protiv rata u Iraku njegov status studenta filozofije na Sveučilištu Dalhousie učinio tek nešto više od formalnosti upisa. [e-pošta zaštićena]
Ovaj intervju izvorno je emitiran na CKDU-ovom Guerrilla radiju u Halifaxu, Nova Škotska. (www.bethechange.ca/radio )
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije