Čitanje najnovijeg CIA-inog izvješća o "svijetu 2025. godine" pruža gotovo ikakvu informaciju koju obični promatrač globalne ekonomije i politike ne bi znao. S druge strane, to nam omogućuje da bolje upoznamo način na koji vladajuća klasa Sjedinjenih Država razmišlja i da identificiramo granice tog razmišljanja.
Sažeo bih svoje zaključke iz tog čitanja sljedećim točkama:
- Washingtonova sposobnost predviđanja iznenađuje svojom slabošću; imamo osjećaj da su CIA-ina uzastopna izvješća uvijek "iza" događaja, nikad ispred njih.
- Ova vladajuća klasa ne zna za ulogu koju "narodi" ponekad igraju u povijesti; daje osjećaj da se računaju samo mišljenja i izbori vladajućih klasa, te da ljudi uvijek "slijede" te izbore i prilagođavaju im se bez uspjeha u njihovom neuspjehu, a kamoli u nametanju različitih alternativa.
- Niti jedno od priznatih mišljenja "stručnjaka" ne zamišlja mogućim (još manje "prihvatljivim") bilo koji način gospodarskog upravljanja osim onoga kojemu konvencionalna ekonomija priznaje navodno "znanstveni" karakter ("neoliberalni", slobodnotrgovinski, "globalizirani" "kapitalistička ekonomija), stoga ne bi bilo vjerodostojne (i posljedično moguće) alternative "kapitalizmu slobodnog tržišta".
- Osim toga, dojam koji se stječe iz ovog čitanja je da establišment Sjedinjenih Država čuva neke vrlo čvrste predrasude, osobito u odnosu na ljude Afrike i Latinske Amerike.
CIA nije predvidjela dolazak ekonomske krize
Prethodno izvješće – svijet u 2015. – nije zamišljalo da će financijalizacija oligopolističkog kapitalizma nužno dovesti do kolapsa poput onoga koji se dogodio 2008. godine, a koji su godinama prije predviđali i opisivali kritički analitičari koje stručnjaci establišmenta Sjedinjenih Država nikada nisu čitati (uključujući Françoisa Morina, Johna Bellamyja Fostera i mene).
Isto tako, vojni neuspjeh u Afganistanu nije bio zamišljen, pa se tek u ovom posljednjem izvješću razmatra djelomično odustajanje od Washingtonove strategije vojne kontrole nad planetom – očito, nakon neuspjeha!
Tako čak i danas (iz perspektive 2025.) izvješće bez oklijevanja tvrdi da je "kolaps globalizacije" i dalje nezamisliv. Naša je hipoteza, naprotiv, da postoji velika vjerojatnost "deglobalizacije" kroz konstituciju snažne i nepovezane regionalizacije (nepovezane u smislu da će odnosi koje će te regije održavati među sobom biti predmet pregovora koji ne potkopavaju ozbiljno njihovu relativnu autonomiju).
Općenito govoreći, "hegemonija" Sjedinjenih Država, čiji je pad vidljiv već nekoliko desetljeća, a ipak je u prethodnom izvješću potvrđena kao još uvijek "definitivna", sada se zamišlja kao "istrošena", ali unatoč tome još uvijek čvrsta.
Fatalna kratkovidnost
Uobičajeno je da vladajuće klase ne zamišljaju mogući kraj sustava koji osigurava trajanje njihove dominacije. “Revolucije”, dakle, za njih uvijek nisu samo “katastrofe”, nego i nepredvidive, neočekivane, “iracionalne” nezgode.
Ta kobna kratkovidnost onemogućuje im izlazak iz okvira takozvane "real-politike" (zapravo ne baš realne!) čiji je put isključivo krojen učincima kalkulacija, saveza i sukoba koji pogađaju vladajuće klase samo.
Dakle, geopolitika i geostrategija su strogo ograničene unutar horizonta mogućnosti koje su u skladu s tim igrama. Obrazloženja koja su razvili analitičari CIA-e u vezi s različitim mogućim opcijama za dominantnu klasu Sjedinjenih Država (i njenih podređenih europskih i japanskih saveznika) kao odgovor na one njihovih ozbiljnih protivnika (zemlje u "usponu", s Kinom na prvom mjestu) i kaotične moguće oscilacije drugih svakako su utemeljene.
Ali ostaje činjenica da je raspon ciljeva i strategija koje provode vlade, nacije i ljudi na periferiji globalnog sustava (bilo u zemljama u razvoju ili u marginaliziranim zemljama) ozbiljno smanjen ovom temeljnom "kapitalističkom" predrasudom.
Zanemaruje se temeljna kontradikcija s kojom se suočavaju vladajuće klase uključenih zemalja. Nije sporno, ali je očito da su te klase "prokapitalističke" u najvećem smislu te riječi. Ipak, njihovi se kapitalistički planovi mogu primijeniti samo u onoj mjeri u kojoj primijenjene strategije uspješno obuzdaju imperijalističke centre koje treba potisnuti.
Kraj "Belle Époque"
Izvješće značajno podcjenjuje ovu kontradikciju kako bi se uvjerilo u ono što se i danas čini točnim, a to je da ovdašnje vlasti (u Kini, Indiji, Brazilu, Rusiji i drugdje) (još?) ne dovode u pitanje temelje međunarodnog poretka. To je trenutno slučaj jer su u prethodnoj fazi razvoja globalizacije, razdoblju koje sam opisao kao "belle èpoque" (1980.-2008.), zemlje u usponu učinkovito uspjele "profitirati" od svog uključivanja u tekuću globalizaciju.
Ali ova je faza sada gotova i vladajuće klase u uključenim zemljama morat će to uvidjeti i, od tada nadalje, provoditi strategije koje su sve manje "komplementarne" onima koje primjenjuju oligopoli imperijalističkog centra, zapravo, strategije koje sukobljavat će se sve više s onima iz centra.
Odlučujući čimbenik – kojeg analitičari CIA-e ignoriraju – vjerojatno će ubrzati ovaj razvoj: poteškoće u pomirenju snažnog "kapitalističkog" rasta i prihvatljivih odgovora na društvene probleme povezane s tim rastom, poteškoće s kojom se suočavaju vlade na periferiji sustavi se ruše.
Stručnjaci CIA-e ne prave razliku između vladajućih klasa imperijalnog središta i onih s periferije jer su sve one "prokapitalističke". Međutim, po mom mišljenju, ta je razlika bitna. Vladajuće klase imperijalističke trijade – vjerne sluge oligopola – nisu stvarno ugrožene, barem u nekoj vidljivoj budućnosti. Posljedično, vjerojatno će zadržati inicijativu u upravljanju krizom, čineći nekoliko marginalnih ustupaka društvenim zahtjevima ako to bude potrebno.
Međutim, vladajuće klase na periferiji su u mnogo manje udobnom položaju. Granice onoga što kapitalistički put može proizvesti na tim mjestima su takve da odnos vladara prema nižim klasama ostaje dvosmislen.
Na tim mjestima moguća su, pa čak i vjerojatna, kretanja u društvenoj ravnoteži snaga, povoljna u različitim stupnjevima za niže slojeve. Konvergencija između sukoba koji suprotstavlja imperijalizam narodima i nacijama periferije s jedne strane i sukoba koji suprotstavlja kapitalizam socijalističkoj perspektivi, štoviše, izvor je neugodnog položaja prokapitalističkih vladajućih klasa na vlasti na jugu.
Neo-liberalizam Rolete
Bez razumijevanja ove velike kontradikcije, stručnjaci iz establišmenta Sjedinjenih Država vjeruju da opcija "državnog kapitalizma" (u Kini i Rusiji) nije održiva i mora jednog dana dovesti do obnove liberalnog kapitalizma. Druga mogućnost koja im izmiče jest da bi državni kapitalizam [mogao] evoluirati "ulijevo" pod pobjedničkim pritiskom nižih klasa.
Scenariji zamišljeni u izvješću su zapravo vrlo nerealni. Washingtonova mašta ne ide dalje od predrasude prema kojoj će sam uspjeh snažnog rasta zemalja u usponu ojačati srednje klase koje istodobno teže liberalnom kapitalizmu i "demokraciji", demokraciji definiranoj, naravno, formulom koja se dobiva na Zapadu ( višestranačje i "zastupnički" izborni sustav "demokracije"), jedina formula demokracije koju priznaje zapadni establišment.
Našim "stručnjacima" ne pada na pamet da dotični srednji slojevi možda ne teže demokraciji jer znaju da održavanje vlastitih privilegija zahtijeva potiskivanje narodnih zahtjeva. To da bi, posljedično, demokratizacija povezana s društvenim napretkom, a ne odvojena od njega kao što je slučaj u zagovaranom modelu "reprezentativne" "demokracije", trebala krenuti drugim putovima jednako je strano njihovom načinu razmišljanja.
Općenito govoreći, "stručnjaci" za kapitalizam ignoriraju mogućnost intervencije naroda u povijesti. Umjesto toga, oni precjenjuju ulogu "iznimnih pojedinaca" (kao što su Lenjin i Mao, čijoj se intervenciji pripisuju ruska i kineska revolucija, kao da nije postojala nikakva objektivna situacija koja je te revolucije činila predvidljivima, bez obzira na ulogu njihovih vođa! )
Ono što se može izvući iz ove igre "scenarija" zamišljenih unutar okvira ograničenog razmišljanja kapitalističkih stručnjaka u konačnici je oskudno. Mnogo zanimljivih detalja (nedvojbeno ispravno shvaćenih), nema uvjerljivog pogleda na cjelinu, budući da su zanemarena glavna proturječja koja daju smisao i poticaj borbama i sukobima.
Na primjer, dugačak popis tehnoloških inovacija koje će se vjerojatno razviti ne daje puno pouka. Osim toga – ali to smo već znali – zemlje u usponu (posebno Kina i Indija) mogu ovladati kontrolom nad njima.
Pravo pitanje koje se ovdje postavlja, za te zemlje kao i za "bogate" zemlje trijade, tiče se korištenja tih tehnologija, društvenih interesa u čiju će službu biti implementirane, "problema" za čije rješavanje bi mogle pridonose i, u suprotnosti, dodatnim društvenim "problemima" koje će te upotrebe stvoriti. Nijedno od ovih glavnih pitanja nije proučavano u izvješću.
Samir Amin je francusko-egipatski ekonomist rođen 1931. koji se specijalizirao za ekonomiju razvoja.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije