Sean O'Grady je nedavno napisao u automobilskom prilogu The Independenta punom oglasa: “kao odgovor na mnoga pisma koja dobivamo u kojima se kritiziraju neki od naših izvještaja, mi ne proizvodimo automobile. Samo pišemo o njima. […] Pokušavamo se usredotočiti na to da našim čitateljima kažemo o mnogim načinima na koje možete uživati u vožnji bez da koštate zemlju (u bilo kojem smislu)." (O'Grady, 'Sport Utility Vehicles: Don't shoot the messenger. Ljudi koji kupuju SUV-ove su problem, a ne industrija koja ih proizvodi, pa čak ni automobilski tisak', The Independent, 7. ožujka 2006.)
O'Grady je nastavio:
“Zašto tako obrambeno? Jer toliko mnogo kritika tako opasno [sic] promašuje bit. Gotovo svatko od nas želi pomoći u spašavanju planeta i gotovo svatko od nas želi osobni prijevoz.”
Pa tko je, prema Independent motoring novinaru, kriv?
“Neprijatelji planeta, licemjeri ako hoćete, nisu naftne tvrtke koje rafiniraju benzin ili automobilske tvrtke koje proizvode vozila, ili novinari koji pišu o njima ili reklamna industrija koja ih prodaje ili bankari koji pozajmljuju naš novac da ih kupimo. Krivi su ljudi koji uopće kupuju automobile, bez kojih nijedna od goleme industrije ne bi postojala. Sada znate kome pisati pisma.”
Ovo je lak argument na više razina. Na primjer, uzmite u obzir da korporacije troše milijarde godišnje na promicanje svojih proizvoda i stvaranje novih tržišta diljem svijeta. Kao što filozof Mark Kingwell primjećuje:
"Sa stajališta korporacije, idealni građanin je neka vrsta ludo pohlepnog potrošača [vođenog nekom] vrstom psihopatske verzije osobnog interesa." (Citirano u Joel Bakan, 'The Corporation', Constable, London, 2004., str. 135)
Korporacije također 'eksternaliziraju' ekološke i druge troškove svojih proizvoda, minimizirajući ili izbjegavajući regulaciju uz dopuštenje vlade – tako da društvo u cjelini i sam planet snose teret.
Međutim, O'Gradyjev članak prilično je značajan dio novinarstva jer je sve donedavno svaka rasprava koja povezuje oglašavanje, medije, korporacije i kolaps okoliša jednostavno bila izvan dnevnog reda medija. Obećavajući je znak da javnost prepoznaje da su ta pitanja povezana +i+ da bi mediji trebali obratiti pozornost.
Još jedan primjer sklapanja zabranjenih veza bio je u programu BBC Radio 4 Start The Week... prije nego što je brzo dobio odgovor. Jacky Law, autor knjige 'Big Pharma' rekao je:
“… prava pitanja ne pokrivaju [mediji] i ja pokušavam pokazati u svojoj knjizi da kada imate parlamentarni odbor koji donosi odluke, to ne znači nužno da ih je usvojila vlada jer je korporativna moć samo tako jaka i treba nam korporativni novac”.
Andrew Marr, voditelj programa BBC-a, odgovorio je:
“Ali ne razgovaramo o tome. I, naravno, oni su vrlo često ljudi [tj. korporacije] koji se prvenstveno oglašavaju u tisku i novinama. Vrlo je zanimljivo, nedostatak rasprave u isto vrijeme, na primjer, o automobilskoj industriji i budućnosti automobilske industrije. Zatim pogledate broj oglasa za automobile i počnete se pitati postoji li veza? Ne bih to trebao reći, vjerojatno.” ('Start The Week', BBC Radio 4, 16. siječnja 2006.)
Doista, u dobro nagrađivanoj medijskoj karijeri – uključujući prestižne dužnosti političkog urednika BBC-ja i urednika Independenta – Marr je naučio da se ne bavi takvim temama.
Slična iskra razuma brzo je ugašena na uredničkim stranicama Independent on Sunday (pogledajte naše medijsko upozorenje, Klimatske promjene – 'Dobrodošli na Mars (ili Sjevernu Koreju!)', 31. siječnja 2006., www.medialens.org/ upozorenja/06/060131_welcome_to_mars.php).
"Nedavno ste klevetali čitatelje koji su prosvjedovali protiv oglasa vaših novina povezanih s fosilnim gorivima kao 'mnoštvom puritanaca, bijede, radosti ubijanja, staljinista i tmurnosti.' ('Boca pjenušavog pića za najbolji način letenja', Independent u nedjelju, 22. siječnja 2006.)
“I, u vašoj današnjoj kolumni: 'Mislio sam da sam ovu ideju ostavio na miru prije nekoliko kolumni', referirajući se na vaš slamasti argument da bi nas odbijanje oglašavanja 'gotovo sigurno izbacilo iz posla.' ('U svakom slučaju, držimo se zdravog razuma', 12. veljače 2006.).
“Previše spremno odbacujete određene neugodne činjenice koje nisu promaknule pažnji vaših čitatelja: snažno oslanjanje vaših novina – zapravo svih 'kvalitetnih' tiska – na prihode od oglašavanja [oko 75%]. Takva ovisnost samo je jedan u nizu filtera vijesti koji štite javnost od neugodnih istina o državno-korporacijskoj moći u društvu. Ovaj propagandni model mainstream medija, koji su predstavili Edward Herman i Noam Chomsky u 'Manufacturing Consent' (1988.), nikad nije spomenut, a još manje o njemu ozbiljno raspravljano, u IoS-u. Zašto ne?
“Veselim se što ćeš čuti.
najbolje želje,
David Cromwell
Suurednik, Medijski objektiv”
Williams nije odgovorio i od tada se dobro klonio takvih neugodnih tema u svojoj tjednoj kolumni. U međuvremenu, reklame u boji preko cijele stranice 'zelenog diva' BP-a nastavljaju puniti stranice Independenta. Slučajno ili drugačije, Jeremy Warner, poslovni urednik Independenta, odlučno je branio BP kada je prošlog mjeseca objavila golemu dobit od 11 milijardi funti:
“Iz moralne perspektive, neki bi vidjeli da je neobranjivo podupirati naše mirovine zagađivanjem planeta. Ipak, s mojeg mjesta na kojem sjedim, ovo se čini prilično boljom upotrebom novca od one koju predlaže NEF [New Economics Foundation], koja predlaže golemi porez na nepredviđenu dobit s prihodima koji bi se prije svega primijenili na razvoj obnovljivih izvora energije i ako ostaje nešto nakon toga, novac koji treba ići u poseban globalni fond osnovan za pomoć siromašnim zemljama u prilagodbi klimatskim promjenama.”
Warner je izrekao što misli sa svoje plišane stolice koju financira tvrtka:
“Kriozna je stalna zanimljivost utopijskog razmišljanja ove vrste da još nije shvatila da tržište pruža najbolju moguću nadu za konačno postizanje ovih ciljeva. Na obnovljive izvore energije i energetski učinkovite tehnologije već se baca više novca nego što sustav uopće može podnijeti ili je vjerojatno da će ikada proizvesti povrat, stanje stvari koje će samo biti naglašeno obvezom predsjednika Georgea Busha o stanju Unije da okonča američku ovisnost. na ulje.” (Jeremy Warner, 'Nemojte osuđivati BP-jev izvor nafte. Zagađivač ili ne, ovo je tvrtka kojom se Britanija može ponositi', The Independent, 8. veljače 2006.)
Uzimanje izjava političkih vođa zdravo za gotovo ključna je karakteristika korporativnih medija. Isto tako su i bizarne ideje da će korporacije i 'slobodna' tržišta, snažno iskrivljena da služe korporativnim interesima, 'spasiti čovječanstvo'.
Profesor prava Joel Bakan ubacuje notu racionalnosti:
“Načelo 'najboljeg interesa korporacije', koje je sada dio korporativnih zakona većine zemalja [prisiljava] donositelje korporativnih odluka da uvijek djeluju u najboljem interesu korporacije, a time i njezinih vlasnika. Zakon zabranjuje bilo kakvu drugu motivaciju za njihovo djelovanje, bilo da pomažu radnicima, poboljšavaju okoliš ili pomažu potrošačima da uštede novac.” (Bakan, op. cit., str.37)
Posljednja očajnička nada zasjenjenih medija je da će pomicanje nekoliko stolica na vrhu establišmenta spasiti planet. Stoga Independent on Sunday pozdravlja nedavni proračun 'zelenog kancelara' Gordona Browna kao "kreće se u pravom smjeru", ukazujući da "on postaje sve više angažiran na klimatskim promjenama".
IoS uvodnik nastavlja u istom duhu:
“On [Brown] shvaća da će razdoblje u kojem se nada biti premijer – otprilike do 2013. – biti posljednja prilika za rješavanje toga, ako ne želi izmaći kontroli. Kao što pokazuje njegova evidencija o siromaštvu u svijetu, on je uporan i maštovit kada se posveti nekom cilju.” (Uvodnik, 'Gordon i zeleni div', Independent on Sunday, 26. ožujka 2006.)
Tržišni 'suverenitet', nezdrava fiksacija na ekonomski 'rast' i benigne namjere korporativnih i političkih vođa nepokolebljivi su članci vjere za profitne urednike i novinare medija. Nije ni čudo da će takvi medijski profesionalci zauvijek raspršiti svaku kritičku raspravu o sadašnjim politikama i mogućim zdravim alternativama u područje "utopijskog razmišljanja".
PREDLOŽENA AKCIJA
Cilj Media Lensa je promicanje racionalnosti, suosjećanja i poštovanja prema drugima. Prilikom pisanja pisama novinarima, snažno pozivamo čitatelje da zadrže ljubazan, neagresivan i neuvredljiv ton.
Pišite Seanu O'Gradyju iz Independenta:
E-mail: [e-pošta zaštićena]
Pišite Jeremyju Warneru, poslovnom uredniku Independenta:
E-mail: [e-pošta zaštićena]
Pišite Michaelu Williamsu, zamjeniku urednika Independenta u nedjelju:
E-mail: [e-pošta zaštićena]
Pišite Simonu Kelneru, glavnom uredniku Independent & Independenta u nedjelju:
E-mail: [e-pošta zaštićena]
Pišite Andrewu Marru, voditelju BBC-ja:
E-mail: [e-pošta zaštićena]
Molimo također pošaljite kopije svih e-mailova na Media Lens:
E-mail: [e-pošta zaštićena]
Sada je objavljena prva knjiga Media Lens: 'Čuvari moći: Mit o liberalnim medijima' Davida Edwardsa i Davida Cromwella (Pluto Books, London, 2006.). U vrijeme pisanja (27. ožujka) nije bilo spominjanja niti osvrta ni na jednom glavnom listu. Za dodatne pojedinosti, uključujući recenzije, intervjue i izvatke, kliknite ovdje:
http://www.medialens.org/bookshop/guardians_of_power.php
Ovo je besplatna usluga. Međutim, financijska potpora je od vitalnog značaja. Razmislite o donaciji Media Lensu: www.medialens.org/donate
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije