Što znači “imperijalizam” u današnjem globaliziranom svijetu? Od Vijetnamskog rata, zadana pozicija mnogih koji sebe nazivaju antiimperijalistima bila je jednostavno protivljenje bilo čemu što rade Sjedinjene Države ili njihovi zapadni saveznici. No funkcionira li stara antikolonijalna binarnost - "Zapad i ostatak" - još uvijek funkcionira u vrijeme kada ekonomsku vladavinu ne provode nacionalne vlade nego globalna neoliberalna elita nezamislivo bogatih ljudi čija glavna odanost nije bilo kojoj zemlji, nego na njihove offshore bankovne račune?
Moglo bi se vidjeti neoliberalizam — koji se ponekad naziva “tržišni fundamentalizam” — kao jedan oblik imperijalizma, dok je drugi više staromodni nacionalizam, recimo, Donalda Trumpa ili Viktora Orbána, koji žele vratiti sat unatrag u vrijeme kada su granice bile zidovi i tarife pravilo.
To je otprilike stav Rohini Hensman, aktivistice iz Šri Lanke koja živi u Indiji, čija je nedavna knjiga Neobranjivo: demokracija, kontrarevolucija i retorika antiimperijalizma (Haymarket Books, 2018), dovodi do takvih pitanja. Ona također inzistira na tome da današnji antiimperijalisti moraju obratiti pozornost na ruske, iranske, UAE i Saudijske gospodarske dogovore i vojne avanture.
Neodbranjivo je važna knjiga za sve ljevičare kojima je stalo do vanjske politike i ljudskih prava. Postavljajući pitanje zašto je toliko ljevičara završilo na strani diktatora, Hensman sastavlja dijelove koji su nam potrebni kako bismo raskinuli sa staljinističkom tradicijom i verzijom antiimperijalizma koja dopušta svima osim SAD-u.
U knjizi Hensman pravi razliku između klasičnog imperijalizma, gdje su se sirovine nasilno izvlačile iz kolonija, i današnjeg globaliziranog gospodarstva, u kojem je proizvodnja odvojena od nacionalne države, a korporacije šalju radna mjesta tamo gdje su troškovi rada najniži, bez obzira na učinke na radnika u matičnoj zemlji korporacije.
Ona tvrdi, "[u] globaliziranoj svjetskoj ekonomiji, gdje je produktivnost bila ključ uspjeha, militarizam je postao prepreka ekonomskoj moći." To je osobito istinito u SAD-u, gdje ona slijedi Chalmersa Johnsona u tvrdnji da je ludo neproporcionalan proračun za obranu doveo do socijalne deprivacije i demokratskih deficita.
"Pseudo antiimperijalisti”
Hensman je otvorena u pogledu svog političkog stajališta: antiimperijalisti bi se trebali suprotstaviti ugnjetavanju jedne zemlje od strane druge. Socijalisti bi se trebali solidarizirati s demokratskim revolucijama, a ne s kontrarevolucionarima koji ih pokušavaju slomiti. Ljudima na globalnom jugu koji traže demokraciju treba vjerovati na riječ, a ne optuživati ih da su manipulirani od strane Zapada, kao da nitko drugi ne može željeti ista prava na slobodu izražavanja ili okupljanja koja uživaju ljudi u Europi i Sjevernoj Americi.
Neodbranjivo postavlja tipologiju triju vrsta “pseudo-antiimperijalista”: ljudi koji misle da su za sve ratove krive SAD ili Zapad; neostaljinisti koji opravdavaju sve što Rusija učini; i stvarni tirani koji se prikrivaju jezikom antiimperijalizma kad god ih se kritizira. Zatim primjenjuje ovu matricu na studije slučaja Rusije i Ukrajine, Bosne i Kosova, Irana, Iraka i Sirije. Svi oni dobivaju jedno poglavlje osim Sirije, koja dobiva dva; jedan se fokusirao na Assadovu vladu, a drugi na građanski rat.
Za svaki sukob, ona se zalaže protiv preuveličavanja uloge i snage Zapada, posebice SAD-a; ovaj je argument od ključne važnosti, kao i ono što ona usmjerava na oblik dominacije koji je prakticirao stari Sovjetski Savez.
Socijalizam i demokracija
Prema njezinu mišljenju, Sovjetski Savez nikada nije bio socijalistički jer pravi socijalizam ovisi o demokraciji. Diktatorski odnos SSSR-a prema vlastitom narodu bio je vidljiv od samog početka u gušenju pobune u Kronstadtu, dok je njegovu represivnu politiku prema nacionalnosti uveo Staljin još 1922., kada je inzistirao da bi to trebala biti federacija podređenih republika, a ne neovisnih nacija . Od tada nadalje, SSSR-ov odnos prema susjednim zemljama bio je jednako imperijalistički kao i američki, koristeći istu kombinaciju ekstraktivnih ekonomskih odnosa i političkog snažnog naoružavanja.
Hensman slijedi analizu Međunarodne socijalističke organizacije u viđenju SSSR-a kao "državnog kapitalizma", a ne bilo koje vrste socijalizma. Također je kritična prema marksističkom konceptu “buržoaskih demokratskih” revolucija, u kojima se individualna prava i kapitalizam vide kao međusobno ovisni. Daleko od toga da je neraskidivo povezan s demokracijom, kapitalizam je uvijek iznova dokazao da nema problema s diktatorima, tvrdi ona. Iz tog razloga, umjesto fokusiranja na razliku između državnog kapitalističkog i privatnokapitalističkog sustava, ljevica bi se trebala koncentrirati na demokratska prava, jer samo u demokratskim državama radni ljudi imaju prostora za borbu protiv onih koji ih iskorištavaju i tlače.
Studije slučaja u ovoj knjizi osmišljene su kako bi rasvijetlile ovaj opći pristup. Budući da ona pokriva toliko sukoba na samo tri stotine stranica teksta, te su studije slučaja nužno shematske, odvijaju se u galopu i sažimaju složene interakcije i duge vremenske raspone u paragraf ili dva. Neodbranjivo djelomično je duga povijesna rasprava koja je trebala kulminirati u njezinoj raspravi o sirijskom građanskom ratu, a njezini su negativci jasni mnogo prije nego što stigne: to su Rusija, Iran, Assadov režim i pseudo antiimperijalisti koji ih podržavaju i šire lažu govoreći da u Siriji nije bilo prave demokratske opozicije, samo islamisti, ili da je građanski rat izazvao Zapad. Ali, iako se slažem s njezinim kritikama ovih ljevičara, njezino vlastito tretiranje sirijskog građanskog rata duboko je pogrešno na drugačiji način.
Sirijski građanski rat
Hensman započinje svoju raspravu o sirijskom građanskom ratu ovim sažetkom: “Mirna demokratska revolucija 2011. koju su pokrenuli arapski ustanci kasnije je postala militarizirana kao odgovor na brutalnu represiju koju je provodila država. Sirija je tipičan primjer moralne i političke degeneracije pseudo-antiimperijalista koji podržavaju, ili se ne suprotstavljaju, genocidnom slamanju demokratskog ustanka od strane totalitarne države u savezu s iranskim i ruskim imperijalizmom.”
Iako je istinito što se tiče toga, ovo uokvirivanje umanjuje ulogu džihadista i izostavlja ključnu ulogu Turske, koja ne samo da je financirala frakcije Slobodne sirijske vojske, već je izravno podržavala i Al Qaidu i ISIS kako bi destabilizirali Siriju. Erdoğan, koji sebe vidi kao nekadašnjeg i budućeg sultana, nije skrivao svoju želju da pripoji dijelove sjeverne Sirije i tri puta ju je napao. Zapravo, sirijski građanski rat dijelom je regionalni sukob u kojem se četiri velike sile na tom području - Iran, Irak, Sirija i Turska - bore za prevlast.
Ali Hensman vidi borbu uglavnom u smislu dobrih i loših momaka. Cijeli svoj narativ preuzima iz izvora sirijske oporbe i, budući da sirijsku oporbu podržava Turska, prešućuje neugodnije aspekte turske intervencije, omalovažava Kurde i svodi iznimno složenu situaciju na jednostavan sukob u kojem se sirijska oporba sukobljava s Assadom i njegovih saveznika, među kojima ona uključuje i ISIS i Kurde.
Njezina lakovjerna ovisnost o sirijskim oporbenim izvorima navela je Hensman da ponovi divlje optužbe protiv Kurda iz Rojave - da su pozvali ruske zračne napade, da preuzimaju "arapske zemlje" i da ubijaju svakoga tko se s njima ne slaže. Rezultat je važna, ali duboko manjkava knjiga u kojoj autorica proturječi vlastitom savjetu o tome kako biti dobar antiimperijalist: “Vrijedno je pogledati različite izvore, a ne samo one koji potvrđuju ono u što se već vjeruje.”
Slažem se i samo bih volio da je ovo načelo primijenila dovoljno dosljedno da prepozna da postoje dva Sirijske demokratske revolucije — ona sirijske građanske oporbe i ona Kurda iz Rojave. Obojica zaslužuju našu ozbiljnu pažnju i solidarnost.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije