Pozornost svijeta u srijedu je bila usmjerena na ono što je državni tajnik Colin Powell rekao u Ujedinjenim narodima, ali mnogo je važnije bilo ono što nije rekao.
Najvažnija je bila jedna riječ koja je bila u središtu planova za rat, ali koja Powellu nikada nije sišla s usta: nafta. Tu riječ ne mogu izgovoriti američki kreatori politike, iako ljudi svugdje znaju da da nije bilo nafte, Sjedinjene Države ne bi vodile rat.
Budući da Sjedinjene Države neće otvoreno govoriti o planovima za budućnost iračke nafte, većina svijeta je skeptična prema američkim argumentima o iračkom oružju za masovno uništenje, vezama s teroristima i kršenju ljudskih prava. Ljudi su zabrinuti zbog problema, ali ne vjeruju američkim motivima. Powell je postavio razumno pitanje: "Zašto bi itko od nas trebao sumnjati u Irak?" Ono što on ne uvažava jest da drugi postavljaju isto pitanje o Sjedinjenim Državama.
S obzirom na sofisticiranu američku obavještajnu tehnologiju i žar s kojim američki kreatori politike žele optužiti Irak, zapanjujuće je koliko je slučaj koji je Powell ponudio bio slab; grafikoni, karte i telefonski presretnuti razgovori bili su impresivniji od temeljnih dokaza ili zaključaka. Čak i da su sve njegove tvrdnje istinite, ništa što je rekao ne govori u prilog ratu. Umjesto toga, Powell je iznio dobar argument za nastavak inspekcija — uz ozbiljnu suradnju američkih dužnosnika s naredbom da dijele sve relevantne obavještajne podatke koje proizvede taj sofisticirani sustav.
Koji je bio pravi cilj Powellove emisije o odnosima s javnošću? Jedna vjerojatna meta bila je američka javnost; administracija shvaća da se mora suprotstaviti rastućem antiratnom pokretu. Drugi su bili čelnici zemalja kao što su Francuska i Turska, gdje je stanovništvo velikom većinom protiv rata, a političarima je potrebno pokriće ako žele kapitulirati pred zahtjevima SAD-a, a da ne ispadnu kao pseći psići.
Powell je nesvjesno pojačao ovu stvarnost kartom dometa iračkih projektila. S iznimkom Izraela (koji želi rat za vlastite interese moći), ljudi unutar tih koncentričnih krugova potencijalnog dosega projektila odbacuju rat. Ako se irački susjedi — ljudi koji bi se trebali najviše bojati — ne osjećaju ugroženima, zašto se Sjedinjene Države osjećaju prisiljenima ući u rat?
Powell je tvrdio da se Irak bavio "politikom izbjegavanja i prijevare", a sigurno je režim poput Sadama Huseina sposoban za takvu taktiku. Ali ostatak svijeta također vidi "uznemirujuće obrasce ponašanja" u akcijama SAD-a.
Primjer za to: Sjedinjene Države potkopale su međunarodne napore za razoružanje umjesto da ih podupru. Jedan od primjera bilo je torpediranje Josea Bustanija, glavnog direktora Organizacije za zabranu kemijskog oružja, u travnju 2002. kada se činilo da bi Bustanijevi napori mogli stvoriti prepreke američkim ratnim planovima pokretanjem inspekcija kemijskog oružja u Iraku. A Sjedinjene Države ostaju najveći svjetski trgovac oružjem, što nije preporuka za njihov samoproglašeni položaj svjetskog mirotvorca.
Oružje za masovno uništenje - u Iraku, na Bliskom istoku iu svijetu - prijetnja je miru i sigurnosti. Ali to je pitanje izgovor za Sjedinjene Države u ciničnom triku da prikriju strateške ciljeve u vezi s naftom.
Nitko ne sugerira da Sjedinjene Države žele trajno preuzeti izravni posjed iračke nafte. Umjesto toga, kreatori politike su zainteresirani za kontrolu nad protokom nafte i profita od nafte. Država klijent u Iraku dala bi Sjedinjenim Državama trajniju i opsežniju vojnu prisutnost u regiji i mogla bi potisnuti Saudijsku Arabiju kao ključnog igrača u OPEC-u. Iračke rezerve nafte, koje se procjenjuju kao druge najveće u svijetu, posebno su atraktivne zbog kvalitete i niskih troškova eksploatacije. Američka kontrola nad Irakom preko popustljivog režima - koji samim svojim postojanjem pripada Sjedinjenim Državama - dramatično povećava američku kontrolu nad naftom, a time i nad svjetskim gospodarstvom.
Američki dužnosnici otvoreno su izrazili prijezir prema međunarodnom pravu i izjavili da namjeravaju ući u rat, sa ili bez odobrenja UN-a. Zato su sve priče o tome hoće li Powell proizvesti “pušač” bile nebitne. Nije bilo potrebe za dimećim oružjem jer je nacija s najvećim oružjem na svijetu jasno dala do znanja da joj ne trebaju nikakvi dokazi - dimeći, tinjajući, pa čak ni potpuno hladni - da odvedu svijet u rat.
Robert Jensen je profesor novinarstva na Sveučilištu Texas u Austinu i autor knjige “Writing Dissent: Taking Radical Ideas from the Margins to Mainstream”. Do njega se može doći na [e-pošta zaštićena].
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije