Zagovornici globalizacije teško mogu slaviti politički, ekonomski i društveni debakl koji Argentina trpi. Ipak, na sve načine pokušavaju uprijeti prstom od MMF-a u kronizam i korupciju.
Međutim, činjenica je da je Međunarodni monetarni fond izazvao neispunjavanje obaveza države od strane svog djeteta, Argentine, u iznosu od samo milijardu dolara i kusur. Argentina vrlo jasno pokazuje što takozvani “antiglobalizacijski prosvjednici†imaju protiv MMF-a, Svjetske banke i globalizacije općenito. Argentina također pokazuje zašto su prosvjedi protiv globalizacije osuđeni na neuspjeh sve dok američki građani i građani savezničkih nacija ne zatraže promjene u američkoj politici.
Istina je da je MMF stvorenje pod kontrolom Ministarstva financija Sjedinjenih Država. Zapravo, web stranica Ministarstva financija – www.ustreas.gov – navodi MMF na svojoj karti web stranice u abecednom indeksu njegovih odjela i agencija.
Iz tog razloga, Argentina također pokazuje zašto su prosvjedi protiv globalizacije osuđeni na neuspjeh ako američki građani ne saznaju što njihova vlada radi drugim nacijama u ime nesputane slobodne trgovine prema 'Washingtonskom konsenzusu' (nije li to oksimoron? ) ‘neoliberalne politike’. Ukratko, povijest argentinskog debakla je sljedeća.
Tadašnji argentinski predsjednik Carlos Menem imenovao je Dominga Cavalla, ekonomistu s Harvarda, ministrom financija 1991. Cavallo je surađivao ruku pod ruku s MMF-om na izradi i provedbi MMF-ovog programa strukturne prilagodbe kako bi ispunio uvjete za zajmove Svjetske banke za strukturnu prilagodbu, koja je – zauzvrat – mobilizirala zajmove komercijalnih banaka i drugih institucionalnih ulagača.
Uz podučavanje MMF-a o neoliberalnim načelima, Cavallo i Menemov režim privatizirali su argentinska državna poduzeća sve do struje i vode (između mnogih drugih); otvorio je argentinsku proizvodnju i tržište robe za neograničenu trgovinu; i otvorili su tržišta kapitala svoje zemlje neograničenom priljevu stranih valuta.
Također, Cavallo je vezao pezo za dolar u omjeru jedan prema jedan – uz prešutno odobrenje MMF-a, koji se nije bunio niti odbijao uspostavu valutnog odbora koji je nadzirao tečaj strane valute. Strane tvrtke i goleme količine izravnih stranih ulaganja (najmanje 156 milijardi dolara) pritekle su u Argentinu, što je rezultiralo pozitivnim stopama gospodarskog rasta od 1991. do 1994. godine.
U prosincu 1994., međutim, kriza s meksičkim pezosom izazvala je nervozu, takozvani "tequila efekt", među investitorima u Latinskoj Americi. Strani kapital istjecao je iz regije. Također, vlada je rasprodala veliku državnu imovinu pod uvjetima privatizacije MMF-a, često stranim tvrtkama koje su slale profite iz zemlje. Nadalje, kako je vrijednost dolara rasla u odnosu na druge valute, tako je rastao i pezo.
To je učinilo argentinski izvoz mnogo skupljim iako je latinoamerička regija doživjela usporavanje. Zarada od izvoza potonula je kao kamen. Rezultat: spiralni pad koji je završio četverogodišnjom recesijom. Recesiju su kasnih 1990-ih pogoršale azijske financijske krize, kao i financijske krize u Brazilu, Meksiku, Rusiji i Turskoj (koje su sve bile i jesu oduševljeni studenti MMF-a i Svjetske banke).
Klasični "bijeg kapitala" uslijedio je kada su argentinski strani investitori i bogata elita slali svoja sredstva iz zemlje, sekvestrirajući svoj novac u američkim i europskim bankama i investicijskim kućama.
Nažalost, argentinska je vlada odmah krenula s posuđivanjem kako bi poduprla valutni odbor, održala vezanost pezosa za dolar i servisirala prethodno nastale dugove. Od 1998. do sredine 2001., MMF i europski vjerovnici, ozbiljno zabrinuti za vlastite portfelje, dogovorili su 22 milijarde dolara u daljnjim zajmovima i kreditnim linijama, pri čemu je MMF ponovno inzistirao, suprotno ekonomskoj teoriji, na mjerama štednje kako bi se proračun uravnotežio do rezanje domaće potrošnje.
Dana 21. kolovoza 2001. MMF je preporučio povećanje od 8 milijardi dolara na raniji stand-by zajam od 14 milijardi dolara za Argentinu. BBC-jeva dopisnica Lourdes Heredia izvijestila je iz Buenos Airesa 25. studenog (1) da će vlada zabilježiti deficit od 7.8 milijardi dolara u 2001., 1.3 milijarde dolara više od granice dogovorene u kolovozu; (2) da je misija MMF-a stigla provjeriti vladine račune; i (3) da je isplata kredita od 1.264 milijarde dolara “Argentini očajnički potrebna†kako bi uravnotežila svoj proračun bila u opasnosti.
Unatoč prethodnim zajmovima i ugovorima o zajmu iz 2001., te s ukupnim državnim dugom od 132 milijarde dolara, 5. prosinca 2001. MMF je povukao okidač uskrativši isplatu od 1.264 milijarde dolara. Ovaj je korak poduzet jer mjere štednje koje je nametnula vlada – mjere na kojima je izvorno inzistirao MMF – nisu bile dovoljno stroge. (Niti nadzor i nadzor MMF-a nisu bili dovoljno strogi.)
Vlada je, zapravo, pretjerala. Ipak, teška je istina da je MMF uskratio Argentini samo 1.264 milijarde dolara – što bi gotovo uravnotežilo proračun – i time srušio gospodarstvo i vladu.
Kao što je pokojni Everett Dirksen slavno rekao: “Milijarda ovdje, milijarda ondje. Uskoro govorite o pravom novcu. Zaista o pravom novcu. Možemo se samo nadati da se još jedan “MMF puč†ne sprema; vidjet ćemo.
Ipak, prava lekcija iz Argentine je sljedeća: MMF je stvorenje pod kontrolom Sjedinjenih Država, koje su primarni podupiratelj te institucije u smislu postotka financiranja od strane zemalja članica, a time i prava glasa. Ergo, Sjedinjene Države drže uzde na odbjegloj pozornici koja je MMF, a time i Svjetska banka. A razlog zašto SAD nastavlja s politikama i praksama koje su se pokazale katastrofalnima za druge zemlje je vrlo jasan: te politike i prakse su vrlo, vrlo profitabilne. Mnoge banke i drugi ulagači mobilizirani zajmovima MMF-a i Svjetske banke naplaćivali su Argentini kamate od 7% do 16% iznad komercijalne stope.
Prosvjednici se mogu, hoće i bune protiv globalizacije. I trebali bi: ne postoji niti jedna zemlja koja je iskusila dugoročnu ekonomsku stabilnost slijedeći smjernice MMF-a. (Samo pitajte Joea Stiglitza ili Jeffreya Sachsa.) Umjesto toga, oni rastu dugove poput korova i vrlo često, kao u Argentini, trpe društveni, politički i ekonomski kaos. Ali prosvjednici protiv globalizacije moraju zapamtiti, ili naučiti, da je MMF pod kontrolom Sjedinjenih Američkih Država. I, kao što dokazuju brojne nedavne jednostrane i domaće radnje od strane SAD-a, vlada će komercijalne interese Sjedinjenih Država staviti ispred onih bilo koje druge nacije ili pitanja.
Možda je Shakespeare to najbolje rekao u Titu Androniku (4.4.83-86): Orao pušta ptičice da pjevaju,//I ne pazi što time misle,//Znajući da sjenom svojih krila//može pleasure stint njihovu melodiju.
Kako novčari (i žene) tako vole reći: "Brojke ne lažu." Možda i ne. Ali melodija na koju se pjeva je melodija oružja koje se zaključava i puni – ograničenja MMF-a, uvjeti. Nažalost, prečesto melodija završava pizzicatom pucnjave i mirisom baruta. Kada leti svijetom, ekonometrijski orao je naoružan i opasan.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije