[Razgovor na koncertu Euro/Palestina, Pariz, 6. studenog 2004.]
Okupljamo se ovdje u teškim vremenima, kada se čini da je palestinska stvar gotovo eliminirana s međunarodnog dnevnog reda. Zapadni svijet pozdravlja novu "viziju mira" Sharonovog plana razdruživanja. Dan kada je ovaj plan prošli tjedan prošao u izraelskom Knesetu (parlamentu) Le Monde je pozdravio kao povijesni dan. Tko bi obratio pažnju na vijest u dva reda da je tog istog dana izraelska vojska ubila 16 Palestinaca u Khan-Yunesu?
Čak je i na Zapadu prilično poznato da Sharonov plan nije prekid okupacije. Što se tiče pojasa Gaze, plan razdruživanja objavljen u izraelskim novinama u petak, 16. travnja, precizira da će “Izrael nadzirati i čuvati vanjsku ovojnicu na kopnu, zadržat će isključivu kontrolu u zračnom prostoru Gaze i nastavit će provoditi vojne aktivnosti u morskom prostoru Pojasa Gaze”. Drugim riječima, Palestinci će biti zarobljeni sa svih strana, bez veze sa svijetom, osim preko Izraela. Izrael također zadržava za sebe pravo vojnog djelovanja unutar pojasa Gaze. U zamjenu za ovaj "ustupak", Izraelu bi bilo dopušteno dovršiti zid i održati situaciju na Zapadnoj obali kakva jest. Inovacija u sporazumu Bush-Sharon kojim je odobren ovaj plan je da ovo nije prijedlog koji čeka odobrenje palestinskog naroda. Sad se Palestince niti ne pita. Izrael i SAD su ti koji utvrđuju činjenice na terenu. Izrael označava zemlju koju želi i gradi zid na tom putu.
Za one koji se protive izraelskoj okupaciji, jasno je, dakle, da je Sharonovo povlačenje samo plan za održavanje okupacije s više međunarodnog legitimiteta. Međutim, postoji jedna pretpostavka koja se dijeli u svim raspravama o ovom planu – da u tom procesu Sharon također namjerava demontirati naselja u pojasu Gaze, a zemlju na kojoj su izgrađena vratiti Palestincima. Moram reći da bih podržao plan da sam vjerovao da bi se to moglo dogoditi. Naselja u Gazi, zajedno sa svojim kopnenim rezervama, sigurnosnim zonama, cestama samo za Izrael i vojnom postrojbom koja ih štiti, zauzimaju gotovo trećinu kopna pojasa, koji je jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu. Da je ovo zemljište vraćeno vlasnicima, to bi bio korak naprijed. Nikada ne bismo smjeli zaboraviti da se palestinska borba ne vodi samo za njihovo oslobođenje, već i za povratak njihovih zemalja na okupiranim teritorijima – zemalja koje Izrael prisvaja od 67. godine. Sve dok Palestinci uspijevaju zadržati svoju zemlju, čak i pod najgore zanimanje, oni će na kraju također dobiti svoje oslobođenje. Bez zemlje, ono što je u pitanju nije samo njihovo oslobođenje, već i njihov opstanak.
Ali koja osnova postoji za vjerovanje da Sharon doista planira demontirati naselja u nekom trenutku? Svakako ne sadržaj rezolucije koju je izraelski Kneset donio 26. listopada – dan koji su izraelski i gotovo svi zapadni mediji opisali kao “povijesni” dan s “dramatičnim” rješenjem. Zapravo, izraelski parlament je glasovao za odobrenje "revidiranog plana razdruživanja", koji je prethodno odobren na drugom "povijesnom sastanku" izraelskog kabineta, 6. lipnja 2004. Stoga je primjereno provjeriti što je zapravo odobreno u tom kabinetu sastanak.
Ha'aretzovi svečani naslovi 7. lipnja objavili su "Razdruživanje je na putu". Ali evo manjih slova u tijelu izvješća:
“Na kraju dramatičnog sastanka vlade jučer, vlada je donijela revidirani plan razdruživanja Ariela Sharona, glasovanjem 14-7, ali odluka ne dopušta rušenje naselja i premijer će se morati vratiti na kabineta kada zapravo želi započeti proces evakuacije. …Odluka o evakuaciji naselja bit će donesena vladi na kraju pripremnog razdoblja… [koje] bi završilo sljedećeg 1. ožujka” (Aluf Benn, Gideon Alon i Nathan Guttmanm, Ha'aretz, 7. lipnja 2004. ).
Na drugom mjestu u tom dokumentu objašnjeno je da "nije bilo odobrenja stvarnih evakuacija... Održat će se druga vladina rasprava u vezi s tim, 'uzimajući u obzir okolnosti u to vrijeme'" (Aluf Benn, Ha'aretz, 7. lipnja, 2004). Jedino što je izraelska vlada, a zatim i izraelski Kneset, odobrila, dakle, jest rasprava o ideji rušenja naselja u Gazi negdje sljedeće godine. Također je odlučeno da se u međuvremenu može nastaviti s izgradnjom i razvojem naselja u Gazi: „Odobreni plan osigurava 'podršku za potrebe svakodnevnog života' u naseljima predviđenim za evakuaciju. Također su iz premijerova prijedloga uklonjene zabrane građevinskih dozvola i davanja zemljišta u zakup” (ibid). I doista, na terenu se još uvijek iznajmljuju dijelovi zemlje (za smiješno niske cijene) Izraelcima koji se žele nastaniti u Gazi, a građevinske dozvole izdaje poseban odbor koji je imenovala vlada na istom "dramatičnom" sastanku na 6. lipnja.(1)
Ipak, nijedna od ovih činjenica nije zabilježena u javnoj svijesti. O stvarnom sadržaju vladine odluke izvijestili su samo jednom – tog istog dana – da bi potom nestali iz novina koje neprestano recikliraju priče o njezinom herojskom značaju. Upravo se isto dogodilo i u ovom kolu. Činjenica da je Knesset glasovao samo za odobrenje “izmijenjenog plana razdruživanja” koji ne sadrži nikakvu odluku o razbijanju naselja objavljena je u izraelskim medijima:
Članovi Knesseta koji večeras glasuju o planu razdruživanja primili su kopiju "izmijenjenog zakona o razdruživanju" koji je vlada donijela 6. lipnja, plus dodatke koji sadrže načela plana i njegovu provedbu... Prema kompromisu postignutom u to vrijeme... odluka vlade "ne sadrži ništa za evakuaciju naselja." Kako bi se otklonila svaka sumnja u vezi s tim, u odluci vlade također stoji da će se “nakon završetka pripremnih radova, vlada ponovno sastati kako bi zasebno raspravila i odlučila hoće li se evakuirati naselja, koja naselja i kojom brzinom, s obzirom na okolnosti u to vrijeme. (Yuval Yoaz, Ha'aretz, 26. listopada 2004.)
Ali opet, ova se informacija pojavila samo jednom ili dvaput, zakopana ispod masnih naslova koji su Sharon čak uspoređivali s Churchillom. Tako se gradi mit.
Još jedan test koliko su namjere evakuacije ozbiljne jest pitanje naknada za evakuirane doseljenike. Od odluke vlade u lipnju, mnogi doseljenici iz Gaze počeli su se raspitivati, izravno ili preko angažiranih odvjetnika, kako i kada mogu dobiti kompenzaciju. Iza bučnog prosvjeda vodstva doseljenika, mnogi odahnuli što konačno mogu otići i samo čekaju odštete. Svatko tko ih ozbiljno namjerava evakuirati, prvo bi kompenzirao one koji su spremni odmah otići, ostavljajući samo ideološku manjinu da se nasilno evakuira. Doista, već pet mjeseci, od odluke vlade u lipnju, i doseljenici i izraelska javnost vjeruju da će se to dogoditi svakog trenutka. Opet vjera bez temelja. Posebni odbori radili su s velikim publicitetom na svakom detalju plana kompenzacije. Mnogi vjeruju da je ovo konačno odobreno od strane Knesseta 4. studenoga. Samo u sitnim slovima onoga što se zapravo dogodilo može se saznati da je zakon o naknadi prošao samo svoje preliminarno prvo saslušanje (čitanje). U načelu, drugo i treće saslušanje moglo bi se održati u roku od nekoliko tjedana, ali je unaprijed pojašnjeno da će se drugo čitanje održati tek nakon što vlada odluči o stvarnoj evakuaciji, u ožujku 2005., ili kasnije (Yosi Verter, Ha'aretz , 8. listopada 2004.) Do tada nitko neće biti obeštećen. Kao što je to sažeo Aluf Ben, “Kneset će glasati u prvom čitanju o provedbi Zakona o planu za razdruživanje, koji ovlašćuje vladu da evakuira naselja i nadoknadi štetu onima koji su evakuirani. Zatim će uslijediti rasprave u odborima, drugo i treće čitanje... i zakon bi mogao biti blokiran u bilo kojoj fazi” (Ha'aretz, 27. listopada 2004.).
Izvan Izraela, detalji o tome što je zapravo odlučeno nisu niti jednom dospjeli u vijesti, a sve što se uvijek iznova ponavlja u zapadnim medijima je propaganda koju proizvodi izraelski politički sustav – naslovi iz kojih se moglo zaključiti da je razgradnja naselja iza ugla. Stoga se politička rasprava oko Sharonova plana koncentrira samo oko toga je li on dovoljno dobar. Mogućnost da se radi samo o još jednoj izraelskoj prijevari uopće se ne pojavljuje. A ako pokušate to spomenuti, doživljavaju vas kao da ste sletjeli s Mjeseca, kao što se meni dogodilo u nekoliko intervjua za europske medije.
Prijevara i laž bili su kamen temeljac izraelske politike, dovedene na novu razinu savršenstva od Osla. Dok je svijet vjerovao da je Rabin obećao da će na kraju okončati okupaciju i demontirati naselja, broj izraelskih doseljenika zapravo se udvostručio tijekom njegove vladavine. U isto vrijeme kada je 1999. godine Barak izjavio da namjerava demontirati naselja na Golanskoj visoravni, on je zapravo uložio novac u njihovo širenje. Kako je Sharon obećao da će razbiti barem ilegalna naselja na Zapadnoj obali, njihov broj se povećavao. Ipak, ništa od toga se nikada ne sjeća. Izraelski mirovni tabor i europske vlade primaju svaku novu laž uz klice dobrodošlice. Od Osla, svaka izraelska vlada zna da je sve što je potrebno, kako bi se ublažio diplomatski pritisak, osmisliti novi "mirovni plan".
Ritual se ponavlja sa svakim novim "planom" ove vrste. Presudni čimbenik u uvjeravanju svijeta da je ovaj put "to stvarno" je prosvjed desnice. Naravno, kad vlada smisli novu shemu prijevare, desnica i doseljenici također vjeruju u to. Rabinova prijevara stajala ga je života. Iste prijetnje sada su upućene Sharon. Ovo je dovoljno da se izraelski mirovni tabor uvjeri da je Sharon odlučan demontirati naselja. Čak i ozbiljni antiokupatorski mislioci pišu članke upozoravajući na opasnost od “građanskog rata” s doseljenicima (zaboravljajući da bi to bilo iole moguće, netko bi ih doista trebao prvo pokušati evakuirati). Implikacija je gotovo neizbježna: s obzirom na nadolazeći građanski rat, Sharon je naš vođa. Svi se trebamo ujediniti iza njega, protiv mračnih sila u Izraelu.
Doista, ova masivna izraelska propaganda djeluje. Diljem zapadnog svijeta, Sharon je sada prikazan kao glasnik mira, jer je izjavio da je voljan evakuirati neka od teritorija. Odjednom se na Sharona gleda kao na zdravo središte Izraela, koje podnosi pritisak desnice. Prevladavajuća percepcija je da Izrael konačno vodi čovjek mira, s respektabilnom odlučnošću da učini bolne ustupke. I dok je takva perspektiva, Sharon može raditi što god hoće. Izraelska vojska terorizira pojas Gaze. deseci Palestinaca bivaju ubijeni, uključujući i djecu na putu do škole, kuće se ruše, a poljoprivredna zemljišta uništavaju. U vrijeme operacije “Defensive Shield” na Zapadnoj obali i u izbjegličkom kampu Jenin prije dvije godine, došlo je do značajnog svjetskog protesta. Posljednja operacija “Dani pokore” u kampu Jabalia u pojasu Gaze jedva da je dobila ikakvu pokrivenost. Uz potporu SAD-a, Sharon sa zastrašujućom učinkovitošću ostvaruje svoju dugogodišnju viziju istjerivanja maksimalnog broja Palestinaca s njihove zemlje. U duhu Orwella, čak je objašnjeno da je jedan od ciljeva “Dana primjerenosti” “proširenje sigurnosnih zona” oko naselja u Gazi (odnosno povećanje njihove zemlje, potiskivanje više Palestinaca iz ove zemlje), u kako bi se zajamčilo da kada budu evakuirani neće biti “pod vatrom”. (Aluf Ben, Ha'aretz, 4. listopada 2004.). Ali Europa gleda na drugu stranu, uvjerena u Sharonovu novu viziju mira.
Ovo su teški dani, kada se čini da Orwell blijedi u usporedbi sa snagom današnje propagande, kada se čini da su europske vlade nepokolebljive u podršci Izraelu, bez obzira kakve zločine počinio; a Palestinci polako umiru, a o njihovim se patnjama i ne govori. Ali u takvim vremenima, kada vlade nisu voljne nametnuti međunarodno pravo, ljudi u svijetu još uvijek mogu uzeti stvari u svoje ruke. Uglavnom neprijavljena, u tijeku je rastuća zajednička borba Palestinaca, Izraelaca i internacionalaca iz Međunarodnog pokreta solidarnosti, koji svakodnevno stoje ispred vojske i doseljenika na palestinskim teritorijima, u nenasilnom, mirnom prosvjedu, dokumentirajući zločina, štiteći onoliko zemlje koliko god mogu, i usporavajući Sharonin masivni rad razaranja. Po prvi put u povijesti okupacije, vidimo zajedničku izraelsko-palestinsku borbu. Zajedno s Izraelom vojske i doseljenika, formira se novi Izrael-Palestina.
Prekrasan krajolik Zapadne obale koji oduzima dah isječen je novim cestama koje su vladari izgradili isključivo za vlastitu upotrebu. Ispod njih leže stare ceste pobijeđenih. Tamo, na nižoj razini, gazi drugi Izrael-Palestina. Gotovo dvije godine izraelski mladi stižu autobusima naselja, a zatim se probijaju pješice i palestinskim taksijima između kontrolnih točaka. Putuju između sela u skupinama ili sami. Neki spavaju po selima. Drugi će putovati istom rutom sljedećeg dana kako bi stigli na demonstracije. Kamo god krenu, dočekuju ih blagoslovi i ozarena lica. "Tfaddalu", kažu djeca na vratima, kao da nikad nisu čula za bacanje kamenja. Cijelom "šavnom crtom" na Zapadnoj obali, duž korijena zida, Palestinci su otvorili svoja srca i svoje domove Izraelcima i internacionalcima koji dolaze podržati njihov nenasilni otpor zidu i okupaciji koja ih pljačka njihove zemlje. Ovih dana stotine Izraelaca gotovo svakodnevno odlaze na Zapadnu obalu kako bi zaštitili palestinsku berbu maslina od doseljenika koji, zaštićeni izraelskom vojskom, pokušavaju spriječiti berbu.
Ono što je dovelo mlade Izraelce da stanu uz Palestince ispred vojske je uvjerenje da postoji osnovna linija pravde koja se ne smije prijeći, da postoji zakon koji je viši od vojnih zakona zatvorenih vojnih zona: postoji je međunarodno pravo, koje zabranjuje etničko čišćenje, a postoji i zakon savjesti. Ali ono što ih tjera da se vraćaju, dan za danom, je novi savez koji je sklopljen između naroda ove zemlje, pakt bratstva i prijateljstva između Izraelaca i Palestinaca koji vole život, zemlju, večernji povjetarac. Znaju da se na ovoj zemlji može živjeti drugačije.
Ova svakodnevna borba je naša nada. To je postalo moguće uz pomoć pojedinaca iz cijeloga svijeta koji tamo dolaze kako bi se pridružili novom obliku otpora. Suočeni su sa uznemiravanjem. Mnogi su zaustavljeni i deportirani, ali i dalje dolaze. Sve dok dolazi više ljudi, čak i nakratko, sve dok ih podupiru i podržavaju mnogi drugi kod kuće koji se još nisu mogli pridružiti, borba će se nastaviti, pružajući nadu tamo gdje vlade zakažu.
(1). Npr.: ” Jučer su novinarski fotoreporteri pozvani da fotografiraju prvu sjednicu odbora koji se bavi izgradnjom u naseljima [Gaze], na čelu s generalnim direktorom PMO-a Ilanom Cohenom. Povjerenstvo bi trebalo ispitati pitanje izgradnje i drugih razvojnih projekata u naseljima koja su određena za evakuaciju. Cohen kaže da mu je Sharon rekla da 'ne pristaje na kompromis oko sigurnosnih potreba'. Predsjednik Regionalnog vijeća Gaze Avner Shimoni dobio je odobrenje za 26 zgrada otpornih na metke u Gush Katifu. Nove zgrade su namijenjene za stanovanje, a školske prostorije za Kfar Darom, Netzarim i Neveh Dekalim. Do sada je odboru podneseno oko 350 razvojnih projekata” (Aluf Benn i Nir Hason, Ha'aretz, 27. srpnja 2004.).
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije