Obraćanje iranskog predsjednika Hassana Rouhanija na Općoj skupštini UN-a i razgovor prethodne noći s oko 150 Amerikanaca hvalio je nedavni nuklearni proboj kao presedan za daljnje diplomatsko prilagođavanje Sjedinjenim Državama. Ali oba su govora također pozvala Washington da promijeni svoju politiku prema sukobima na Bliskom istoku.
Unatoč primjetnim razlikama između ta dva izlaganja, suština Rouhanijevog argumenta bila je da je Iran spreman primijeniti stil diplomacije koji je donio nuklearni proboj na sukobe na Bliskom istoku, ali da ne može prihvatiti američku politiku koja opstanak stavlja u pitanje sirijske države u opasnosti.
U UN-ovom govoru Rouhani je nazvao Zajednički sveobuhvatni akcijski plan (službeni naziv za nuklearni sporazum) povijesnom "pobjedom nad ratom", ali je oštro izrazio podršku SAD-a destabilizirajućoj politici svojih saveznika u regiji. U razgovoru s američkom publikom, kojemu je ovaj pisac prisustvovao, bio je precizniji u obje stavke. Ponudio je primjenu modela pregovora "win-win" za mirno rješenje rata u Jemenu koji bi uključio sve jemenske strane u sukobu. Obećao je: "Spremni smo pomoći djelotvornim mjerama kako bismo održali svačiju sigurnost."
Ali Rouhani je također bio vrlo čvrst u inzistiranju da bi Sjedinjene Države trebale pristati na zajedničke akcije kako bi zaustavile prijetnju preuzimanja vlasti od strane "Daesha" (skupine Islamske države - IS) prije rasprave o sudbini Assadovog režima. Rekao je da je "prioritet" u Siriji "dužnost suradnje protiv terorizma", iako je zatim dodao da to "ne znači da ne treba razmišljati o budućem obliku vlasti u Damasku".
U prošlosti su dužnosnici Obamine administracije i njihovi savjetnici iz think tankova objasnili potporu Irana sirijskom ratu protiv IS-a kao pokazatelj da Rouhani – a možda čak i vrhovni vođa Ali Khamenei – moraju umiriti moćnu Islamsku revolucionarnu gardu podupirući njezinu operacije u Siriji i Libanonu.
Ali to politički zgodno tumačenje zanemaruje temeljnu činjenicu da je iranska nacionalna sigurnosna strategija imala dva primarna cilja otkako je Khamenei postao iranski vođa: integrirati iransko gospodarstvo u globalni sustav financija i tehnologije i odvratiti prijetnje iz Sjedinjenih Država i Izraela . A Rouhani je imao primarnu odgovornost za postizanje oba zadatka.
Kada je Akbar Hashemi Rafsanjani naslijedio Khameneija na mjestu predsjednika 1989., izabrao je Rouhanija za tajnika novostvorenog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost (SNSC). Rafsanjani je bio vođa političke frakcije koja se zalagala za liberalniju ekonomsku politiku za Iran i bio je odlučan pronaći način za okončanje neprijateljstva između Irana i Sjedinjenih Država.
Dobro je poznato da su Khamenei i Rafsanjani dugo bili politički suparnici s različitim vizijama iranskog društva i gospodarstva. Ono što je mnogo manje poznato je da je Rafsanjani bio taj koji je nominirao Khameneija da naslijedi ajatolaha Khomeinija nakon Homeinijeve smrti. A nakon što je Rafsanjani izabran za predsjednika 1989., dvije su se ličnosti složile da Iran treba testirati spremnost Washingtona da uđe u dijalog s Iranom.
Rouhani je ostao na poziciji tajnika SNSC-a do 2005. – što je jednako kao da je bio savjetnik za nacionalnu sigurnost za tri ili četiri uzastopne američke administracije različitih stranaka. Izvanredan kontinuitet koji je donio iranskoj vanjskoj politici tijekom tog 16-godišnjeg razdoblja bio je odraz povjerenja koje mu je Khamenei ukazao. Rouhanijevo najpoznatije postignuće bilo je njegovo pronicljivo upravljanje iranskom nuklearnom politikom kada je Bushova administracija prijetila da će odvesti Iran u Vijeće sigurnosti UN-a od 2003. do 05. godine.
Ali još važnija za Khameneijevo povjerenje u Rouhanija svakako je bila činjenica da je on predsjedao izgradnjom uspješne iranske strategije odvraćanja. Iranski jedinstveni pristup obrambenoj politici rezultat je njegove relativne konvencionalne vojne slabosti i ozbiljne mogućnosti napada na Iran iz Sjedinjenih Država ili Izraela od ranih 1990-ih nadalje.
Demonizacija Irana kao "odmetničke države" od strane Clintonove administracije i njezine optužbe za iranske ambicije za oružje za masovno uništenje i terorizam protiv Sjedinjenih Država ostavile su malo sumnje u Teheranu da se mogući američki zračni napad na Iran mora odvratiti. U međuvremenu su i laburističke i Likudove vlade u Izraelu eksplicitno prijetile napadom na iranski nuklearni i raketni program od 1995. do 1997. godine.
Budući da Iran nije imao zračne snage, Rouhani i SNSC usvojili su neortodoksnu strategiju odvraćanja. Sredinom 1990-ih Iran je počeo razvijati projektil srednjeg dometa koji bi mogao pogoditi Irak i koji bi, uz kasniji redizajn, mogao dosegnuti izraelske ciljeve kao i sve američke vojne baze u regiji. Ali za to bi IRGC-u trebalo još nekoliko godina i bilo je podložno nizu neizvjesnosti. U međuvremenu, veze Irana s Hezbollahom pružile su neposredniju sposobnost. Počevši od 2000. godine, Iran je isporučio tisuće raketa Hezbollahu za odmazdu protiv sjevernog Izraela u slučaju američkog ili izraelskog napada na Iran.
Kada je Izrael pokrenuo svoj rat u južnom Libanonu 2006., trebao je uništiti ključni element u iranskom odvraćanju. General Mohsen Rezai, bivši čelnik Iranske revolucionarne garde, eksplicitno je komentirao taj središnji razlog izraelskog napada. “Izrael i SAD su znali da će sve dok su Hamas i Hezbollah tamo”, rekao je, “suprotstavljanje Iranu biti skupo”.
Međutim, izraelski rat za razoružavanje Hezbollaha bio je veliki neuspjeh, a Iran je zatim isporučio Hezbollahu mnogo brojnije, preciznije i rakete većeg dometa, kako bi nadopunio nekoliko stotina iranskih projektila koji su mogli dosegnuti izraelske ciljeve.
Ali Hezbollahova uloga u iranskom odvraćanju ovisila je o sposobnosti opskrbe Hezbollaha preko sirijskog teritorija. Izraelci su godinama bezuspješno planirali iskoristiti tu potencijalnu iransku ranjivost pokušavajući natjerati Sjedinjene Države da vojno svrgnu Assadov režim. Sada, međutim, IS i Al-Qaeda prijete da će postići ono što Izraelci nisu uspjeli.
Zato predanost Irana obrani Assadovog režima nije funkcija moći IRGC-a, već zahtjev oko kojeg se Rouhani i Khamenei potpuno slažu. Rouhanijeva dvostruka poruka o diplomatskom angažmanu s Washingtonom i inzistiranje na tome da je suradnja u pružanju otpora “Daeshu” prioritet u Siriji odražavaju bit iranske strategije nacionalne sigurnosti.
Gareth Porter Nezavisni je istraživački novinar i dobitnik nagrade 2012 Gellhorn za novinarstvo. Autor je nedavno objavljene knjige „Proizvedena kriza: neispričana priča o nuklearnom strahu u Iranu“.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije