Američko desno krilo ostvaruje svoj dugoročni cilj da postane nacionalna policija mišljenja. Oni taj cilj ostvaruju bezvremenskim praksama ekstremista (desnih ili lijevih, vjerskih ili sekularnih) koje su zastrašivanje, klevetanje i uznemiravanje. U posljednjih nekoliko mjeseci konzervativni ispadi uništili su karijere novinara, koji su većinom bili iz političkog centra, ali dovoljno indiskretni da kažu nešto što se kosi s desnom verzijom političke korektnosti.
Posljednja žrtva ove kampanje koja je u tijeku je Octavia Nasr koja je posljednjih 20 godina radila na CNN-u i do 7. srpnja 2010. bila urednica vijesti za Bliski istok. Pogriješila je izrazivši poštovanje prema Sayyedu Mohammedu Husseinu Fadlallahu, nedavno preminulom i važnom članu Hezbollaha. Ono što joj se svidjelo kod Fadlallaha bio je njegov stav o pravima žena na Bliskom istoku. To je bilo dovoljno da se desna strana oslobodi pasa rata. Bez obzira što niko ko se žalio na Nasra nije znao ništa o Fadlallahu kao osobi. Njegova povezanost s Hezbollahom bila je dovoljna. Tipično, CNN je popustio u napadu bez borbe. Gotovo odmah po primitku prosvjeda voditelji mreže odlučili su da je Nasrov "kredibilitet" uništen. Sama Nasr komentirala je da je naučila "dobru lekciju o tome zašto se 140 znakova [koliko iznosi njezina izjava o Fadlallahu] ne bi trebalo koristiti za komentiranje kontroverznih ili osjetljivih pitanja, posebno onih koja se bave Bliskim istokom." Ona propušta bit. Nije joj smetala duljina njezina komentara, koji je izražen kao privatni "tweet". Bila je to činjenica da je izrazila promišljeno mišljenje koje je pokazalo poštovanje prema čovjeku američke desnice, s malo ili nimalo točnog znanja , odlučio je mrziti. Istina, vjerodostojnost CNN-a dovedena je u sumnju ovim incidentom. Ali u tome ima malo novoga.
Kao što je navedeno, Nasr je samo posljednja žrtva. Prošlog mjeseca bila je to Helen Thomas čija je 60-godišnja karijera novinarke naglo završila kada je izrazila svoju frustraciju Izraelom. Rekla je da bi se izraelski Židovi trebali vratiti u Njemačku i Poljsku. Zbog toga je nastao pakao. Činilo se da nitko nije primijetio da se veliki broj izraelskih Židova zapravo vraća u Njemačku i druge europske zemlje. Doista, više Židova odlazi iz Izraela nego što ga dolazi. Također, nitko se nije usudio spomenuti da su, dok se Helen Thomas prepuštala pučkim željama, Izraelci proveli posljednjih šezdeset godina zapravo čineći izbjeglicama što više Palestinaca što su mogli. Ali takve činjenice desnicu malo zanimaju. Helen Thomas brzo je bila prisiljena na mirovinu.
Evo imena još nekih žrtava. Pojedinosti o njihovim slučajevima mogu se saznati slijedeći poveznice koje daje članak Glenna Greenwalda o istoj temi objavljen na Salon.com (8. srpnja 2010.). Davida Weigela Washington Post je otpustio jer je izražavao prijezir prema osobama poput Rusha Limbaugha. CNN je otpustio Easona Jordona jer je javno izrazio zabrinutost zbog užasne navike američke vojske da puca na novinare koji nisu službeno "ugrađeni". Još 2003. godine NBC je otpustio Petera Arnetta zbog izjava na iračkoj TV koje su izazvale sumnju u invaziju Busha mlađeg na tu zemlju. Desnica ga je optužila za izdaju. MSNBC je otpustio Ashleigh Banfield jer je sugerirala da svi američki mediji oponašaju Fox TV. Čak je i Phil Donahue dobio otkaz jer se smatralo da je kritičan prema ratu predsjednika Busha mlađeg. Ovaj popis poznatih samo je vrh ledenog brijega. Tko zna koliko je neuglednih osoba na rubu nezaposlenosti zbog oživljavanja
Mekartijevska taktika američke krajnje desnice?
Zašto je pravo vrištanja tako učinkovito? Je li to samo volumen? Ne, kompliciranije je od toga. Evo mog objašnjenja:
Prvo pozadina:
1. U svom svakodnevnom životu velika većina Amerikanaca je apolitična. Doista ih nije briga za lijevu ili desnu politiku jer se čini da to nema previše veze s njihovim lokalnim životima. Oni su, međutim, potrošačka publika za koju se mediji natječu.
2. Iako je inherentno apolitična, ova publika ne živi u apolitičnom medijskom okruženju. Po mom mišljenju, ne postoje "objektivni mediji", a još manje "liberalni". Većina medija je jedna od dvije vrste. Oni su ili a) otvoreno konzervativni jer su u vlasništvu desničarskih ideologa koji su zainteresirani za umetanje svog ultrakonzervativnog svjetonazora u glave svoje publike (skupina Murdoch/Fox News) ili b) oni su "politički neutralne" medijske operacije (često u vlasništvu većih tvrtki poput Westinghousea i Disneya) čiji je glavni interes stvaranje profita (CNN i njemu slični). Također imate nekoliko lijevo orijentiranih medijskih organizacija, uglavnom tiskanih (tj. The Nation), ali one su na rubu i ne dopiru do masovne publike.
3. Od kraja Drugog svjetskog rata ljevičarske ideje su demonizirane u SAD-u, a od 9. rujna "komunjari" su pretvoreni u muslimane. Ovi pojednostavljeni stereotipi postavljaju parametre za ispravno i domoljubno razmišljanje u ovoj zemlji i dostavljaju vam ih na različitim razinama intenziteta i konzervativni i "neutralni" medijski sustav. Koliko god netko bio apolitičan u svakodnevnom lokalnom životu, ovi su pojmovi u medijskom eteru, da tako kažem. Unosite ih gotovo osmozom. Petljaju vam se s umom, a da toga niste svjesni.
Prvi plan:
1. Ova situacija daje političkoj desnici veliku prednost kada je u pitanju oblikovanje javnog mnijenja, a zatim nadziranje "neutralnih" korporativnih medija kako bi se osiguralo da ne prekorače liniju. Desnica je vrlo dobra u tome jer su njihovi vođe i glasnogovornici skloni biti nasilnici i autoritarci. S druge strane, američki politički liberali zapravo su centristi koji pokušavaju držati na okupu konglomerat različitih skupina. To bi im moglo donijeti glasove kada se računa, ali ne čini načelnu okosnicu. Liberalni centristi skloni su biti susretljivi, a ne otporni prema desničarskom maltretiranju.
2. "Neutralni" mediji koji su prvenstveno zabrinuti za krajnji rezultat, njihovi vlasnici i birokratski operateri, spremno žrtvuju načela koja podupiru slobodan tisak ako se smatra da štete imidžu tvrtke. Postoje, naravno, povremene iznimke od ovog pravila (sjetite se samo Washington Posta i Watergatea), ali one su rijetke i trenutne.
3. Dakle, sastavite profitne, uglavnom neprincipijelne "neutralne" medije s agresivnom političkom desnicom kojom upravljaju glasni nasilnici, ubacite liberalnu političku klasu koja ima vrlo malo oslonca, i dobijete današnju situaciju.
Ono što sam ovdje opisao je opća situacija koja funkcionira na dvije razine. Na korporativnoj razini čini se da su desničarski nasilnici glavni i redovito prisiljavaju na otpuštanje onih koji ih namjerno ili nenamjerno izazivaju. Unutar zaobilaznice događa se ista vrsta prljavog posla kroz pritiske gnjevnih posebnih interesa na političare. Na popularnoj razini, inicijalno apolitične mase dobivaju uglavnom desničarske priče koje dolaze kroz gore opisani sustav. S vremenom to naravno utječe na njihov kolektivni svjetonazor.
Međutim, postoji još jedan faktor na koji treba paziti. Ovaj propagandni stroj mogu nadvladati događaji. To je ono što se možda događa kada je riječ o politici i percepcijama Bliskog istoka. Na primjer, ponašanje izraelske vlade bilo je toliko brutalno i beskompromisno da ga je američkim medijima sve teže racionalizirati. Različite priče koje dolaze iz propalestinskih, arapsko-američkih i muslimansko-američkih pokreta zahvaćaju odabranu publiku, poput one na fakultetima. Ove protupercepcije imaju potencijal širenja u široj javnosti. Ako i kada dođemo do te faze, "neutralni" profitni mediji morat će birati između rastuće skeptične potrošačke publike i nasilnika s desnice.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije