Kroz ljudsku povijest potraga za kolonijalnom vlašću raznih društvenih, etničkih ili nacionalnih skupina uvijek je nailazila na žestok otpor onih koje su nastojali osvojiti i pokoriti. Dok su se ideja o 'naciji' i obliku 'države' koja treba njome upravljati mijenjali tijekom vremena i od mjesta do mjesta, san o neovisnoj domovini izazvao je bezbrojne borbe, kako herojske tako i tragične, diljem svijeta.
U moderno doba demontiranje europskog kolonijalizma u Aziji, Africi i Latinskoj Americi dovelo je do formiranja bezbrojnih novih nacionalnih država, a članstvo u Ujedinjenim narodima naraslo je sa samo 51 zemlje 1945. na 193 trenutno. Danas je pravo na samoodređenje dobro utemeljeno načelo u modernom međunarodnom pravu, koje jasno navodi da nacije temeljene na poštivanju načela jednakih prava i jednakih mogućnosti imaju pravo slobodno birati svoj suverenitet i međunarodni politički status bez vanjske prisile ili smetnje.
Unatoč svemu tome, nije slučaj da svi pokreti za neovisnost ili odvajanje od već uspostavljenih nacionalnih država dobivaju međunarodno priznanje ili potporu. Postoje proturječne definicije i pravni kriteriji za određivanje koje skupine mogu legitimno zahtijevati pravo na samoodređenje i iako je bilo lakše podržati neovisnost crnih, smeđih ili žutih ljudi od njihovih bijelih gospodara, nije isto kada je u pitanju njihovo oslobađanje od kolonijalista iste boje kao i kolonizirani.
Nadalje, proces priznavanja novih nacija u novije vrijeme bio je prilično proizvoljan i potpuno ovisan o rasporedu globalnih ili regionalnih geopolitičkih sila za ili protiv borbe za neovisnost. Na primjer, zašto bi Kosovo trebalo biti privilegirano u odnosu na Kašmir ili Južni Sudan u odnosu na Tamil Eelam kada je u pitanju pravo na samoopredjeljenje?
Dok se različiti pokreti za nacionalnu neovisnost bore s ovim problemima i plove svojim putem kroz nemirna mora globalne realpolitike danas, još jedan nadolazeći izazov s kojim se suočavaju jest staviti svoju političku borbu u kontekst brze promjene prirode globalne ekonomije. Toliko da, moje je uvjerenje, svi takvi pokreti, kako bi ostali relevantni ili učinkoviti, danas moraju malo dublje razmisliti o sljedećim pitanjima:
a. Postoji li u svijetu u kojem danas živimo ijedna nacija koja je doista 'neovisna' ili suverena? Ili su svi samo 'međuovisni' u različitim stupnjevima, s idejom 'suverenosti' samo čipom za pregovaranje o boljim uvjetima na globalnom tržištu?
b. Kada još uvijek koristimo izraze ‘domovina’, ‘domovina’ ili ‘otadžbina’ – vjerujemo li još uvijek da je ‘zemlja’ primarna osnova jednog naroda i njegovog gospodarstva? Kada su korporacije postale mnogo veće od cijelih država i kada globalni tokovi kapitala određuju sudbinu čak i moćnih nacija, zašto bi samo zemlja i teritorij postali sinonimi za ideju nacije?
c. Što zapravo znači nacionalni identitet jednog naroda u današnjem svijetu? Nismo li svi mi građani cijelog svijeta, s višestrukim identitetom, au sve većem broju slučajeva čak i višestrukim državljanstvom?
Prije nego što prijeđem na gore navedene teme, želio bih se kratko osvrnuti na povijest nastanka moderne nacionalne države, prvo u Europi, a potom i u južnoj Aziji. Moderna nacionalna država definirana je kao proizvod spajanja dvaju koncepata, naime 'nacije', koja je kulturni i/ili etnički entitet i 'države', koja je politički i geopolitički entitet s jurisdikcijom ili 'suverenom' nad omeđen teritorij.
Iako je ideja o državi postojala od pamtivijeka, njezin moderni oblik je relativno nova institucija koja se pojavila kroz demokratske revolucije koje su svrgnule monarhije u Engleskoj i Francuskoj. Mnogo je razloga za uspon moderne nacionalne države, koja je danas postala dominantan oblik formiranja države diljem svijeta.
Jedan vrlo važan razlog koji pada na pamet je pojava ideje o zemlji kao privatnom vlasništvu s jasnim naslovima vlasništva nasuprot pojmu zemlje kao zemlje koja pripada monarhu kojoj su različiti ljudi imali pristup samo za uzgoj, ispašu životinja ili druge namjene . Moderna ideja nacije tako je postala usko povezana s pojmom vlasništva nad zemljom i na mnoge načine, bilo u Europi, Sjedinjenim Državama ili Latinskoj Americi, nove nacije koje su se formirale bile su u biti koalicija mnogih zemljoposjednika koji su dobrovoljno pristali imati zajedničku državu aparat za brigu o njihovoj dobrobiti, sigurnosti i upravljanju.
Drugi vrlo važan čimbenik koji je utjecao na stvaranje moderne nacije bila je dostupnost novih tehnika i metoda za označavanje teritorija jasnim granicama, osiguranje prava nasljedstva i zaštitu vlasništva nad takvom zemljom na razne načine. Tehnike geodezije ili mjerenja zemljišta pomoću načela trigonometrije koje su se pojavile tijekom 15. i 16. stoljeća zajedno s lakšim pristupom oružju kojim je mali broj ljudi mogao učinkovito braniti teritorij ubrzale su formiranje moderne nacije.
Treći, jednako značajan čimbenik koji je odigrao ulogu u razvoju moderne nacije bilo je širenje masovne pismenosti i masovne komunikacije koji su pomogli konsolidirati stare kulturne, jezične ili etničke identitete ili formirati nove. Željezne ograde koje su obilježavale privatno zemljište primijenjene su na kaste, jezik, kulturu, etničku pripadnost i nekoć fluidne identitete pretočene u krute, nefleksibilne identitete. Nacionalni identitet, iako je nadomjestio sve te druge identitete i pomogao ujedinjenju različitih populacija, sam je u konačnici bio neka vrsta nevidljive željezne ograde.
Da bismo dali primjer kako su se ti procesi odvijali na indijskom potkontinentu, pogledajmo kako su se formirale moderne nacije južne Azije. Dok je Južna Azija nedvojbeno dom mnogim drevnim carstvima i kraljevstvima, ostaje činjenica da su nacije modernog doba u regiji u biti proizvodi prve svjetske globalne korporacije - East India Company zajedno s njenim nasljednikom - britanskim Rajom. Od razvoja gospodarske infrastrukture do obrazovnog sustava, čak i danas, pečat Kompanije i kolonijalizma je posvuda.
Zadatak stvaranja održive moderne države od različitih centara moći i administrativnih sustava koji su postojali na potkontinentu stoljećima bio je dug i brutalan proces, koji se provodio na različite načine. To je uključivalo radikalnu transformaciju obrazaca posjeda zemlje uvođenjem koncepta trajnog naseljavanja vlasništva nad imovinom, uvođenjem nefleksibilnog režima oporezivanja, stvaranjem tržišta za prodaju zemlje, uvođenjem koncepta regularne policije i vojske i uspostavom moderne birokracije i moderni pravosudni sustav koji je preokrenuo tradicionalnu sudsku praksu.
U srži ideje moderne države bila je zamjena dotad složenih, dinamičnih, živih i nepredvidivih relacijskih mreža obitelji, klanova, zajednica i interesnih skupina samoodržavajućim sustavima vođenim prema skupu fiksnih kodova i zakona. Trajna kopnena naselja, trajna nasljedna imovina, stalna vojska, policija i birokracija polako su rađali ideju o trajnoj naciji sa stalnim teritorijem.
Jedna od najvažnijih posljedica takvog naglaska na trajnost bila je pretvorba svih poroznih i lako prekoračivih teritorijalnih granica u krute granice koje su bile neovisne o živim ljudskim bićima i ovisne samo o mrtvim potpisanim ugovorima i kodificiranom pravu. U mnogim su slučajevima uvođene nove granice, a te utvrđene granice bile su žestoko čuvane i mogle su se prijeći samo uz rizik oštre kazne od strane novouspostavljenog državnog aparata. Željezna ograda, top i puška, korišteni u nametanju novog svijeta krutih međa i granica, postali su i njegovi najmoćniji simboli.
Zaštita privatnog vlasništva i uvođenje nepromjenjivih zakona i pravila zauzvrat je ubrzalo rast regionalnih i konačno nacionalnih tržišta, što je zauzvrat pomoglo, kroz određeno vrijeme, stvaranju 'nacionalne' svijesti. Vizija East India Company, iako oblikovana lokalnim čimbenicima, bila je uglavnom europske prirode i nije iznenađujuće da su sve njezine politike i akcije dovele do pojave nacionalne države na način vrlo sličan onom u Europi. Naravno, u slučaju Južne Azije ovaj proces nije iznjedrio jednu ujedinjenu naciju, već desetke nacija u svim oblicima, veličinama i fazama formiranja. Indija je, na primjer, u suštini konglomerat od preko 30 nacija u federalnoj strukturi, ali u biti pod predsjedanjem jednog razularenog državnog aparata.
Ideja o ujedinjenom indijskom potkontinentu, pod palcem kolonijalista, dodatno je ojačana procesom mapiranja regije. Dok je mjerenje zemljišta u svrhu procjene poreza već bilo dio predmogolske i mogulske tradicije, Istočnoindijska kompanija je bila ta koja je krenula sa sustavnim označavanjem geografije i topografije potkontinenta.
Jedan od pionira kartiranja na indijskom potkontinentu bio je potpukovnik William Lambton, geodet i geograf koji je bio nadzornik Trigonometrijskog istraživanja Indije, koje je započeo 1802. Lambton je sudjelovao u Četvrtom anglo-mysorskom ratu i nakon zauzimanja Mysorea 1799. Lambton je predložio da se istraži teritorij. Crtanje i prekrajanje granica na nove načine bilo je ključni dio vojne strategije iu tom razdoblju i njegov su prijedlog brzo prihvatili direktori Društva. Taj je pokušaj postao poznat kao Veliko trigonometrijsko istraživanje Indije.
Od neovisnosti nacionalni režimi u južnoj Aziji u biti su upravljali istim kolonijalnim sustavom u svakoj zemlji s manjim inovacijama ili proširenjima tu i tamo. Kao i za kolonijalne sile, ideja zemlje ili nacije za južnoazijske vladare također se odnosi na teritorij, a ne na ljude koji zauzimaju zemlju. Na primjer, indijska vlada kaže da Kašmir pripada Indiji, ali šalje svoju vojsku da pobije Kašmirce, a kada država Šri Lanke govori o Tamilima, govori o njihovoj zemlji, a ne o samim ljudima. A u svojoj težnji za 'nacionalnim jedinstvom ili integracijom', što je u biti zaštita cjelovitosti zemlje pod njihovim zapovjedništvom, ti su režimi spremni ići na sve, uključujući provođenje genocida kao što je država Šri Lanke učinila u slučaju Eelama Tamili.
Može li postojati nacija bez zemlje ili teritorija? Ne mislim tako, jer u konačnici stanovništvo treba živjeti negdje na čvrstom tlu, a vlasništvo nad imovinom u obliku zemlje bitan je dio onoga što je nacija. Međutim, ja tvrdim da u naše vrijeme zemlja i teritorij više nisu najvažniji dio postajanja ili bivanja nacijom. Središnju poziciju zemlje u nacionalnim ekonomijama već je neko vrijeme preuzelo nekoliko drugih resursa, naime kapital u obliku financija i tehnologije.
Može li postojati nacija bez države? Opet, odgovor je ne, jer je mehanizam države neophodan za osiguravanje mehanizma društvenog i političkog konsenzusa i upravljanje svakom nacijom. Međutim, i ovdje je državna organizacija već duže vrijeme zamijenjena drugim daleko učinkovitijim mehanizmima.
Dopustite mi da budem precizniji u onome što mislim navodeći neke primjere. Istraživanje časopisa Business Insider iz 2011. pokazalo je vrlo zanimljive rezultate usporedbom godišnjeg prometa 25 najvećih američkih korporacija s BDP-om čitavih zemalja diljem svijeta. Evo nekih rezultata:
1. Da je Wal-Mart država, njegovi prihodi bi ga izjednačili s BDP-om Norveške kao 25. najveće gospodarstvo u svijetu tako što bi nadmašio 157 manjih zemalja. Dok je 2010. Norveški BDP iznosio 414.46 milijardi dolara, prihod Walmarta iznosio je 421.89 milijardi dolara
2. Exxon Mobil, s prihodom od 354.67 milijardi dolara veći je od Tajlanda s BDP-om od 318.85 milijardi dolara
3. Apple Computers, s prihodom od 65.23 milijarde dolara, veći je od Ekvadora s BDP-om od 58.91 milijardu dolara
Ono na što ukazujem je jednostavna činjenica koja nam već neko vrijeme bulji u lice da su divovske svjetske korporacije jednake ili moćnije od mnogih zemalja u svijetu u smislu ekonomske moći, čak i političke moći u mnogim dijelovima svijeta. Sustavi upravljanja koje vode često su jednako ili čak učinkovitiji od sustava bilo kojeg državnog aparata. Ono što im nedostaje da bi se proglasile nacionalnim državama i pridružile Ujedinjenim narodima su u biti državna zastava ili himna, koju im svaka reklamna agencija može izraditi u nekoliko dana.
Što se tiče potrebe za vojskom – dopustite mi da kažem da ako Microsoft uspostavi ured u New Delhiju za novačenje dobro plaćenih vojnika spremnih umrijeti braneći autorska prava za Windows 8.0, polovica indijske vojske će promijeniti lojalnost. Ne zaboravimo da je većina vojnika koje su Istočnoindijska kompanija i britanski Raj koristili za kontrolu indijskog potkontinenta bili iz same Indije. Stoga nije čudno zamisliti gigantsku korporaciju koja će formirati vlastitu vojsku u budućnosti jer je tako bilo u ne tako davnoj prošlosti. (Sjedinjene Države već su rasporedile tisuće 'vojnika' u Iraku i Afganistanu, koji su u biti plaćenici zaposleni u zaštitarskim tvrtkama)
Sve ove primjere navodim samo kako bih pokazao da zemlja danas nije bitan sastojak nacije i da postoje drugi načini na koje se nacija može zamisliti. Dopustite mi da ovdje pojasnim i kažem da ne sugeriram da biste trebali ili mogli izgraditi nacionalnu državu bez ikakvog teritorija i djelovati u potpunosti kao tvrtka ili korporacija. Sve što želim učiniti je istaknuti da je moć u današnjem svijetu mnogo više povezana s kapitalom različitih vrsta - od financija preko tehnologije do ljudskih resursa - a ne pukim vlasništvom ili kontrolom zemlje.
Da bismo razumjeli tektonske promjene koje su u tijeku i kako teritorij više nije osnova gospodarstava, potrebno je pogledati i svjetski financijski sustav koji je u posljednjih nekoliko desetljeća narastao na veličinu koja je daleko veća od stvarnog svijeta opipljivih dobara i usluga . Prema izvješću McKinsey Global Institutea iz 2010., ukupna vrijednost svjetskih financijskih dionica, koja uključuje tržišnu kapitalizaciju dionica i nepodmirene obveznice i zajmove, dosegla je 212 trilijuna američkih dolara i bila je više od tri puta veća od ukupne proizvodnje proizvedenih dobara i usluga diljem planeta te godine. Iste godine prekogranični tokovi kapitala porasli su na 4.4 trilijuna USD. Devedeset posto globalnih tokova kapitala odvija se između tri regije: SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i europskih zemalja koje koriste euro. Jasno je da što se tiče svijeta globalnih financija, izvan ovih regija ostatak planeta zapravo uopće ne postoji!
Međutim, ti globalni tokovi kapitala imaju važne posljedice za sve zemlje jer se svaka od njih natječe i lovi san o privlačenju sredstava na svoje obale danas. U Južnoj Aziji erozija suvereniteta nacionalnih država u regiji odvijala se uporno posljednjih godina jer zemlja za zemljom ruši zaštitne političke i ekonomske zidove u pokušaju da pridobiju globalne financije.
Da bismo dali primjer kako je nacionalizam devetnaestog stoljeća ili čak sredine dvadesetog stoljeća postao zastario čak iu velikoj zemlji poput Indije, pogledajte koncept posebnih ekonomskih zona - koje su uveli Meksiko u sedamdesetima i Kina u 80-ima, a koje su uobičajeno mjesto danas u cijelom svijetu. Dok bi indijske oružane snage trebale ljubomorno čuvati svaki pedalj nacionalnog teritorija duž granica, SEZ-ovi, stvoreni aktom indijskog parlamenta, smatraju se teritorijem1 unutar nacionalnih granica', koji su međutim izvan nadležnosti indijske carine . Indijska vlada imenuje "Povjerenika za razvoj" u SEZ-ovima, koji se smatraju "stranim teritorijem" u svrhu trgovinskih operacija te carina i tarifa. Očito je indijska država voljna odreći se svog 'suvereniteta' na ovim teritorijima u zamjenu za novac.
Pa kad je to slučaj čak i sa zemljom poput Indije, s dugom poviješću borbe za neovisnost i protiv kolonijalne dominacije svih vrsta, kakvi su izgledi za bilo koju novu neovisnu naciju koja čeka da se rodi? Uzmimo specifičan primjer Istočnog Timora ili Istočnog Timora, jednog od najnovijih članova globalne zajednice nacionalnih država rođenih tek 2002. Istočni Timorci vodili su hrabru bitku, oružanu i političku više od tri desetljeća protiv indonezijskog režima generala Suharta, koja je okupirala Istočni Timor nakon što je bivša portugalska kolonijalna sila napustila zemlju 1975.
Dvije godine nakon što je indonezijski narod svrgnuo Suhartovu diktaturu, međunarodna zajednica pristala je podržati zahtjev Istočnog Timora za neovisnošću i organizirala referendum 1999. na kojem je većina glasala za odvajanje od Indonezije. To je zauzvrat potaknulo bjesnilo nasilja indonezijskih trupa protiv Istočnog Timora, što je rezultiralo jednim od najužasnijih masakra u moderno doba prije etničkog čišćenja koje se dogodilo u Mullaivaikalu 2009. godine.
Nakon svih ovih kušnji i nevolja, kada je Istočni Timor konačno stekao neovisnost, to je učinio na temelju niza povijesnih kompromisa:
a. U zamjenu za to što je Indonezija pristala otpustiti Istočni Timor, neformalno se složila da neće podizati nikakve optužbe za ratne zločine protiv indonezijske vojske.
b. Portugalski je prihvaćen kao nacionalni jezik unatoč činjenici da većina građana govori ili bahasa malay ili tetum.
c. Američki dolar je usvojen kao nacionalna valuta
d. Polja nafte i prirodnog plina u moru koja je Istočni Timor naslijedio predana su Australiji na iskorištavanje pod vrlo nepovoljnim uvjetima za same Istočne Timorce
e. Nacionalnom sigurnošću trebale su upravljati sigurnosne snage UN-a
f. Ekonomsku politiku Istočnom Timoru diktirale su institucije poput Svjetske banke i MMF-a
g. Vanjsku politiku Istočnog Timora uglavnom su vodile Sjedinjene Države.
Da, Istočni Timor je danas neovisna država - ali što se trebamo zapitati koja je kvaliteta ili stvarna cijena ove vrste 'neovisnosti'? Bitno je razumjeti da su mnoge nacionalne države koje danas postoje nastale nakon raspada velikih carstava iz prošlosti, poput Austro-Ugarske, Britanske, Otomanske ili Ruske, danas ista nacija. - države su podređene od strane novog Carstva globalnog kapitala i nekoliko moćnih nacija koje djeluju kao njihovi marketinški agenti. Korporacije su novi monarsi svijeta i iako nacionalne države neće uskoro nestati, one su znatno oslabljeni entitet lišen istinskog suvereniteta ili neovisnosti u donošenju odluka.
Dakle, iako je izraz 'neovisnost' još uvijek važan za mobiliziranje potpore javnosti i raspoloženja bez jasnoće o konkretnim političkim, ekonomskim i administrativnim aranžmanima koji su uključeni, on je lišen ikakvog pravog značenja. Kada se netko ‘odvaja’ od postojećeg okvira nacionalne države ne treba zaboraviti da automatski postaje dio nekog drugog okvira na globalnoj razini. Iako su mnogi oslobodilački pokreti vrlo jasni o tome od čega se odvajaju, moraju bolje razmisliti o tome s čime se ujedinjuju nakon raspada. Izrada strategije o tome u ranoj fazi pomoći će izbjeći bol otkrivanja da je bez odgovarajućeg planiranja alternativa tavi uvijek vatra. U specifičnom kontekstu južne Azije, na primjer, ako zahtijevate neovisni Tamil Eelam, morate također implicitno ili eksplicitno izjaviti koji je novi okvir prema kojem se krećete. Iskreno govoreći, tko su novi prijatelji s kojima se želite družiti i kakve dogovore dogovarate kako biste osigurali da vas ti prijatelji ni na koji način neće iznevjeriti? I zapamtite da ovdje ne govorimo samo o zemljama koje možete izabrati, već io globalnim korporacijama!
Opet, s obzirom na ključnu ulogu kapitala, financija, tehnologije i ljudskih resursa u postizanju stvarne moći u današnjem svijetu, važno je konstruirati ideju novih nacija temeljenu na moći njezinih ljudi – gdje god oni bili – a ne samo biti usredotočen samo o stjecanju zemlje i teritorija. Ne, ne govorim ništa poput odustajanja od potraživanja zemlje i teritorija - pa vas molim da ovu točku ne zamijenite s nečim sličnim. Sve što govorim je da čak i ako dobijete zemlju i teritorij koji želite u nekoj fazi, morat ćete izgraditi svoju financijsku, tehnološku i ljudsku moć kako biste održali ili čak zadržali taj teritorij. Neka proces izgradnje te moći započne upravo sada, gdje god se nalazili i neka se ne odgađa za kasniji period jer će se u procesu izgradnje ove moći sama nacija istinski roditi.
Na kraju, želim se pozabaviti pitanjem koje sam ranije postavio - što nacionalnost znači u današnjem svijetu? Bilo zbog sukoba i naknadnog raseljavanja ili migracije zbog ekonomske nužde, ljudi iz svih zemalja danas su rasprostranjeni u svim krajevima svijeta, što pitanje nacionalnog identiteta čini izuzetno složenim. S obzirom na prirodu današnjeg zaposlenja i poslovanja, mnogi ljudi često plaćaju poreze u više od jedne zemlje.
Ono što sve ovo zahtijeva je potreba da se bude fleksibilan u definiranju državljanstva i da se ide dalje od tradicionalnih kriterija kao što su etnička pripadnost, jezik, religija ili čak zajednička kultura. Diljem Europe danas ljudi imaju višestruke identitete ne odričući se svojih primarnih identiteta kao Francuzi, Nijemci, Talijani ili Nizozemci. Mnoge zemlje diljem svijeta također dopuštaju višestruka državljanstva. Svaka nova nacija, koja se želi roditi, treba formulirati politiku građanstva koja je u rangu s najkozmopolitskim i najnaprednijim konceptima koji su se do sada pojavili na globalnoj razini.
Satya Sagar je novinarka i aktivistica za javno zdravstvo sa sjedištem u New Delhiju i možete je dobiti na [e-pošta zaštićena]
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije