“Moj omiljeni film je Život je lijep”, kaže mi Refaat Sabbah. “Sviđa mi se način na koji heroj štiti svog sina od iskustva koncentracijskog logora. Trudim se zaštititi i svoju djecu od užasa oko nas”, dodaje s blagim osmijehom. “Primjećujem da moja kći ne crta puške i tenkove.”
Sjedimo u natkrivenom trijemu u njegovom skromnom domu u četvrti Ramallaha u središtu grada. Noć prije, izraelske trupe gotovo su uništile obližnji kompleks Yassera Arafata. Refaat i njegova žena Soreida bili su budni cijelu noć. Granatiranje je počelo u 2 sata ujutro i trajalo do 6 sati ujutro. Djeca - djevojčica od devet godina i dječak od četiri godine - prespavali su. Ne i djevojčica iz susjedstva, koja od tada plače.
Ovo je život u Ramallahu, administrativnom glavnom gradu palestinskih teritorija. Refaat je osnivač i voditelj Centra za kreativnost učitelja, a Soreida radi sa ženskim grupama. Oni su inteligentni, šarmantni i strastveni prema životu. Kao i mnogi aktivisti koje ovdje susrećem, nevjerojatno su bez mržnje ili gorčine. Sabbah mi kaže da pokušava izbjeći prelazak kontrolnih punktova koji okružuju Ramallah kako se ne bi previše naljutio na Izraelce.
Ja sam u Palestini. Čak mi i taj izraz čini pomalo neugodnim - ja sam Židov, rođen i odgojen. Išao sam u hebrejsku školu. Moja prva bitka za jednakost bila je inzistiranje na bat micvi u mojoj 13. godini: u to su vrijeme samo dječaci imali ceremoniju punoljetstva. Moj je otac bio glavni prikupljač sredstava za United Jewish Appeal, a većina je novca otišla u Izrael. Izrael bi trebao biti moja domovina.
Nedavno sam otišao na palestinske teritorije kao dio putovanja za utvrđivanje činjenica koje je organizirala Alternatives, organizacija sa sjedištem u Montrealu s poviješću 20 godina rada sa grupama u Izraelu i Palestini. Prihvatio sam poziv jer me sve više smetala izraelska okupacija teritorija i nekritička potpora Izraelu od strane organizirane židovske zajednice u Kanadi.
Ono što sam vidio bilo je duboko uznemirujuće i neobično inspirativno. Inspiracija je došla od ljudi koje sam upoznao s obje strane izraelsko-palestinske podjele. Već sam bio svjestan hrabrih ljudi iz izraelskog mirovnog pokreta koji se suprotstavljaju izraelskoj okupaciji palestinske zemlje, zemlje s koje se Izrael pristao povući prema sporazumu iz Osla. Ono što nisam znao je da na palestinskim teritorijima postoji snažan, rastući pokret aktivista koji sebe nazivaju demokratskom opozicijom. Većina radi preko nevladinih organizacija koje pružaju ono što je ostalo od socijalnih usluga na palestinskim teritorijima. Poput Refaata i Soreide, to su suosjećajni ljudi sa snažnom predanošću demokraciji, jednakosti i miru. Kao što mi je jedan rekao: “Samo bih volio da Izraelci shvate da je njihova najbolja nada za sigurnost jaka palestinska država. Ostatak arapskog svijeta ih mrzi, mi ne, mi ih poznajemo, oni su naši susjedi.”
Dok vanjski mediji rijetko spominju demokratsku oporbu, njihova popularnost u Palestini raste, a neki se planiraju kandidirati na nadolazećim izborima početkom nove godine. Najistaknutija osoba među demokratskom opozicijom je dr. Mustafa Barghouthi, predsjednik Unije palestinskih odbora za medicinsku pomoć. “Ono čemu svjedočimo,” tvrdi on, “jeste aneksija Zapadne obale - isti proces kao 1948. kada je država Izrael osnovana na prethodno palestinskoj zemlji. Ovo je rat naselja, a krajnji cilj je aneksija Zapadne obale. Trenutna borba", dodao je, "odlučit će hoće li postojati dvije neovisne države - Izrael i Palestina - ili jedna aparthejdska država Izrael."
Barghouthijeve riječi odzvanjaju mi u glavi od mog povratka u Kanadu, kako je izraelska agresija pojačana. Dok sam bio tamo, vidio sam niz kontrolnih točaka kao novi Berlinski zid u nastajanju. Sada grade zid.
Posjet Zapadnoj obali je frustrirajuće iskustvo zbog kontrolnih točaka, dok se život tamo čini gotovo nemogućim. Prvog dana kad smo posjetili Ramallah, kontrolna točka na cesti koja povezuje grad s Jeruzalemom zatvorila se oko 4 sati. Prizor koji smo vidjeli dok smo čekali autobus koji nas je vozio natrag u Jeruzalem nije bio neobičan. Palestinci koji rade u Jeruzalemu i žive u Ramallahu nisu mogli doći kući, pa je frustracija rasla kako je poslijepodne odmicalo. Nekolicina je pošla naprijed razgovarati sa stražarima, a nitko nije htio otići, unatoč zapovijedi vojnika. Tada su vojnici ispalili suzavac kako bi ih rastjerali.
Nekoliko dječaka, koje sam ranije vidio kako skupljaju kamenje, počeli su ga gađati vojnicima. Tada su vojnici počeli pucati. Ljudi su trčali na sve strane. "Dođi, dođi", vikao je jedan muškarac. Mahnuo nam je da se sklonimo iza automobila parkiranog u blizini. Nismo se uplašili jer se činilo nemogućim da koriste bojevo streljivo — ali jesu.
Koliko god to iskustvo za nas bilo neobično, ovdje je to svakodnevni ritual. Prema Barghouthiju, ove drame s kontrolnim punktovima jednostavno su metoda uznemiravanja Palestinaca, poput tisuća studenata na Sveučilištu Birzeit koji žive u Ramallahu koji moraju prijeći kontrolni punkt dvaput - tamo i natrag - da bi došli do škole, hodajući više od kilometra u svakom smjeru. Kontrolne točke dijele Zapadnu obalu na 120 različitih područja. Ako želite prijeći s jednog područja na drugo, prelazite kontrolnu točku. Nikad ne znaš hoće li biti otvorena, a nemoguće je znati koliko ćeš čekati. Ako ste bolesni, stari ili trudni, još uvijek čekate. Ako želite posjetiti svoje ostarjele roditelje u sljedećem selu, potrebno vam je dopuštenje Izraelaca. “Ne možemo disati”, rekla je jedna žena, stisnuta uz nas u gomili na kontrolnoj točki. “Ne možemo raditi, niti se brinuti za svoje obitelji. Oduzeli su nam živote.”
U Kanadi mnogo više slušamo o užasu bombaša samoubojica nego o ubijanju palestinskih civila. Prema Palestinskom društvu Crvenog polumjeseca, 1,599 Palestinaca - 85 posto civila - ubijeno je, a 19,452 ozlijeđeno od rujna 2000., kada je započela druga intifada. U istom razdoblju 563 Izraelca su ubijena, a 3,545 ozlijeđeno, prema podacima izraelskog ministarstva vanjskih poslova.
Bombaši samoubojice, koliko god bili strašni, nisu razlog izraelske agresije na palestinska područja. Pravi razlog je zaštita izraelskih naselja koja se stalno šire. Ali bombardiranja pružaju moralno i političko opravdanje za okupaciju. Izraelski mirovni pokret koji je bio toliko moćan prije samo nekoliko godina sada je izoliran, sa 70 posto Izraelaca koji podržavaju agresivnu politiku premijera Ariela Sharona.
Adam Keller je židovski aktivist iz mirovne grupe Gush Shalom. “Jako je teško”, rekao nam je. “Kao i svi Izraelci, bojim se bombaša samoubojica. Svaki dan živimo ovaj strah, ne znajući hoćemo li naše obitelji ili mi biti žrtve. Ali ono što me čini drugačijim je to što, iako vjerujem da nisu u pravu, razumijem da je to jedini način na koji Palestinci osjećaju da se mogu boriti protiv užasne nepravde koju im nanosi moja vlada.”
Kontrolne točke, 24-satni policijski sat, masovna uhićenja odraslih muškaraca, naizmjenične invazije, pucnjave i rušenje kuća buldožerima, okupacije gradova i izbjegličkih kampova, te odbijanje dopuštanja Palestincima da rade ili trguju s Izraelom, sve se opravdava pokušajem da zaustaviti bombaše samoubojice. Sada grade zid oko Zapadne obale. Što dalje?
Moje me iskustvo uvjerilo da izraelska agresija jednostavno sadi sjeme za nove samoubilačke napade. Kamo god smo išli bili su plakati "mučenika", kako bombaša samoubojica, tako i mladića koji su pozirali sa strojnicama koji su poginuli opirući se izraelskoj invaziji prošlog travnja. U jednom izbjegličkom kampu mladi su dječaci nosili fotografije “mučenika” u privjescima oko vrata — poput svetačkih medalja. “Ne bojim se Izraelaca”, rekao mi je Refaat Sabbah. “Bojim se da nasilje postaje pozitivna moralna vrijednost u našem društvu. I od toga se nikada nećemo oporaviti.”
Svi aktivisti koje smo sreli protive se bombašima samoubojicama, moralno i politički. Ali frustrirani su što se nitko u vanjskom svijetu ne pita zašto je toliko mladih ljudi dovoljno očajni da se dignu u zrak. Tjedan nakon našeg posjeta, veliki broj palestinskih intelektualaca i aktivista dao je javnu izjavu osuđujući samoubilačke bombaške napade i pozivajući ekstremističke palestinske skupine, poput Hamasa i Islamskog džihada, da prestanu vrbovati mlade ljude za ova teroristička djela.
Država Izrael nije u opasnosti. Palestinci nemaju vojsku, a druge arapske zemlje ne priskaču u njihovu obranu. Samo Izrael ima moć zaustaviti eskalaciju nasilja. Pamćenje sigurno nije tako kratko — i Izraelci se mogu sjetiti kada su bili narod bez vlastite zemlje ili vojske koja bi ih branila, sa snažnim, ponosnim identitetom i poviješću otpora progonu. Ono što me najviše pogodilo tijekom mog posjeta je koliko su Palestinci i Židovi slični. Jedan me čovjek u istočnom Jeruzalemu pitao: "Ako si Židov, zašto ne podržavaš Izraelce?" Odgovorio sam da ne mogu prihvatiti da se moj narod, koji je patio tolika stoljeća, može okrenuti i progoniti drugi narod. U tome nema pravde — a gdje nema pravde, neće biti ni mira.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije