Postoji tendencija da se na rasne tragedije odgovori iznenadnim naporom samorefleksije – pokušajem kvantificiranja naših kolektivnih stavova o utrci za tragovima zašto, opet, moramo nekako pronaći smisao u besmislenom ubojstvu crnog tinejdžera. Od brojne nedavne ankete koji mjere američku percepciju rase, gotovo svi dolaze do istog zaključka: u velikoj većini, bijeli Amerikanci ne samo da vjeruju da rasa je daleko manji čimbenik nego što se to navodi u slučajevima policijskog nasilja protiv mladih Afroamerikanaca ali da su, u biti, crnci prilično izmišljaju cijelu ovu stvar s rasizmom.
Pa ipak, kvantitativne studije govore sasvim drugačiju priču. Istraživači dosljedno otkrivaju da su obojeni ljudi vjerojatnije takvi zaustavljen i pretresan; da bijeli Amerikanci češće koriste ilegalne droge, Ali crni Amerikanci imaju veću vjerojatnost da budu zatvoreni zbog upotrebe droga; da su crnci osuđeni na duže zatvorske kazne od svojih bijelih vršnjaka za iste zločine i, što je još nevjerojatnije, da što je optuženik više stereotipno "crnac", vjerojatnije je da će biti osuđen na smrt. Bijeli Amerikanci podržavaju oštre kaznene kazne ne unatoč, ali jer oni vjeruju crnih prijestupnika bit će nerazmjerno više pogođeni.
Zatim postoje dosljedni i, u nekim slučajevima, priznati, politički pas zviždi na trku u raspravama o imigraciji, a protiv rasizma Hispanci koji služe kao prepreka asimilaciji. Možda najalarmantnije, porasli su anticrnački i antihispanski osjećaji posljednjih godina.
Da je rasizam toliko raširen većini bijelih Amerikanaca moglo bi se činiti nedokučivo, ali dokazi su nepobitni. Razorne posljedice rasne pristranosti često podcjenjuju čak i bijelci koji sebe smatraju saveznicima – i često pred nepobitnim dokazima. Za mnoge bijele Amerikance izuzeće od sustavnog rasizma čini ga nevidljivim, a golema veličina američkog "rasnog problema" dodatno širi granice bjelačke mašte. No, rasizam nije samo mnogo češći nego što bijeli Amerikanci misle, on je toliko raširen – tako nezamislivo podmukao – da su obojeni često i sami žrtve bez sumnje.
Niz nedavnih slučajeva zbog kojih su nacionalne vijesti ponudile nekoliko rječitih primjera. Bila je tu jedna Afroamerikanka koja je, frustrirana neuspjehom u traženju posla, odlučila maskirati svoje virtualno ja u bjelkinju, samo da bi ponude počele pljuštati. Slično tome, životopis tražitelja posla Joséa Zamore nije dobio niti jedan odgovor sve dok on anglicizirao svoje ime u Joe, nakon čega su krenuli povratni pozivi. Preeti Singh, indijska spisateljica koja živi u SAD-u, kaže da je nakon tri mjeseca radijske šutnje književnih agenata, odlučila je unijeti jednu promjenu u svoje pismo upita, promijenivši svoje ime Pat Smith. Nekoliko agenata koji se nisu ni potrudili odgovoriti iznenada su pisali izražavajući interes za Patov roman.
I u segmentu prošle godine iz Ovo American Life, “tester” stambene diskriminacije u New Yorku – mlada Afroamerikanka koja se predstavlja kao potencijalna iznajmljivačica kako bi otkrila rasnu pristranost – opisala je supermarketa koji se doimao iskreno ispričavajućim kad joj je rekao da u njegovoj zgradi nema slobodnih mjesta. Kasnije je otkrila da je pokazao jednosobni stan bijelom testeru kasnije istog dana. Prije tog incidenta, smatrala se nekim tko može otkriti rasne predrasude, ali u ovom slučaju, nije ih osjetila. “Znači li to da pogrešno procjenjujem druge ljude?” pitala se. Iskustvo ju je natjeralo da preispita svaku međurasnu interakciju u svom životu.
Svaka obojena osoba u Americi ima varijantu te priče. Razotkrivajuća osobna iskustva s prikrivenim rasizmom – najčešćom varijantom rasizma danas – ne samo da opovrgavaju ideju da se o rasizmu previše izvještava ili da su obojeni ljudi preosjetljivi (ili, još gore, paranoični); oni stvaraju opravdane razloge za sumnju u budućim rasno “sumnjivim” situacijama. Ta su iskustva razlog zašto se kao obojena osoba možete naći u redu pitajući se je li, recimo, blagajnica također tražila bjelkinju ispred vas njezinu identifikaciju s njezinom kreditnom karticom. Oni su razlog zbog kojeg biste mogli poželjeti dokaz da vaša kemijska čistionica također zahtijeva da sva bijela klijentela plati pri dolasku.
Iskustva iz prve ruke s prikrivenim rasizmom poljuljaju našu vjeru u ono što vidimo i postavljaju pitanja o tome koliko često nesvjesno doživljavamo učinke pristranosti. Iz ove perspektive, rasna obrana nije samo razumljiva, nego je ponekad i opravdana.
Prije nekoliko godina u New Yorku me posjetio moj bliski prijatelj s koledža, Amerikanac korejskog podrijetla koji živi i radi u Južnoj Koreji od diplome. Uz piće, dok smo razgovarali o stvarima koje su mu nedostajale u Sjedinjenim Državama, naglas sam se pitala hoće li se ikada vratiti. Kratko je zastao prije nego što je odgovorio. “Kada sam u trgovini u Južnoj Koreji i vlasnik se prema meni ponaša kao seronja, znam da je ta osoba samo seronja”, rekao je. “Ali ovdje se nikad ne zna. Ta dvosmislenost je uvijek prisutna.”
Na mnogo načina, govorio je o možda najvećoj privilegiji koja je dana bijelim Amerikancima: da ste sigurni da, kada se druga bijela osoba prema vama ponaša kretenom, možete izbrisati rasizam s popisa razloga. To je, siguran sam, umirujuća sigurnost. I takav kakav si mnogi od nas jednostavno neće priuštiti.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije