Američke trupe sada vani
Zapadni imperijalizam i njegovi retrogradni protivnici imaju simbiotski odnos u kojem se međusobno jačaju i osnažuju. Na primjer, pružajući anti-terroristrationale, ubojiti napad na Svjetski trgovački centar bio je dar onima koji su dugo željeli proširiti i učvrstiti američku vojnu moć diljem svijeta i mobilizirati dotad skeptično javno mnijenje iza agresivne imperijalne agende . Ali slučaj je i suprotno. Rat protiv Iraka, američka vojna agresija i potpora diktatorima i represivnim režimima, te de facto savezništvo između Bushove administracije i izraelske Sharonove vlade, stvaraju ne samo valove novih novaka za terorizam i političke fundamentaliste, već i široko rasprostranjeno pristajanje ili čak izravnu potporu za ove elemente među običnim ljudima na Bliskom istoku.
Postoji očajnička potreba za izgradnjom militantne demokratske ljevice na Bliskom istoku, a zagovornici nove demokratske vanjske politike SAD-a mogu s vremenom uspjeti samo ako se uspiju povezati i poduprijeti pobjedu novonastalih progresivnih snaga u Iraku, Iranu , Saudijskoj Arabiji, Izraelu, Egiptu te diljem Bliskog istoka i diljem svijeta. Ali preduvjet za stvaranje tih veza je nedvosmislena neovisnost i suprotstavljanje imperijalnoj moći SAD-a. Neki u SAD-u i Britaniji koji su se danas protivili ratu podržavaju okupaciju kao nesretnu nužnost sada kada je Sadam Husein svrgnut. I drugi se formalno protive okupaciji, ali se unatoč tome također protive sloganu Troops Out Now što može značiti samo da podržavaju Troops Out Later Kad se steknu neki uvjeti, au međuvremenu bi američke, britanske i druge koalicijske snage trebale ostati u Iraku.
Ovi nevoljki pristaše imperijalne vojne moći opravdavaju svoje stajalište na temelju toga da bi, ako američke snage sada odu, moglo doći do povratka Baathista na vlast, uvođenja oštre šijitske teokracije, kaosa ili građanskog rata. Jedno ili drugo od toga moglo bi se doista dogoditi ako SAD ode, ali činjenica je da što duže SAD ostane, reakcionarne snage postaju moćnije i vjerojatnije je da će pobijediti u bilo kojem budućem sukobu. U priči New York Timesa od 27. studenoga, na primjer, bilježi se da umjereni Iračani koji surađuju s Amerikancima kažu da mladići iz Mosula sve više slušaju pozive militantnih svećenika. (Dexter Filkins, Attacks on GIs in Mosul Rise as Good Will Fades) Ono što sada postoji u Iraku može se opisati kao oblik kaosa, a daljnji kaos i građanski rat s represivnim snagama koje predvode sukob je upravo ono što stalna američka okupacija stvara, a ne sprječava.
Drugo opravdanje koje se ponekad daje za to da SAD za sada drži svoju vojsku u Iraku jest da bi povlačenje moglo značiti da će se Irak podijeliti na tri dijela: pretežno kurdski sjever, većinom šijitski jug i preostali centar zemlje, gdje živi većina sunita. Ovaj bi se rascjep mogao dogoditi nakon što SAD odu, ali to ne bi nužno bio retrogradni razvoj. Država Irak bila je umjetna kolonijalna izmišljotina na prvom mjestu i nema automatski razlog da ostane ujedinjena, iako bi raspad zemlje očito pokrenuo ključna pitanja prava manjina u svakoj od tri nove nacije. Mirovni aktivisti i demokrati trebaju imati otvoren um o nužnosti održavanja teritorijalnog integriteta Iraka; s obzirom na slobodu izbora, narodi Iraka možda neće htjeti živjeti u jednoj zemlji, a ako to ne žele, izazov će biti poticanje što mirnijeg razlaza koji će voditi računa o pravima manjina.
Kao odgovor na neočekivano visoku razinu otpora okupaciji Iraka koju predvode SAD, postoje znakovi da bi Sjedinjene Države mogle odlučiti napustiti svoje odabrano Upravno vijeće Iraka i proglasiti kraj okupacije već u lipnju 2004. Ali čak i ako SAD pribjegne ovoj opciji, to ne znači da će odustati od nade da će nastaviti dominirati Irakom. Busheva administracija jasno je dala do znanja da namjerava instalirati stalne američke baze u Iraku, čak i ako formalna okupacija završi, a Washington će upotrijebiti sve resurse u svom arsenalu od vojske do ekonomskog pritiska kako bi osigurao da svaka vlada koja dođe na vlast bude podređena interesi SAD-a.
Može li Vijeće sigurnosti UN-a spasiti stvar?
Mnogi ljudi predlažu da je rješenje za trenutnu američku okupaciju Iraka da Ujedinjeni narodi igraju veću ulogu. Zagovornici ovog pristupa dolaze s vrlo različitih političkih stajališta. Neki, poput Clintonove državne tajnice Madeleine Albright, podržavaju oblik multilateralizma i veću uključenost UN-a kao sofisticiraniji način da se osiguraju američki interesi i moć. Mirovni aktivisti i drugi očekuju od UN-a da osigura istinsko mirno i demokratsko rješenje za Irak i ponudi alternativu američkoj dominaciji u regiji.
U sadašnjem sastavu, međutim, Ujedinjeni narodi teško da su sredstvo za demokratsko, odgovorno rješavanje sukoba između ili unutar zemalja, osobito tamo gdje je pitanje kontrole nad resursima i bogatstvom zemalja Trećeg svijeta od strane interesa Prvog svijeta najvažnije. Pet nacija SAD, Britanija, Francuska, Rusija i Kina čine takozvanih pet stalnih (P-5) članica Vijeća sigurnosti i svaka od njih ima pravo veta na odluke Vijeća. Te zemlje nisu izabrane na svoje položaje, one ih trajno zauzimaju kao posljedicu vlasti koju su imale na kraju Drugog svjetskog rata. Važno je imati na umu da je Vijeće sigurnosti glasalo za prvi Zaljevski rat (što ga je multilateralno učinilo upozorenjem) i provodilo smrtonosne sankcije protiv Iraka sve do početka rata 2003. godine. I dok je u potezu izvanrednom zbog svoje neobičnosti Vijeće sigurnosti odbilo potvrditi drugi američki rat protiv Iraka, u listopadu 2003. Vijeće je povuklo i sramotno legitimiralo koalicijsku okupaciju zemlje.
U desetljećima od osnutka Ujedinjenih naroda bilo je bezbroj pokušaja reforme Vijeća sigurnosti i demokratizacije sustava UN-a; sve dosad neuspješno. S obzirom na tu činjenicu, teško je razumjeti kakvo uistinu progresivno rješenje situacije u Iraku mirovni aktivisti očekuju da bi Vijeće sigurnosti UN-a moglo provesti. Naravno, moguće je zamisliti da će američka okupacija Iraka postati neodrživa i da će se Sjedinjene Države morati odreći službene kontrole nad zemljom. U tom trenutku, međutim, intervencija UN-a mogla bi biti gora od ničega jer bi lako mogla stvoriti novi smokvin list za američku hegemoniju. Pa čak i ako ne samo pruža pokriće za SAD, je li realno očekivati da će Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda kojim dominiraju velike sile zapravo dobrovoljno predati kontrolu nad iračkim resursima i strateškim vojnim položajem samom iračkom narodu? Je li vjerojatno da će Vijeće, na primjer, odbaciti politiku privatizacije državnih poduzeća koju su nametnule SAD, ili edikt koji zahtijeva da Irak da predatorska prava stranim ulagačima? Daleko je vjerojatnije da će se Francuska, Rusija i (izvan skupine P-5) Nijemci jednostavno pobrinuti da dobiju svoj dio unosnih ugovora za obnovu Iraka, dok će surađivati na promicanju privlačnije vlade u Iraku koja je ipak ovisna i suradna s velikim silama i njihovim interesima. Naravno da takvi planovi mogu propasti, baš kao što današnja američka okupacija izgleda može, ali to ne znači da zagovornici mira i ljudskih prava trebaju tražiti rješenje koje nameće Vijeće sigurnosti. (Što se tiče pitanja treba li podržati intervenciju UN-a, čak i pod okriljem Vijeća sigurnosti, Liberija i Ruanda mogu biti iznimke od općeg pravila s obzirom na to koliko su užasne situacije bile u tim zemljama i relativno malu imperijalnu motivaciju koja je postojala ili bio u takvim intervencijama, ali to nije razlog za odbacivanje općeg stava nepodržavanja.)*
Uvažavajući probleme s Vijećem sigurnosti, analitičarka vanjske politike Instituta za političke studije Phyllis Bennis došla je do inovativnog pristupa: Opću skupštinu UN-a, kao i pojedinačne vlade i grupe vlada, treba pritisnuti da se pozabave pitanjem Iraka, uklanjajući ga iz isključive kontrole Vijeća sigurnosti. Skupštinu treba potaknuti da osudi preventivni rat i da pozove na trenutačni prekid američko-britanske okupacije. (Tekme za razgovor, citirane gore) Ovaj prijedlog je problematičan jer može značiti davanje moći ne izravno Iračanima, već izvana tijelo, ali je zanimljivo po tome što pokušava zaobići kontrolu Vijeća sigurnosti nad intervencijom Ujedinjenih naroda.
In an important article Jeremy Brecher begins to spell out a similar creative approach to the United Nations when he calls for a Shadow UNof national governments and groups such as the coalition of the unwilling, the Non-Aligned Movement, and regional organizationsthat could circumvent a U.S. veto in the Security Council by activating the General Assembly.(Jeremy Brecher, Terminating the Bush Juggernaut,Foreign Policy in Focus, 5/1/03, www.foreignpolicy-infocus.org
Važno je imati na umu da, iako je Opća skupština daleko bolja od Vijeća sigurnosti, osobito u antikolonijalnim pitanjima s kojima se suočava Treći svijet, ona sama ima duboke nedostatke zbog neprimjerenog utjecaja i moći bogatih zemalja, te činjenice da mnoge zemalja članica same su nedemokratske i stoga nesposobne dosljedno zastupati stvarne interese vlastitog naroda. (Također postoji problem da male i velike zemlje imaju identičnu zastupljenost, ali to bi se moglo relativno lako popraviti.) Istinska reforma UN-a neodvojiva je od borbe na lokalnom nivou za globalnu ekonomsku jednakost i demokraciju, uključujući i unutar zemalja poput Malezije koje su bile među najmilitantniji u traženju kraja dominacije sigurnosnih odluka UN-a od strane članova Vijeća sigurnosti P-5. Ipak, prijedlog Kavana bio je korak u pravom smjeru.
Sažimajući različita gledišta antiratnog pokreta o Ujedinjenim narodima, Brecher piše. . . dok je većina [mirovnog] pokreta izrazila snažnu potporu načelima na kojima se temelje Ujedinjeni narodi i vodila kampanje za vlade da podrže te ideale, značajna manjina smatra UN tek nešto više od agenta imperijalizma, nečega što bi se radije razvlastilo nego reformiran. Po mom mišljenju, mirovni pokret treba ići dalje od dvije opcije koje daje Brecher, reformiranje nasuprot lišavanju moći Ujedinjenih naroda. Mirovni aktivisti se trebaju boriti za demokratsku reformu UN-a i zemalja unutar njega. Istodobno bi trebali zahtijevati da UN, uključujući Vijeće sigurnosti, učine pravu stvar, npr. odbiju se složiti s američkim ratom protiv Iraka i poslijeratnom okupacijom pobjednika. U međuvremenu, međutim, Vijeće (za razliku od samog UN-a), u sadašnjem sastavu, doista treba biti razvlašteno.
Promjena režima kod kuće
Svojom golom tvrdnjom prava na preventivni rat, svojim otvorenim prezirom prema mišljenjima drugih zemalja i svojim ratom protiv Iraka, Busheva je administracija eskalirala i retoriku i stvarnost američke imperijalne moći. Ali Bush i republikanci ne snose isključivu odgovornost. Dok je većina demokratskih članova Kongresa (ako se zbroje glasovi Zastupničkog doma i Senata) glasala protiv rezolucije koja podupire rat, Demokratska stranka nikada se nije smatrala zagovornikom protivljenja tome, a nakon što je rat započeo, kakva je demokratska opozicija bila uglavnom raspršio se, osim za maverike poput Dennisa Kucinicha i Johna Conyersa.
Demokratsko protivljenje ratu jedva da se moglo čuti sve dok se u jesen 2003. nije počelo manifestirati narodno nezadovoljstvo neuspjehom okupacije. Čak ni tada, demokratska opozicija jedva da je bila adekvatna. Dana 16. listopada, na primjer, Ted Kennedy, jedan od otvorenijih demokrata, oštro je napao zahtjev administracije za 87 milijardi dolara za financiranje okupacije, ali je u isto vrijeme izjavio da se SAD sada ne može povući, ostavljajući Irak kaos ili građanski rat . . . Potreban nam je realističan i specifičan plan za uspostavljanje stabilnosti u Iraku, za istinsku samoupravu u Iraku, za vraćanje naših vojnika kući dostojanstveno i časno. Kennedyjeva izjava temelji se na pretpostavci da su SAD sposobne donijeti demokratsku stabilnost u Irak . To je iluzija: samo pogledajte rezultate prvih šest mjeseci okupacije i, kao što je svima jasno, situacija ubrzano ide nizbrdo.
Howard Dean bio je jedini kandidat na kojeg su mediji obraćali pozornost, a koji se nedvosmisleno protivio ratu. Demokratski establišment bio je ujedinjen u svom protivljenju Deanu jer im je odbio dopustiti da pospješuju proces i pokažu potpuni insajderski hak. U osnovi je pozitivan razvoj što su obični demokrati prigrlili nekoga tko se doživljava kao autsajder čija se kandidatura može iskoristiti za suprotstavljanje ratu i uzdrmanje stranke. Problem je u tome što se Dean ne protivi okupaciji ništa više od Kennedyja i što će se, ako bude izabran, lako pomiriti s mainstreamom Demokratske stranke oko temeljnih domaćih i međunarodnih pitanja. (Goreova podrška Deanu označava važan prvi korak u ovom zbližavanju.) Deanova kritika američkog rata protiv Iraka nikada se nije bunila na pretpostavkama i demokrata i republikanaca da američku moć u svijetu treba unaprijediti i da Sjedinjene Države treba voditi prokorporativnu vanjsku politiku.
Senator Joseph Biden, zajedno s mnogim drugim demokratima, uključujući senatoricu Hilary Clinton, gori je i od Kennedyja i od Deana. Unatoč svojim kritikama administracije da je previše jednostrana, Biden sada poziva na povećanje broja američkih vojnika u Iraku. Glavni kritičari američke vanjske politike iz Demokratske stranke, zajedno s kritičarima iz CIA-e, vojske i bivših hladnoratovskih saveznika poput Njemačke, imaju vrijednu funkciju otvaranja rasprave i do određene mjere delegitimiranja grube upotrebe američke moći u svijet. Ovo otvaranje može biti izuzetno korisno i mirovni pokret to mora iskoristiti. Međutim, ključno je da pokret također prepozna i razotkrije ograničenja ovih kritičara ljudima u SAD-u i inozemstvu, te ograniči zajedničko djelovanje na područja stvarnog dogovora.
Ali zar se ne moramo braniti?
Apel Bushove administracije za potporu američkog naroda počiva na tvrdnji da samo čvrst vojni pristup može obraniti obične Amerikance od manijakalnih diktatora i terorističkih napadača. Ljudi u ovoj zemlji postaju nelagodni zbog ove tvrdnje, pogotovo jer se čini da rat u Iraku nema kraja, američka pobjeda u Afganistanu se raspliće, broj žrtava i smrti američkih vojnika u Iraku nastavlja rasti, a teroristički napadi šire se svijetom. Kad bismo samo imali odlučnu, progresivnu oporbenu stranku u ovoj zemlji, slobodnu od korporativne kontrole, koja bi mogla okrenuti Bushovu tvrdnju i jasno reći da je demokratska i egalitarna vanjska politika jedini odgovor na prijetnje diktature i terorizma! Takva bi stranka mogla istaknuti da željezna šaka, policijska država i beskrajni rat nikome ne povećavaju sigurnost, ni dugoročno ni kratkoročno. A takvo bi protivljenje moglo iskristalizirati rastuću javnu nelagodu Bushovim pristupom u snažno protivljenje okupaciji Iraka i, posljedično, budućim vojnim napadima na Iran, Siriju, Sjevernu Koreju ili drugdje.
Ali mi nemamo takvu oporbenu stranku, tako da ćemo morati početi dizati svoje prosvjede odozdo prema gore, hendikepirani u svakom trenutku time što još nemamo politički glas. Postoje znakovi koji daju nadu. Neslužbena izvješća otkrivaju široko rasprostranjen nizak moral u vojsci (podsjetimo da je upravo takav nizak moral odigrao ključnu ulogu u okončanju Vijetnamskog rata), a članovi vojnih obitelji hrabro su istupali protiv rata i okupacije. Mirovni pokret ponovno se uzburkao, a mnogi političari vide rat kao ranjivu točku za Bushovu administraciju. Druge zemlje odbijaju izvući SAD iz nereda u Iraku. Sve ovo može rezultirati porazom SAD-a u Iraku. Ali kako bismo izbjegli opasnije i destruktivnije imperijalne pothvate u budućnosti, moramo sada početi graditi ne samo snažan prosvjedni pokret na ulicama, već i neovisnu političku stranku koja može zagovarati istinski neimperijalističku, demokratsku vanjsku politiku.
Prosinac 9, 2003
*Nekoliko prijatelja i kolega u mirovnom pokretu sugeriralo mi je da, iako ne podržavaju produljenu UN-ovu okupaciju Iraka upravo iz razloga koje sam naveo, oni zagovaraju vrlo kratko razdoblje UN-ove kontrole nakon što američke trupe potpuno napuste Irak, za koje vrijeme bi se pravi izbori (za razliku od lažnog procesa "kokusa" koji zagovaraju SAD upravo kako bi izbjegli prave izbore) brzo postavili i proveli. Duboko sam skeptičan oko toga hoće li Vijeće sigurnosti UN-a, od kojih pet stalnih članica ima pravo veta, ikada osmisliti brz i pošten izborni proces i napustiti zemlju brzo nakon glasovanja, ali nisam potpuno zatvorio vrata da me uvjere o vrijednosti predlaganja ove opcije. Bilo bi vrlo korisno za mirovni pokret da otvori široku javnu međunarodnu raspravu o tome je li moguće ograničiti Vijeće sigurnosti kako ono ne bi imalo bjanko ček da radi što hoće u Iraku i bilo prisiljeno nositi iz ovog programa za poštene i pravovremene izbore u Iraku nakon čega slijedi brzo, potpuno povlačenje.
Joanne Landy je kodirektorica Kampanje za mir i demokraciju i članica uredništva New Politicsa.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije