Već gotovo dva mjeseca Venezuela je uhvaćena u napetom sukobu između sadašnje vlade Nicolása Madura i desničarskog oporbenog čelnika Juana Guaidóa kojeg podupiru SAD, koji se u siječnju proglasio predsjednikom i koji od tada pokušava prisiliti Madura s dužnosti uz aktivnu potporu Trumpove administracije i raznih desničarskih regionalnih vođa. Tijekom sljedećih tjedana, ROAR će objaviti niz intervjua s venezuelanskim aktivistima i intelektualcima kako bi pomogli podijeliti lokalne perspektive o podrijetlu trenutne krize, rizicima eskalacije sukoba i mogućim izlazima za radikalno-demokratske snage.
Prvi intervju, objavljen u nastavku, je s venezuelanskim sociologom i ljevičarskim intelektualcem Edgardom Landerom, koji je profesor emeritus na Središnjem sveučilištu Venezuele i suradnik na Transnacionalnom institutu (TNI). Lander je bio kritički konstruktivan pristaša bivšeg predsjednika Huga Cháveza i bio je konzultant venezuelanske komisije koja je pregovarala o zoni slobodne trgovine u Americi. Bio je jedan od organizatora Svjetskog socijalnog foruma 2006., a trenutno je uključen u TNI-jev program Nova politika. U ovom intervjuu poziva međunarodnu ljevicu da prepozna složenost situacije i da ne miješa potrebu za čvrstim protivljenjem tekućoj intervenciji SAD-a s bezuvjetnom potporom Madurovoj vladi.
Kao što će pronicljivi čitatelj primijetiti, Landerovo stajalište razlikuje se u nekoliko važnih aspekata od čitanja koje je ponudio venezuelanski sociolog i bivši vladin ministar Reinaldo Iturriza u našem drugom intervjuu, objavljenom ovdje. Nudimo te različite perspektive pod pretpostavkom da će kritički i inteligentni čitatelj moći odlučiti koje štivo smatra najuvjerljivijim i kojem se stajalištu najugodnije pridružiti. Trenutno pripremamo još dva intervjua s venezuelanskim aktivistima za koje se nadamo da ćemo ih objaviti tijekom sljedećih tjedana. Smatramo ove široke perspektive posebno važnima u sadašnjem kontekstu, s obzirom na sustavnu nepažnju međunarodnih medija prema (i aktivnoj marginalizaciji) glasova običnih Venezuelanaca.
Nadamo se da ćemo u tom procesu prenijeti dio složenosti sadašnje situacije na terenu, dok u isto vrijeme nastavljamo inzistirati na važnosti ključnih načela antimilitarizma, neintervencije, samoodređenja, radikalne demokracije , te solidarnost s marginaliziranima i potlačenima.
Profesore Lander, hvala vam što ste pristali na ovaj intervju. Možete li nam reći nešto o trenutnom svakodnevnom životu u Venezueli? Kakva je situacija na ulicama i kako ljudi doživljavaju aktualnu krizu?
Situacija je izuzetno napeta. Svakodnevica postaje sve teža, sve kompliciranija. Inflacija je prošle godine bila preko milijun posto. Samo ovog siječnja procijenjeno je da je preko 200 posto. Ljudima su se plaće apsolutno rasplinule. Nema šanse da si ljudi mogu priuštiti kupnju osnovnih potrepština. Proizvodnja nafte, izvor 96 posto vrijednosti izvoza zemlje, tek je trećina onoga što je bila prije šest godina. Javne usluge su ozbiljno pogoršane.
Venezuelanski BDP je danas samo 50 posto onoga što je bio prije pet godina. BDP po stanovniku niži je nego što je bio već nekoliko desetljeća. Postoji duboka zdravstvena kriza. Teška pothranjenost djece imat će dugoročni utjecaj na budućnost zemlje. Prema Međunarodnom Crvenom križu, dvije zemlje u svijetu koje ih danas najviše zabrinjavaju u smislu svojih društvenih kriza su Jemen i Venezuela.
Postoji tako visoka razina nezadovoljstva i očaja među stanovništvom, a prijetnje njihovoj dobrobiti s kojima se suočavaju toliko su teške da bi sve to moglo dovesti do krajnje negativnog ishoda. Iz povijesti znamo da je očaj leglo fašizma. Ljudi koji su stvarno očajni spremni su prihvatiti svaku alternativu sadašnjem stanju stvari. Američka vojna invazija i/ili građanski rat danas su realne mogućnosti. Mnogi ljudi su jednostavno zasićeni i toliko očajni da su spremni prihvatiti gotovo sve, što čini izuzetno opasnu situaciju.
Venezuelansko društvo danas nije samo ekstremno podijeljeno; ljudi kao da žive u dvije potpuno različite stvarnosti. Postoji široko rasprostranjeno nepovjerenje i strah od "drugog". U tom kontekstu, ljudi su voljni vjerovati svemu što kaže “njihova strana”.
Kako je situacija došla do ove točke?
Čini se da je vlada odlučila pokušati ostati na vlasti svim mogućim sredstvima. A to je do sada bilo moguće samo zahvaljujući potpori vojske, koja do ove točke nije pokazivala znakove rascjepkanosti, podjela ili sumnje u svoju potporu vladi. Ali to je nešto što bi se moglo promijeniti kako vanjski pritisak raste.
S druge strane, kao što je američka politika pokazala u slučajevima Iraka, Libije i Sirije, broj ljudi koji pate ili su ubijeni kao posljedice ekonomskih sankcija ili vojne intervencije nije predmet velike brige za jastrebove (brojke poput Johna Boltona, Elliota Abramsa, Mikea Pencea) koji uz Donalda Trumpa danas vode vanjsku politiku SAD-a. Nova razina ekonomskih sankcija vodi u još katastrofalniju situaciju.
U politici koju karakterizira krajnji cinizam, američka vlada istovremeno pogoršava ionako strašnu situaciju za stanovništvo gušeći venezuelansko gospodarstvo, uz cijenu od desetaka milijardi dolara, i nudeći nekoliko milijuna dolara u "humanitarnoj pomoći" za ublažavanje socioekonomske krize kojoj aktivno pridonosi.
Ove dvije suprotstavljene sile - Madurova vlada uz potporu oružanih snaga i Nacionalna skupština uz potporu SAD-a, uključujući prijetnju oružanom intervencijom - polako pomiču zemlju prema rubu rata.
8. veljače 2018. Guaidó je izjavio da će pozvati američku vojnu intervenciju "ako bude potrebno". Najavio je i da će organizirati “dobrovoljce” za otvaranje “humanitarnog koridora”. To je lako moglo dovesti do sukoba s venezuelanskom vojskom koja kontrolira granicu između Venezuele i Kolumbije. Nakon neuspjelog pokušaja dovođenja američke pomoći u zemlju 23. veljače, "bez obzira na sve", aktivno je tražio od vlade Sjedinjenih Država da "upotrijebi silu" kako bi svrgnula Madurovu vladu.
Vojna podrška navodi Madura da vjeruje da nema potrebe pregovarati. Podrška SAD-a tjera opoziciju prisutnu u Nacionalnu skupštinu da misli da je samo pitanje vremena kada će moći svrgnuti Madura. Rizik od dodatnog nasilja - do veljače je oko 40 ljudi ubijeno, prema Uredu za ljudska prava Ujedinjenih naroda - raste iz dana u dan. U ovom trenutku obje strane igraju igru nulte sume u kojoj žele uništiti onu drugu. Hitno je potreban neki oblik pregovora ili dogovora ako se ova eskalacija nasilja želi zaustaviti.
Madurova vlada još uvijek ima određenu potporu javnosti. Nije točno da je podrška vladi među popularnim sektorima venezuelanskog društva potpuno nestala. Ali manji je nego što je bio prije dvije, pa čak i prije godinu dana, i sigurno mnogo, mnogo manji nego što je bio za vrijeme Chávezovih godina. Humanitarna kriza, poteškoće u svakodnevnom životu, kao i vladina autoritarna i represivna politika nastavljaju nagrizati podršku javnosti.
Prema izvorima UN-a, 3.4 milijuna ljudi napustilo je zemlju u posljednjih pet godina, što predstavlja više od 10 posto ukupnog stanovništva. Velik dio venezuelanskih obitelji ima bliske rođake - njihove sinove, njihovu braću i sestre, kao i drage prijatelje - koji su napustili zemlju. Ova rascjepkanost obitelji izvor je raširene boli.
Kako Guaidó legitimira svoje zahtjeve za predsjedničkim mjestom?
Zaista je važno naglasiti da ostatak oporbene koalicije zapravo nije bio svjestan činjenice da se Guaidó planira proglasiti predsjednikom na skupu 23. siječnja. Ali SAD je, nasuprot tome, bio apsolutno svjestan onoga što se spremalo dogoditi se. Nekoliko minuta - doslovno manje od deset minuta - nakon što se Guaidó proglasio predsjednikom, uslijedila je službena javna izjava Trumpove administracije kojom se Guaidó priznaje kao legitimni predsjednik Venezuele. Dakle, jasno je da je ovo cijelo vrijeme bio vrlo koordiniran scenarij napisan u strogoj suradnji s vladom SAD-a.
Nemoguće je zamisliti da je američka vlada mogla objaviti službenu izjavu - ne samo Trumpov tweet, već službenu pisanu izjavu - samo nekoliko minuta nakon što se Guaidó proglasio predsjednikom da to nije prethodno koordinirano sa SAD-om budući potpuno svjestan onoga što će se dogoditi. Ovo je bilo apsolutno pripremljeno: najveća zastava na podiju samoproglašenog predsjednika Juana Guaidóa na skupu 2. veljače u Caracásu bila je zastava SAD-a. Znali su jer su sudjelovali u pisanju scenarija. Ne sumnjam da je sve ovo osmišljeno u Washingtonu.
Postoji nekoliko ustavnih i zakonskih pitanja o tome je li Guaidó imao ili nije imao pravo proglasiti se predsjednikom. A to ima veze s tim je li Maduro legitimni predsjednik ili nije, odnosno je li postojao "vakuum moći", glavno opravdanje koje ova oporba koristi.
To su komplicirana pitanja. S jedne strane nije bilo vakuuma vlasti. Sviđao se on vama ili ne, Maduro je na čelu vlade i kontrolira oružane snage. U svibnju prošle godine imali smo predsjedničke izbore. Izbori su trebali biti održani sedam mjeseci kasnije, u prosincu, ali je Vlada odlučila da se održe u svibnju. Vlada je praktički sve glavne oporbene stranke stavila izvan zakona, jer je Maduro dao takozvanoj Ustavnoj skupštini odobriti proizvoljni retroaktivni zakon, prema kojem su političke stranke koje nisu sudjelovale na prethodnim (općinskim) izborima koji su održani nekoliko mjeseci prije više nisu bile priznate kao legalne političke stranke koje bi mogle sudjelovati na izborima. To je impliciralo da će, da bi bile priznate kao legalne političke stranke, morati proći kroz dugotrajan i kompliciran proces ponovnog prikupljanja potpisa diljem zemlje. Upravo je u tom kontekstu Izborno vijeće sazvalo ove izbore sedam mjeseci prije njihovog roka.
Bilo je jasno da glavne oporbene stranke neće imati vremena preregistrirati se kao službeno priznate stranke kako bi sudjelovale na tim izborima ili održati primarne izbore za odabir jednog oporbenog kandidata kao što su to učinile na prethodnim izborima. Dakle, ovo nisu bili, nipošto, slobodni izbori. Uvjeti su bili strogo kontrolirani kako bi se osiguralo da će Maduro biti ponovno izabran. Cijeli proces je bila prijevara. Ne možete imati slobodne demokratske izbore ako vlast odlučuje kada će se oni sazvati, bez obzira na to što Ustav i izborni zakon nalažu, ako ona odlučuje koje stranke i koji kandidati mogu sudjelovati, a koji ne. Otkako je Vlada izgubila izbore za Narodnu skupštinu u prosincu 2015., Vlada je krenula sve više protuustavnim putem.
Na tim parlamentarnim izborima oporbene stranke osvojile su dvije trećine glasova u Narodnoj skupštini, što im je dalo ogromnu državnu vlast. Prema Ustavu, imali su dovoljno glasova za izbor članova Vrhovnog pravosudnog suda kao i za odlučivanje o sastavu Državnog izbornog vijeća. U tom su trenutku Maduro i njegova vlada bili suočeni s ključnom dilemom. Trebaju li priznati ove izborne rezultate, volju naroda i poštovati Ustav ili odlučiti ostati u potpunoj kontroli državne vlasti, bez obzira na sve? Očito su se odlučili za drugu opciju.
Od početka 2016. Maduro vlada putem uzastopnih dekreta o izvanrednom stanju i izvanrednom gospodarskom stanju. To znači da je sebi pripisao ovlasti da odlučuje praktički o svemu što želi. Prema Ustavu, predsjednik može odlučiti o šezdesetodnevnom izvanrednom gospodarskom stanju, koje se može produžiti za dodatnih šezdeset dana ako to odobri Narodna skupština. Izvanredno stanje trenutno traje treću godinu.
Kako je to utjecalo na zemlju i kako je narod Venezuele na to reagirao?
Ova stalna vlada dekretom imala je teške posljedice. Jedna posebna negativna posljedica s potencijalno katastrofalnim dugoročnim učincima bila je odluka o stvaranju rudarskog luka Orinoco (Arco Minero del Orinoco), otvarajući više od 120.000 četvornih kilometara — 12 posto nacionalnog teritorija, otprilike veličine Kube — transnacionalnim rudarskim korporacijama. Ovo je vrlo kritičan dio zemlje. Uključuje teritorije nekoliko autohtonih naroda, biološki je najraznolikiji dio zemlje, najvažniji izvor vode i hidroelektrične energije. Dio je bazena Amazone, sa svojom apsolutno ključnom globalnom ulogom u ograničavanju klimatskih promjena.
Kao posljedica ove uredbe, sada postoje deseci tisuća rudara koji ubrzano provode ubrzani proces socio-ekološke devastacije velikih razmjera. Ovo je vjerojatno najozbiljnija socio-ekološka kriza u cijeloj Latinskoj Americi danas. Sve je to rezultat dekreta koji je izdao Maduro, bez javne rasprave, bez uplitanja parlamenta, i u izravnom kršenju ustava zemlje i zakona o okolišu, autohtonim narodima i radu.
Od 2016. vlada postaje sve autoritarnija. Potpuno je zatvorio vrata mogućnosti slobodnih i vjerodostojnih izbora na kojima građani mogu odlučivati o sadašnjosti i budućnosti zemlje. Istovremeno je postajao sve represivniji.
U ovoj sve očajnijoj situaciji ne čudi što je stanovništvo otvoreno rješenjima koja su prije bila potpuno nezamisliva. Čak i prisutnost američkih trupa mnogi vide kao prihvatljivu mogućnost jer ne vide drugi izlaz iz krize. Ovo nije samo fenomen srednje klase; pokazuje koliko se duboko zemlja promijenila. Sada, nažalost, dio stanovništva više nije posebno skandaliziran tom mogućnošću, jednostavno zato što ne vidi drugog izlaza.
Koje su implikacije ovoga za budućnost čavizma i bolivarske revolucije?
Neposredna budućnost je otvorena, ali izuzetno opasna. Postoje visoki stupnjevi neizvjesnosti. Sve dok je Maduro na vlasti, nastavit će se uništavanje gospodarstva zemlje, životni uvjeti će se pogoršavati, a represija će se povećavati. Kao što sam već rekao, još uvijek postoji značajna, iako znatno smanjena, tvrdokorna podrška Maduru i njegovoj vladi. Čini se da su mnogi spremni uzeti oružje ako je potrebno za obranu svoje vlade i svoje zemlje.
Vrh oružanih snaga do sada nije pokazao znakove podijeljenosti i opetovano je potvrdio svoju potporu vladi. Viši ešaloni vlade i vojske mogu mnogo izgubiti ako se budu morali odreći vlasti, stoga se neće predati bez borbe. Vladin diskurs iz dana u dan postaje sve militarističkiji. Spremni su sudjelovati u pregovorima sve dok se ništa bitno ne promijeni - to jest, sve dok Maduro ostane predsjednik.
Za ekstremno desno krilo opozicije - a to očito uključuje američku vladu - "rješenje" ili izlaz (izlaz), nije samo riješiti se Madura, već uništiti bolivarsko iskustvo. Za krajnju desnicu, takozvana “tranzicija u demokraciju” nije samo imati izbore i imati drugog predsjednika. Oni žele potpuno uništiti Bolivarski eksperiment. Cilj je naučiti Chavista narodni pokret lekcija: ne možete se suprotstaviti kapitalizmu niti čak pokušati zamisliti alternativu. Kolektivni i osobni troškovi jednostavno su previsoki.
U ovoj napetoj situaciji, u kojoj se čini da nijedna strana ne želi popustiti, prostor za razgovore i pregovore je znatno sužen. Nasuprot intervencionističkoj politici američke vlade, kao što sam već rekao, pozdravljamo ponude glavnog tajnika UN-a, kao i one predsjednika Urugvaja i Meksika, da posreduju za mirnu, ustavnu, izbornu alternativu do nasilja, vojne intervencije i građanskog rata.
Koliko je vjerojatna mogućnost stvarne američke invazije u ovom trenutku?
Prijetnja američkom vojnom intervencijom više je od puke paranoje. Američka vlada iznova i iznova izjavljuje da su sve opcije na stolu, a predsjednik Donald Trump je izričito izjavio – i ponavljao gotovo svakodnevno – da je jedna od njih vojna intervencija. Nedavna iskustva Iraka, Libije i Sirije pokazuju da to nije nategnuta mogućnost.
Za ciljeve američke politike (promjena režima) izravna vojna intervencija možda i ne bi bila potrebna ako – kao posljedica ekonomskih sankcija i blokada – dođe do totalnog kolapsa gospodarstva. Osim toga, prisutnost trupa nije nužan uvjet za najsuvremenije vojne intervencije. Projektili i dronovi mogli bi obaviti posao, kao što su učinili u Libiji.
Ekonomska blokada koju je nedavno pojačala američka vlada bez sumnje će imati vrlo ozbiljne implikacije, ne samo za Madurovu vladu, već i za stanovništvo Venezuele koje se već suočava s ozbiljnom humanitarnom krizom. To je realnost s kojom se danas suočavamo, a mogla bi dovesti do potpunog kolapsa zemlje. Osim stroge financijske blokade, zabranjena je svaka trgovina vezana uz naftu. CITGO, podružnica nacionalne naftne kompanije (PDVSA) u vlasništvu Venezuele, praktički je preuzeta od strane američke vlade.
Odluke o bojkotu naftne kompanije imat će ozbiljne posljedice koje će pojačati ionako tešku društvenu krizu. Očekuje se da bi to za najviše nekoliko tjedana moglo dovesti do opće nestašice benzina u zemlji. Također će biti nestašice lijekova i hrane na još višim razinama nego što imamo sada, jer će vlada nedostajati gotovine potrebne za plaćanje ovog uvoza, a većina njenih kreditnih linija je zatvorena.
Posljednjih tjedana raste napetost na granici između Venezuele i Kolumbije, u blizini grada Cúcuta. Takozvana "humanitarna pomoć" koncentrirana je uz granicu, a Maduro je više puta rekao da joj neće biti dopušten ulazak u zemlju. Guaidó je pozvao volontere da stvore "humanitarni koridor" kako bi ovi USAID-ovi paketi stigli u zemlju. To bi lako moglo dovesti do oružanog sukoba. To bi čak mogla biti iskra koja pokreće građanski rat.
Kada se nakon neuspjelog pokušaja uvođenja američke “humanitarne pomoći” u zemlju 23. veljače, Grupa iz Lime sastala u Bogoti uz sudjelovanje Guaidóa i Pencea, grupa je dala službenu izjavu protiv vojne intervencije u Venezueli. Američka vlada odmah je izjavila da ne pripada Lima grupi, te stoga nije vezana njezinim odlukama. To je bilo nešto o čemu je trebao odlučiti Trump.
Što predlažete kao izlaz iz krize?
Mi, kao Građanska platforma u obrani Ustava (Plataforma Ciudadana en Defensa de la Constitución, PCDC), i novostvorena koalicija, Savez za ustavni savjetodavni referendum (Alianza por el Referéndum Consultivo), zalažu se za alternativu ovom putu koji vodi eskalaciji nasilja i mogućnosti građanskog rata ili američke vojne intervencije.
Prvi korak na ovom alternativnom mirnom putu bio bi temeljni sporazum između dviju strana o imenovanju novog prijelaznog Državnog izbornog vijeća, au drugom slučaju za provođenje konzultativnog referenduma na kojem bi se pitalo stanovništvo treba li sazvati opće izbore za sve razine vlasti, kako bi se postiglo mirno, demokratsko, ustavno i izborno rješenje sadašnje krize. Što je najvažnije, to bi odluku stavilo u ruke naroda.
U praktičnom smislu to je vrlo jednostavan proces s jednim pitanjem: da ili ne. Državno izborno vijeće ima svu potrebnu infrastrukturu. Mogla bi se provesti za manje od mjesec dana, za razliku od organizacije državnih izbora koja bi trajala najmanje šest mjeseci. Ova dogovorena opcija sasvim je drugačija od one koju Guaidó i takozvana "međunarodna zajednica" imaju kao svoj put: prvo se riješiti Madura, a zatim sazvati izbore. To bi zahtijevalo bezuvjetni poraz Madurove vlade, nešto što se vjerojatno neće dogoditi bez strane vojne intervencije.
Upravo u našem nastojanju da idemo prema mirnom rješenju krize dogovorenim putem, mi smo, kao PCDC, imali sastanak s Juanom Guaidóom kao predsjednikom Nacionalne skupštine — ne kao predsjednikom Venezuele, budući da ga ne priznajemo kao takvog . Uglavnom, rekli smo mu da bi put paralelne vlade, sve veća konfrontacija i prijetnja američke vojne intervencije mogli dovesti do građanskog rata u Venezueli za koji bi on i Maduro bili odgovorni. Kako bi se izbjegao ovaj scenarij, hitno je potrebna dogovorena alternativa. Pokušavali smo - za sada neuspješno - organizirati sastanak s predsjednikom Madurom u istu svrhu.
Pozivamo međunarodne progresivne aktiviste, intelektualce i organizacije, vlade i multilateralne organizacije da prepoznaju prijetnju koju predstavlja ova eskalacija nasilja i uskoče kako bi pridonijeli okončanju ovog srozavanja u smrt i uništenje. Slavili smo inicijativu koju su poduzele vlade Urugvaja i Meksika da pozovu na međunarodnu konferenciju o Venezueli u Montevideu kako bi pridonijeli nenasilnom, izbornom rješenju trenutne krize s kojom se zemlja suočava. Također cijenimo izjave glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, koji je opetovano izrazio svoju spremnost pridonijeti mirnom rješenju putem pregovora.
Alternativa dogovorena na temelju savjetodavnog referenduma, gdje stanovništvo Venezuele može odlučiti o izlasku iz ove krize na slobodnim i pouzdanim izborima, s novim Izbornim vijećem temeljenim na konsenzusu, apsolutno je kritična u ovom trenutku kako bi se izbjegao nasilan ishod.
Što u tom smislu očekujete od međunarodne ljevice?
Povijesno iskustvo je da je barem dio ljevice sklon analizirati sukobe poput današnjeg u Venezueli u terminima Hladnog rata — imperijalizam protiv antiimperijalizma — i tako dati potporu vladama poput one u Nikaragvi koja ima radikalne stavove , ljevičarsku, antiimperijalističku retoriku, čak i ako istovremeno provode politike i bave se praksama koje nemaju nikakve veze s načelima ljevice: korupcija, represija, blokiranje demokratskog izražavanja, neoliberalno otvaranje prema transnacionalnim korporacijama, i tako dalje.
Očekujemo od međunarodne ljevice da shvati složenost situacije s kojom se suočavamo u Venezueli, sukob između korumpirane, sve više represivne, nedemokratske militarističke vlade s jedne strane, i aktivne intervencije SAD-a s druge strane. Odbijanje imperijalističke intervencije ni na koji način ne može opravdati bezuvjetnu potporu Madurovoj vladi. Potpora Madurove vlade od strane međunarodne ljevice nanijet će duboku štetu budućnosti narodnih borbi, jer, kao što je bio slučaj sa Sovjetskim Savezom, ljudi će ovaj represivni režim identificirati kao "ljevicu". Iz tog razloga, bezuvjetna solidarnost s Madurovom vladom može učiniti mnogo štete, kako stanovništvu Venezuele, tako i budućnosti narodnih antikapitalističkih borbi.
Ono što nam danas treba nije solidarnost s Madurom, niti podrška imperijalističkoj intervenciji, već solidarnost s venezuelanskim narodom. U ovom trenutku to znači dvije stvari. Prvo, učiniti sve što je moguće da spriječi građanski rat ili vojnu invaziju na Venezuelu. To znači aktivno odbacivanje gospodarskih sankcija i prijetnje vojnom intervencijom i guranje na dogovoreno rješenje uz multilateralno sudjelovanje, a ne jednostranu intervenciju. I drugo, prepoznati da u zemlji postoji iznimno teška socijalna kriza, da se mora uložiti multilateralni napor solidarnosti kako bi se Venezuelanima osigurala hrana i lijekovi, kao alternativa politički motiviranoj, vojno podržanoj "humanitarnoj" američkoj pomoći koja danas prijeti zemlji.
Edgardo Lander je sociolog. On je umirovljeni profesor sa Universidad Central de Venezuela (Carácas) i gostujući profesor na Universidad Andina Simón Bolívar (Quito). Također je suradnik na Transnacionalnom institutu (Amsterdam), gdje trenutno sudjeluje u projektu New Politics.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije