Svijet gori. Ali mogu li ga svjetske vlade ugasiti? Ovdje sam u Parizu na Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama. Ovo je kritična borba svjetskih vlada pa pogledajte možemo li zaštititi planet od razaranja kapitalističkog ekonomskog sustava. Sjedinjene Države i Europa upravo su te vlade koje su zapalile vatru i koje još uvijek polijevaju benzinom dok govore. Ovo bi bilo prilično ironično ako ne i smiješno – da budućnost svakog živog bića na planetu i samog planeta nije u pitanju.
Dok pišem svoja dnevna izvješća iz Pariza, vrlo ozbiljno shvaćam UNFCCC. Ovdje sam kao izaslanik nevladine organizacije, organizator i novinar – pokušavam na sve načine biti dio rješenja. Promatram vladine čelnike i njihove mane, pretenzije i klimatske zločine i promatram svaku moguću kontradikciju među njima. Zadivljen sam jedinstvenom sposobnošću ljudske vrste za racionalizaciju vlastitih interesa suočenih s olujama, sušama, poplavama, glađu, masovnim migracijama i neizrecivom patnjom.
Pa ipak, te vlade su naše najbolje rješenje. Bit će potrebna državna moć da se dramatično i brzo ukine, a ne smanji emisija stakleničkih plinova. Bit će potrebni društveni pokreti da prisile državu da zauzvrat prisili društvo – korporacije, crkve, sindikate, pojedince, da ukinu svijet fosilnih goriva prije nego što ukine sam svijet. Sila je ključ.
Klimatski ratovi su pitanja života i smrti. Oni se odražavaju u stvarnim pregovorima, stvarnim ljudima, stvarnim vladama, stvarnim brojevima i stvarnim riječima.
Najvažniji broj od svih je temperatura svijeta mjerena u stupnjevima Celzija. Zagrijavanje Zemlje uslijed izgaranja ugljena, nafte, plina i drugih fosilnih goriva započelo je 1750. Mjeri se od kršćanske, europske i američke imperijalističke industrijske kontrarevolucije 1850. U to vrijeme zemlja se zagrijala za 25 C a zatim 5 pa 8 i onda upravo 1 stupanj Celzija. Taj jedan stupanj je katastrofalan. Klimatska katastrofa je sada ovdje – posebno za ljude Trećeg svijeta i globalnog juga koji su učinili malo ili ništa da je prouzrokuju, ali nastavljajući okrutnu logiku imperijalizma su oni koji će najviše trpjeti njezine posljedice. Svjetske vlade tvrde da razvijaju planove za ograničavanje porasta topline na najviše 1.5 stupnjeva. Nažalost, svi znamo da je to laž. Koliko sam shvatio 1.5 C je već pečeno u cjevovodu. Zatim kažu: "Pa, 2 stupnja je zid koji ne možemo probiti." Sjajno, ali tada, i to me je vraški prestrašilo, kad sam tek počeo ići na pripremne sastanke U. N.-a u Bonnu, čuo sam od progresivnih organizatora klimatske pravde iu vladama i u nevladinim organizacijama: "Kada glasno kažemo da 2 stupnjeva praktički je nemoguće postići ako vlada sada ne prijeđe na nulte emisije.” Zaista zastrašujuće stvari. Dakle, sada svi razumiju da slabi sporazumi predloženi ovdje u Parizu, kroz “Predviđene nacionalno određene doprinose” (što znači da svaka vlada može izračunati bilo koji broj koji želi, odnosno postotak emisija stakleničkih plinova koje planira smanjiti), čak i ako se provedu, odvest će nas u svijet od 3 stupnja – s masovnom gladi, migracijom i za mnoge zemlje na pacifičkim otocima i Africi prijetnjom izumiranja njihove kulture i naroda.
Dakle, brojke koje se moraju upotrijebiti za suzbijanje ovih brojki su 50 posto, 70 posto, i da, 100 posto razina emisija iz 1990. do 2025., 2030., 2035. – to je koliko je izazov hitan i neposredan i što će biti potrebno . Zato je prijedlog moje organizacije da predsjednik Obama pristane smanjiti emisije stakleničkih plinova u SAD-u za 50 posto u odnosu na razine iz 1990. i radikalan i umjeren – radikalan prema sadašnjim političkim očekivanjima, umjeren prema zahtjevima prirode i znanosti.
Drugi skup brojeva i riječi su: klimatski dug, naknade štete, financije, gubici i štete. Narodi Trećeg svijeta—koji se unutar UN-a nazivaju G77 i Kina i sada se sastoje od 134 nacionalne države—pozivaju Sjedinjene Države i Europsku uniju da daju ogromne doprinose Zelenom klimatskom fondu—barem 100 milijardi dolara godišnje za financiranje njihov prijelaz na čista gospodarstva. Predsjednik Obama, u svom obraćanju UN-u u ponedjeljak, prvi je put ukazao na neku povijesnu odgovornost SAD-a za "stvaranje problema" klimatske krize. Ovo je važan ideološki ustupak – jer organizatori mogu iskoristiti to priznanje da poguraju daleko jače mjere. Ali on samo predlaže doprinos od 300 do 500 milijuna dolara u Green Climate Fund. Moja organizacija i drugi traže najmanje 10 milijardi dolara godišnje od SAD-a. Predsjednik ne može reći da mu je žao, a zatim odbiti platiti.
Drugi kritični koncept je “Emisije po glavi stanovnika. Sjedinjene Države odbijaju prihvatiti svoju odgovornost kao primarni uzrok klimatske krize i svoju stvarnu ulogu u prošlim i sadašnjim emisijama. Štoviše, predsjednik Obama odbija koristiti koncept emisija po osobi američkog društva kako bi objasnio svoju sadašnju ulogu. Sjedinjene Države imaju 5 posto svjetskog stanovništva, a ipak stvaraju više od 25 posto svjetskih emisija. I to ne računa emisije iz američke vojske – temu koju ću detaljnije razmotriti kasnije. Kada je predsjednik Obama rekao svjetskim čelnicima u UN-u – kao da priznaje – da je „SAD drugi najveći svjetski emiter“ stakleničkih plinova, što je zapravo bila iskopana Narodna Republika Kina – sada najveća na svijetu odašiljač. Ovo je bio još jedan slučaj američkog obmanjivanja. Ono što je predsjednik Obama trebao reći je: "Kao predsjednik najvećeg svjetskog emitera stakleničkih plinova po glavi stanovnika" i daleko najgoreg zagađivača u svjetskoj povijesti... ponovno je odlučio staviti teret na Kinu i Indiju.
Sada, po mom mišljenju, Kina i Indija imaju daleko veću odgovornost nego što su odlučile riješiti. Također želim barem dovesti u pitanje cijelu ideju "proračuna za razvoj" za tako visoko zagađujuće zemlje i osporiti izjavu Indije da ima "pravo zagađivati". Ali, Kina i Indija su potpuno u pravu kada tvrde da Sjedinjene Države i Europa, koje su stoljećima dominirale svijetom i svojim nacijama, moraju smanjiti svoje emisije na nulu i premjestiti ogromna sredstva u zemlje u razvoju za model dekarboniziranog razvoja. Također su u pravu kada kritiziraju predsjednika Obamu jer se odbija pozabaviti činjenicom da SAD još uvijek stvara najviše stakleničkih plinova po glavi stanovnika i politički odstupa od toga kako bi izbjegao odgovornost SAD-a prema svijetu i planetu. Pozivamo predsjednika Obamu da smanji emisije u SAD-u za 50 posto u odnosu na razine iz 1990. do 2025. – počevši od sada. Tu se pojavljuju stvarni zahtjevi – upravo sada, nakon sve ove priče, predsjednik predlaže samo smanjenje emisija u SAD-u za 14 posto – recept za katastrofu. Da je George W. Bush to učinio, svijet bi bio na okupu, ali predsjednik Obama je majstor hladnokrvnosti i suradnje i nema organizirane opozicije, a kamoli bijesa na njegove manevre.
Gdje je onda revolucija klimatske pravde? Očigledno ne u UN-u Do sada, moje velike nade da ću pomoći da se pridružim, a kamoli pomoći u vođenju masovne revolucije klimatske pravde u Parizu, nisu se ostvarile. UNFCCC je tih, pasivan, polumrtav. Iskusni veterani UN-ovih borbi — a pretpostavljam da sam sad i ja među njima — govore o Ženskoj konferenciji u Pekingu 1995., Svjetskoj konferenciji protiv rasizma 2001., kao o žarištima organiziranja i prosvjeda u kojima je svakodnevni život sastanaka bio uzdrman. i valjati se
Sada mjesto više izgleda kao muzej ili mauzolej. Grassroots grupe su potisnute na ulicama Pariza i ograničene na mjestu UN-a. Većina establišment NVO skupina, golema birokracija svake zemlje i deseci tisuća klimatskih turista posjećuju izložbene prostore za limuzine s nultom emisijom, vile s čistim gorivom i vibratore na solarnu energiju. Cijela stvar, kako je primijetio organizator Strategy Centera Channing Martinez, je poput trgovačkog centra u kojem bijeli Europljani raspravljaju o kraju svijeta uz kafiće i bagete – sa zastrašujućom mirnoćom.
Ali nadamo se da je ovo zatišje pred buru.
Vlada Bolivije planira pokrenuti velike prosvjede kako bi zahtijevala od SAD-a i drugih da sada zaustave proizvodnju i potrošnju emisija fosilnih goriva - ostavljajući naftu, ugljen i plin u zemlji.
G-77 i Kina prijete velikom borbom oko klimatskog duga i onoga za što vjeruju da je njihovo pravo na razvoj, dok SAD i EU moraju stati na svom putu.
Dakle, konačno, dok se revolucija možda neće prenositi na televiziji – ja ću biti.
Bit ću u emisiji Laure Flanders na Link TV-u, ovog petka, 4. prosinca u 9:5 (i istočni i pacifički), s ponavljanjem 10., 11. i XNUMX. prosinca.
Također, Free Speech TV, nedjelja, 6. prosinca u 12:30 i 8. prosinca. Želim zahvaliti Lauri Flanders što je jedna od rijetkih osoba u medijima koja stvarno razumije organizaciju i organizatore.
Dakle, moji prijatelji i drugovi, ovo je Eric Mann na KPFK Pacifica s mojim postovima iz Pariza – obavještavat ću vas.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije