Sljedeće je objavljeno u časopisu DissidentVoice i SleptOn.
Politika kao sport dugo je korištena analogija. Od izvještavanja o konjskim utrkama u predizbornoj sezoni do kandidata koji izlaze u raspravama, volimo povezivati političko natjecanje s našim najomiljenijim natjecateljskim igrama.
Postoji samo jedan problem s ovom analogijom. Politiku ne shvaćamo ni upola ozbiljno kao sport.
Zamislite da uključite ESPN i gledate komentatore kako predviđaju ishod nedjeljne velike utakmice na temelju toga tko ima najzgodnijeg beka ili čiji napadač vara supružnika. Zamislite da slušate komentatora na sportskom radiju koji objašnjava šanse za pobjedu jedne momčadi na temelju modne uniforme te momčadi ili osobnosti njihovog trenera. Ozbiljnim ljubiteljima sporta ovakva bi analiza bila previše za podnijeti.
U svijetu politike nije tako. U bilo kojoj predizbornoj sezoni takva trivijalna pitanja su pravilo, a ne iznimka. Zapravo, površno izvještavanje postalo je toliko uobičajeno da prosječni glasač ima sreću da uistinu razumije političke stavove bilo kojeg glavnog kandidata, a još manje nezavisnih kandidata.
Ljubitelju sporta strategija i izvedba stvarno nešto znače. Politička strategija, s druge strane, umijeće je pobjeđivanja protivnika, a da se pritom izbjegne bilo kakva stvarna izvedba.
Boksački novinari osuđuju borce koji sve svoje vrijeme provode trčeći po ringu, nikad ne upuštajući se u pravu akciju. Politički stručnjaci, s druge strane, uživaju u ulozi boksačkog suca koji prekida akciju svaki put kad dođe do stvarnog kontakta.
Iako bih mogao unedogled nabrajati o tim razlikama, možda bi bilo korisnije predložiti bolju analogiju. Umjesto da prljamo imidž našeg voljenog sporta, predlažem da je prikladnije usporediti našu politiku sa svijetom profesionalnog hrvanja.
Sada znam da nisam prva osoba koja je uspostavila tu vezu. Ali to može biti s dobrim razlogom. Svatko tko je upoznat s ovim određenim područjem zabave može uočiti sličnosti na kilometar udaljenosti.
Jedan od najvažnijih dijelova profesionalnog hrvačkog meča je priprema. Za mnoge su gluposti i neslanosti izvan ringa dio iskustva kao i sama borba. Hrvači izlaze na intervjue, pokazujući veliku strast i intenzitet. Izbace sve te pametne jednolinijske rečenice, a sljedeći dan svi trče okolo i citiraju ih svojim prijateljima.
Kao u svakoj dobroj emisiji, pola posla je u prodaji borbe. Imajući to na umu, promotori ne traže samo sportaše. Traže profesionalne glumce. Uspješan kandidat mora moći uvjeriti javnost u svoju vrijednost protivnika i imati karizmu da natjera obožavatelje da navijaju za njega.
Dok je njihova utrživost jedinstvena osobnost ubrizgana u njihove retke, većinu scenarija napisao je netko drugi. Iako se ovi dotjerani ratnici mogu boriti u ringu, svi su u konačnici dio iste glumačke družine.
Zvuči poznato? Pa, to je samo početak analogije.
Politički kandidati paze da izbjegnu detaljnu raspravu o politici kao što su hrvači oprezni da izbjegnu ozbiljne ozljede. Finoća u izvođenju takvih poteza bez ozljeđivanja ili spoticanja je pravi prizor za vidjeti.
Iskreni jasni odgovori se zaobilaze na isti način na koji hrvač gazi po strunjači kada udara protivnika. Začudo, svi u publici znaju da to nije bio pravi udarac, ali nastavljaju isto.
Ali je li to stvarno tako čudno? Često se pitam jesu li ljudi od svega toga najviše fascinirani zanatom. Kad bolje razmislite, ne razlikuje se mnogo od scenske igre. Vježbanje i vježbanje koje mora ući u takvo vješto obmanjivanje doista je prilično impresivno.
U svijetu u kojem je prvi i zadnji odgovor na svako pitanje "neka tržište to riješi", politika je vrlo slična hrvanju jer se radi o tome da ljudima damo ono što žele. I što, mogli biste se zapitati (ili bolje rečeno pitale su naše elite), ljudi žele?
Pa, na hrvačkom natjecanju možete biti za nekoga ili možete biti protiv njega, ali na kraju ono što stvarno želite je dobra predstava. Čak i ako vaš omiljeni hrvač nije pobijedio, još uvijek možete otići kući zadovoljni.
To je, u određenom smislu, postala naša demokracija. Ljudi iza kulisa pokušavaju prirediti dobru predstavu, tako da ako vaš kandidat ne pobijedi, vi ipak možete otići kući zadovoljni (ili barem umireni) što ste se pojavili i sudjelovali.
Znam da sve ovo može zvučati vrlo bezobrazno, ali cinizam u takvoj analogiji sasvim je opravdan. Na primjer, kada se vidi da hrvači varaju tijekom meča, navijači ne izlaze i rasturaju mjesto jer misle da je to nepošteno. I zašto? Jer sve je to dio showa.
Dakle, što se događa kada imate dva uzastopna izbora na kojima se pojave nepobitni dokazi prijevare i obespravljivanja birača? Ne samo da mediji to neće popratiti, nego sami kandidati koji imaju legitimno osporavanje rezultata odbijaju to čak i spomenuti.
I pitate se zašto su ljudi tako cinični? Pitate se zašto ljudi ne glasaju? Pa, možda je to isti razlog zašto se ljubitelji hrvanja ne bune na ulicama (koliko god takvi mečevi bili vođeni testosteronom) nakon što prvak izgubi naslov. To je zato što znaju da tu ništa ne mogu učiniti. Sve je to bio dio predstave.
Kažem li sada da je naša demokracija lažna poput profesionalnog hrvanja i da su svi izbori namješteni? Apsolutno ne. Ali ovdje analogija postaje nezgodna.
Naravno, možda ne znate ishod u hrvanju, ali netko zna. Štoviše, čak i ako je glasovanje na izborima bilo pošteno, veliki pobjednici već su uklesani. I baš kao u svijetu profesionalnog hrvanja, veliki dobitnici su oni koji potpišu čekove.
Vidite, iako ljudi koji su platili kampanje možda ne moraju nužno znati tko će pobijediti na izborima, oni još uvijek znaju ishod. Drugim riječima, znaju ono što javnost ne zna.
Kad se hrvaču podigne ruka na kraju meča, svi znamo da je to laž. Doista, nije kao da stvarno išta znamo. Samo znamo da smo se zabavili i sada je vrijeme da idemo kući.
Isto tako, na kraju izbora, osjećaj je da smo se svi zabavili i sada je vrijeme da idemo kući. Jedini koji znaju da je sve lažno su oni koji su platili da se predstava izvede.
A pod lažnim mislim na to da oni razumiju da kada kandidat dobije dignutu ruku, to nije kraj borbe. To je još uvijek dio izgradnje. Prava borba još se nije ni dogodila. Prava borba je ono što se događa nakon izbora (nakon što svi drugi odu kući). Prava borba je oko politike. I mislim da svi znamo čija ruka obično bude podignuta na kraju te utakmice.
Problem s analogijom je u tome što mnogi ljudi dan izbora smatraju glavnim događajem. Ipak, glasovanje je, na neki način, više poput kupnje ulaznica za određenu borbu koju želite vidjeti. Opet, prava borba se događa nakon izbora. Glasovanje je tek posljednji dio priprema za odluku o tome tko će uopće biti u borbi.
Zapravo, pobjednik izbora je više kao sudac ili sudac, prvenstveno tu da odluči tko će dobiti najviše bodova.
Prava borba je između onih koji plaćaju njihove plaće i onih koji plaćaju njihove kampanje. I ne treba biti politolog da bi se ekstrapoliralo da političari ne moraju nužno biti u tome zbog plaće.
Opet, ne tvrdim da je sva politika lutkarska predstava. Dovraga, čak i hrvači imaju slobodu improvizirati s vremena na vrijeme. Kada postoje stotine političkih borbi, neizbježno je da će biti mnogo slučajeva u kojima će vaši izabrani dužnosnici ponosno i točno zastupati vaše najbolje interese. Ovo je naravno u njihovo slobodno vrijeme kada ih njihovi promotori nisu angažirali da rade na borbi.
Iako i sama svim srcem vjerujem u glasanje, razumijem zašto neki to ne čine. Iz istog razloga mnogi ne gledaju hrvanje, vjeruju da je ishod već odlučen i ne vide smisla biti samo dijelom spektakla.
Slično tome, poznajem mnogo običnih glasača koji hrvanje odbacuju kao ludost, ne mogu shvatiti zašto bi ljudi sjedili i vjerovali da gledaju pravu borbu. Priznajući da je to manje neuredno nego upustiti se u pravu tučnjavu, ljubitelj hrvanja mogao bi uzvratiti glasaču pitanjem zašto on ili ona nisu aktivisti.
Iako je hrvanje spektakl borbe, a ne prava borba, neki bi mogli reći da su naši izbori spektakl demokracije, a ne stvarne demokracije.
Kako se ruganju ne nazire kraj, nije ni čudo zašto su neki izgubili nadu i jednostavno odbijaju kupiti karte. Nije ni čudo da drugi vide samo nadu u rušenju mjesta.
Jedina stvar u koju sam siguran je da će, ako ćemo ikada pronaći novu analogiju, biti potrebno više od većeg broja ljudi na kiosku za prodaju karata. Ako očekujemo pravu demokraciju u ovoj zemlji, morat ćemo ostati nakon izbora i boriti se.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije