Politički roman Andrea Vltcheka “Točka bez povratka” prva je knjiga koju je objavila nova progresivna izdavačka kuća Mainstay Press.
Mainstay će pokušati popuniti prazninu u području fikcije usmjerene na progresivne društvene promjene. Prva glavna knjiga je roman Andrea Vltcheka “Točka bez povratka”, nakon kojeg će uskoro uslijediti antiratni roman Tonyja Christinija, “Homefront”.
Paleček: Tko si ti uopće?
Iskorijenjeni europski/američki pisac, politički analitičar i redatelj, trenutačno u Aziji; disident (bez obzira gdje živim)….
Palecek: Koliko dugo ste razmišljali o pokretanju vlastitog tiska – izdavanju političkog romana?
Vjerojatno od moje devete godine! Isprobao sam sve vrste preša u prošlosti; i već nekoliko godina vode alternativni web-bazirani politički časopis WCN (World Confrontation Now); također mala politička izdavačka kuća u Tajlandu pod nazivom 3A's. Ali The Mainstay je drugačiji – preživjet će jer nema pravo na neuspjeh! I naravno da će promijeniti svijet.
Paleček: Zašto sad? Što te natjeralo da kažeš, učinimo to? Je li netko u prostoriji čuo da ste to rekli, tko to može potvrditi?
Kontaktirala su me dva sjajna i entuzijastična tipa iz SAD-a: Tony Christini i Mike Palecek. Nakon razmjene početnih ideja, postalo je očito da to jednostavno moramo učiniti. U sobi? Naravno: u stotinama soba diljem svijeta, kako se već mjesecima hvalim i promoviram The Mainstay.
Paleček: Zašto fikcija, zaboga? Zašto ne reality show ili sponzorstvo NASCAR-a?
Fikcija je ono što volim pisati. Bez obzira što radim u ovom svijetu, smatram se romanopiscem. I dalje vjerujem da je roman najučinkovitije i najljepše oružje koje su izumila ljudska bića.
Palecek: Zašto Tom Clancy na svakoj polici knjižnice malog grada zadnjih stotinu godina, ali nema Tonyja Christinija ili Andrea Vltcheka, sve do sada? Ili — što je s ljevičarskim političkim romanom koji jednostavno ne funkcionira? Zašto tvoj radi?
Vidite, mislim da smo Tony i ja do sada skupljali snagu, intelektualno vježbali, učili o svijetu. Dok smo to radili napisali smo…. Ali sada je konačno vrijeme da oslobodimo svoje nade, svoje otrove ili gorčinu i svoj žar. Vrijeme je da se pridružite borbi. Čitatelji; Hvala na čekanju! Zašto naši romani funkcioniraju? Jednostavno zato što govore istinu.
Palecek: Što ste morali učiniti da se pretvorite u “presu”? Kako se to točno radi?
Tony je odradio većinu logističkog posla. Jako mi je neugodno to priznati. Držim se ideološke fronte; nadam se da će se to promijeniti i da ću moći više pomoći, praktično!
Palecek: Kakve su šanse da Mainstay postoji za godinu, dvije, dulje? Kako ćete mjeriti uspjeh?
Mainstay će postojati zauvijek! Uspjeh? Ako pomognemo stvoriti egalitarno i racionalno društvo u SAD-u i drugdje. I ako će se stotine mladih i talentiranih ljudi nadahnuti i početi pisati dobre političke romane, umjesto uobičajene dijete sranja o svom nesretnom djetinjstvu i problemima s tehnikama masturbacije.
Paleček: Čita li tko? Zašto bi itko trebao pisati?
Ljudi čitaju. Oni to ne mogu izbjeći. Ako ništa drugo, čitaju telefonske račune, oglase, obavijesti o deložacijama. Većina ljudi čita mnogo više od toga. Umiru za dobrim knjigama, no kako je tržište preplavljeno starudom, mnogi se teško snalaze u ponudi.
Čak iu SAD-u: većina ljudi je vrlo zamišljena; ali politički i ekonomski establišment razvio je napredne tehnike kako ih prevariti i kako ih držati podalje od kritičke fikcije, nefikcije, čak i filmova.
Palecek: Tko su vaši književni junaci osim Toma Clancyja?
Smiješ se….
Svi oni momci koji nisu samo pisali, već i živjeli svoje priče…. Andre Malroux (prije pada), Hemingway, Exupery…. ali u zadnje vrijeme ljudi poput Saramaga... I još uvijek mislim da me Native Son of Richard Wright šokirao više od bilo kojeg drugog romana….
Palecek: Što uopće može učiniti roman koji izdaju maleni tiskovine iz nečije kuhinje pred gigantskom moći Bushove vlade?
Zar ne znaš da su najveće stvari na svijetu uvijek dolazile iz nečije kuhinje? A to vrijedi i za znanost, kao i za pisanje…. I revolucija!
Palecek: Preuzimate li ikakav osobni rizik radeći ovo? Što se tiče sigurnosti? Znate li uopće odgovor na to pitanje? Možda je glupo pitanje? Stvarno, ovo nije zemlja trećeg svijeta, Sjedinjene Američke Države.
Gledajte, trenutno sam u Jakarti. Samo da izađem iz kuće riskiram da se otrujem zagađenjem... Ovdje se mogu otrovati "vodom za piće" ili me dignuti u zrak neki fanatik koji me mrzi da sam ateist i ljevičar. Sudjelovati u pokretanju progresivnog tiska čini se jednom od najsigurnijih stvari koje sam učinio u posljednjih deset godina!
Palecek: Da je Clinton još uvijek predsjednik, vladala je uglavnom ista atmosfera kao u ono vrijeme – biste li imali isti poticaj za pisanje?
Naravno! Ne vidim nikakvu razliku u općem smjeru našeg političkog establišmenta. Jedina razlika je u tome što je sadašnja administracija mnogo vulgarnija i otvoreno neprijateljski nastrojena prema razumu i razumu... A Bush ne svira saksofon...
Palecek: Želite li još nešto dodati?
Baš onako kako obično očekujete da kažem: čitajte nas, podržite nas, mi ćemo se stvarno potruditi da vam donesemo alternativne poglede i ideje!
“Ako bilo tko drugi izostavi istinu, to se može smatrati strateškim manevrom”, zalajao je Jaroslav Seifert – pjesnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost – na svoje kolege iz Saveza čeških pisaca nedugo nakon što je njegovu zemlju okupirala Sovjetska vojska spremnici. “Ali ako pisac izostavi istinu – on je lažac!”
Gotovo 40 godina nakon Seifertovog nezaboravnog govora, književnost općenito, a posebno roman, bori se i ne uspijeva održati status “savijesti čovječanstva”. Dok je jaz između bogatih i siromašnih naroda sve veći, dok većina muškaraca, žena i djece ovog planeta živi u bijedi, roman se ne bavi pitanjima od najveće važnosti. Cinično postkolonijalno uređenje svijeta, suludo vodstvo religija i tržišni fundamentalizam, brutalni ratovi – sve te teme rijetko se pojavljuju na stranicama fikcije.
Mainstay Press – nova izdavačka kuća koju su osnovali romanopisci Tony Christini, Mike Palecek i Andre Vltchek – pokušat će preokrenuti ovaj trend stavljanjem na raspolaganje javnosti djela političke fikcije i publicistike, koja se bave najvažnijim problemima s kojima se današnji svijet suočava. . To će romanopiscima u Sjedinjenim Državama i diljem svijeta pružiti priliku da se pridruže borbi za društvenu pravdu i istinsku participativnu demokraciju. Mainstay Press će poticati i pratiti etablirane, ali i mlade i talentirane romanopisce na povratak u carstvo mislilaca i politički angažiranih pisaca.
Christini: U kojoj mjeri napadi 9-11 utječu na vaš roman – Točka bez povratka?
9-11 je bio šok za sve nas. Vrijeme je da razmislimo, da ponovno razmislimo o našem položaju u svijetu, kao io položaju Sjedinjenih Država. Dodao sam poglavlje 9-11 i neke reference na 9-11 u Točku bez povratka nakon početne izrade romana; Jednostavno sam morao; činilo se relevantnim - nema izlaza iz toga. Bez toga se moj roman nije činio potpunim.
Christini: napisali ste da se nadate da će vaš roman "navesti ljude na razmišljanje". O čemu konkretno?
O stanju svijeta u kojem svi živimo. Političari i ekonomisti zamagljuju cijelu sliku. Ponekad se čini da se tok razvoja ne može promijeniti. U stvarnosti može biti…. A globalna slika je vrlo jednostavna. Mala skupina povijesno agresivnih nacija još uvijek vlada svijetom. Ekonomski sustav koji promiče nema nikakve veze s humanizmom; solidarnošću, suosjećanjem, spremnošću na dijeljenje. Imamo milijarde ljudi koji trunu u olucima diljem svijeta. Stotine milijuna ljudi umiru od izlječivih ili barem kontroliranih bolesti. Bogati svijet još uvijek pljačka ostatak planeta; kradu sirovina, zapošljavaju ljude za siću... Ako se siromašni narodi opiru, bogati svijet izvodi državni udar ili nešto gore… I sve je to legitimirano kroz Ujedinjene narode koji su stavljeni na stranu, učinjeni istinski impotentnima…. To je tako očito, kako Chomsky voli reći.
Christini: Kako se religija tretira u Točki bez povratka? Zašto jedan od likova u romanu pita: "Koje je boje Bog?" Kako je religija danas problem?
Religija uči pokornosti. Uvijek je bio najbolji saveznik statusa quo. Gotovo svaka opresivna vlada ili pokret u prošlosti i sadašnjosti odabrali su religiju kao svoj stup. Pomaže u razgradnji razuma.... Vidite, religije smatraju da ne moraju ništa dokazivati. “Samo trebaš vjerovati”, kažu. Može li se na tome temeljiti ikakvo pristojno društvo?
Christini: Kako je Amerika, ili "Amerika u svijetu", prikazana u Točki bez povratka?
U svom romanu pokušavam prikazati Ameriku kakvu poznajem... S Manhattana. To je moja Amerika; tu sam proveo toliko godina i tu sam toliko toga naučio: dobrog i lošeg.
Moji osjećaji prema Americi – prema Sjedinjenim Državama – vrlo su složeni, gotovo šizofreni. Šokiran sam njegovim nastupom u svjetskoj areni, njegovom socijalnom politikom bez suosjećanja. Ne mogu više tamo živjeti, jer postaje previše kontrolirano, previše uniformirano. Ne šalim se, zaista se osjećam slobodnije na nekom bogom zaboravljenom mjestu u Južnoj Americi nego u New Yorku….
S druge strane, toliko je stvari koje mi tamo nedostaju i kojima se divim. Osjećam da živim u egzilu, ali Amerika je još uvijek moj dom; možda moj zamišljeni dom. Nedostaju mi priče i pripovjedači, nedostaje mi glazba: jazz i blues, čak i Tejano glazba iz Texasa. Nedostaje mi aktivizam i entuzijazam američkih ljudi; njihov prirodni dar da pomiču granice.
Ali tako je zbunjujuće…. S jedne strane, Amerikanci žive u poricanju, konzumiraju glupu propagandu, reklame, filmove bez mozga…. S druge strane, nigdje drugdje nisam sreo toliko ljudi kojima mogu vjerovati. Tu još uvijek mogu vjerovati nečijoj riječi ili rukovanju.
Christini: U kojoj ste mjeri napisali Point of No Return sa svjesnom svrhom na umu?
naljutio sam se; jako ljut. Proveo sam godine kružeći svijetom, promatrajući nemoralnost našeg globalnog uređenja. I činilo se da nikoga nije briga; nitko nije htio vidjeti. Činilo se da je roman najbolji medij za izražavanje moje ljutnje i frustracije – za opisivanje onoga što vjerujem da treba opisati. Zašto ste kao međunarodni dopisnik odlučili napisati roman – politički roman posebno?
Uvijek sam se osjećao piscem. Bilo je važno biti novinar; vrlo važno, ali sekundarno. Osim plaćanja računa, novinarstvo je bilo najbolji način da dobijem priče za svoje buduće knjige.
Prema vlastitom iskustvu ili u svjetlu iskustva ratnog izvjestitelja iz Vašeg romana, što mislite u kojoj bi se mjeri novinari trebali uključiti u priče o kojima izvještavaju, ako uopće? U kojoj bi mjeri, ako uopće postoje, mogli neizbježno biti uključeni?
Ne vjerujem da bi novinarstvo trebalo biti “nepristrano”. U prošlosti su postojale dvije škole mišljenja o novinarstvu. Amerikanci su vjerovali da novinari trebaju biti što "objektivniji". Europljani su s druge strane imali široku lepezu publikacija – s lijeva na desno – koje su pokrivale pitanja iz perspektive njihovih političkih opredjeljenja. Smatram da je drugi pristup mnogo pošteniji.
Ionako nikada ne možemo postići “apsolutnu objektivnost”. A u današnjem svijetu, znamo da veliki biznis kontrolira gotovo sve glavne publikacije, pa o kakvoj objektivnosti govorimo?
Novinarstvo je političko. Vjerujem da bi to trebalo biti politički. A politički je ionako, što god mi pričali. Pa neka sve bude otvoreno; zauzmimo stavove, umjesto da se skrivamo iza ove lažne “objektivnosti”. A o uključivanju? Mislim da bi dobar novinar trebao biti i dobar pisac i mislilac. Kao takav, ako naiđe na nešto nečuveno, nešto od velike važnosti što se ne može riješiti kroz izvještavanje, neka zaboravi na novinarstvo: treba se boriti, angažirati….
Sada dostupan, roman Andrea Vltcheka 'TOČKA BEZ POVRATKA':
Na Amazon.com: http://www.amazon.com/gp/product/0977459004/qid=1135995047/sr=8-1/ref=pd_bbs_1/102-6437320-5152957?n=507846&s=books&v=glance
U Barnes & Noble: http://search.barnesandnoble.com/booksearch/isbnInquiry.asp?userid=fz1QOtVAcv&isbn=0977459004&itm=1
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije