U "Damming the Flood: Haiti, Aristide, and the Politics of Containment" Peter Hallward pedantno objašnjava kako su 29. veljače 2004. SAD uspjele "srušiti jednu od najpopularnijih vlada u Latinskoj Americi, ali uspjele su je srušiti u način koji nije bio naširoko kritiziran ili čak uopće prepoznat kao državni udar." Imperijalne sile ne izmišljaju kotač kada je riječ o potkopavanju demokracije u siromašnim zemljama. Hallward identificira vrijedne lekcije za ljude koji žele ograničiti štetu koju moćne zemlje nanose slabima.
Narativ koji iznosi nije kompliciran, ali da bi ga predstavio mora razotkriti bezbrojne laži i poluistine i briljantno istražiti mnoga jednostavna pitanja koja su korporativni novinari uvijek propustili postaviti.
Priča koju su korporativni tisak, pa čak i neki alternativni mediji prezentirali svijetu, kad je uopće bila suvisla, otprilike je ovo što slijedi.
Aristide je izabran za predsjednika Haitija 1990. godine na prvim slobodnim i poštenim izborima u zemlji. S vlasti ga je 1991. svrgnula haitijska vojska po nalogu haitijske elite koja se bojala da bi on mogao izvući siromašne iz siromaštva i nemoći. SAD ga je, unatoč nekim nedoumicama, vratio na vlast 1994. nakon što ekonomske sankcije nisu uspjele popustiti vojnoj hunti koja ga je zamijenila. Držao se po strani dok je njegov bliski saveznik, Rene Preval, nekoliko godina bio na predsjedničkom mjestu. Godine 2000. Aristide je doveden na vlast namještenim izborima. Do kraja 2003. Aristid je izgubio podršku javnosti i važne saveznike zbog korupcije i nasilja. Vlast je mogao zadržati samo zato što je imao naoružane bande u slamovima. U veljači 2004., suočen ne samo s širokom političkom opozicijom, već i s naoružanim pobunjenicima i bandama koje su se okrenule protiv njega, Aristide je podnio ostavku i zatražio od SAD-a da ga odvezu na sigurno jer su se pobunjenici spremali zauzeti glavni grad.
Hallward pokazuje da je jedva išta od gore prihvaćene priče istinito.
SAD je stajao iza prvog puča kojim je svrgnut Aristide 1991. i opskrbljivao huntu putem selektivnog poroznog embarga. Vratio je Aristidea 1994. jer je politička cijena poigravanja s huntom postala pretjerana. Nakon što je vraćen, SAD su se pobrinule da se u sigurnosne snage Haitija infiltriraju pristaše vojnog režima i oslonile su se na Aristidea da provede nepopularnu ekonomsku politiku - daleko iznad onoga na što je pristao kao uvjet za obnovu. Odupirao se pritisku SAD-a za daljnjim ustupcima u gospodarskoj politici i raspustio haićansku vojsku zbog oštrih američkih primjedbi. Kao odgovor, SAD je između 70. i 1994. potrošio 2002 milijuna dolara izravno na jačanje Aristidovih političkih protivnika. Tijekom tih godina mnogi Aristideovi saveznici među "kozmopolitskom elitom", kako ih naziva Hallwards, postali su ljuti neprijatelji.
Često je njihova ogorčenost proizlazila iz toga što ih je Aristide preskočio za poslove ili političku potporu u korist lokalnih aktivista iz pokreta Lavalas. Neki prebjezi iz Aristideova tabora, poput Evansa Paula, imali su impresivne rezultate u borbi protiv diktatura prije 1990. i protiv državnog udara 1991., ali do 2000. većina se pridružila koaliciji s krajnjom desnicom (poznatoj kao Demokratska konvergencija) koja je bila spojena američkim novcem. Uvijek su ovi bivši Aristidovi saveznici izgubili gotovo svu potporu naroda nakon što su prebjegli u američki tabor. Međutim, bili su dobro povezani sa stranim nevladinim organizacijama i međunarodnim tiskom. Izbori 2000. ne samo da su bili slobodni i pošteni, već su i rezultati potpuno u skladu s onim što su predviđale tajne ankete koje su SAD naručile. Aristideovi protivnici bili su potučeni, ali su uspješno prodali laž da su izbori 2000. bili lažni.
SAD (pridružen EU i Kanadi) blokirao je stotine milijuna pomoći od Aristideove vlade. Neuspješni pokušaj puča krajnje desnih paravojnih postrojbi dogodio se 2001. Drugi smrtonosni napadi na Lavalasove partizane dogodili su se tijekom Aristideova drugog mandata, ali su prošli uglavnom nezapaženo od strane međunarodnog tiska i nevladinih organizacija. Nasuprot tome, naširoko se izvještavalo o odmazdi nad Aristidovim protivnicima.
Krajem veljače 2004. i politička i naoružana opozicija bile su u opasnosti da budu razotkrivene kao prevaranti. Napori SAD-a za destabilizaciju, iako uspješni na mnogo načina, nisu uspjeli proizvesti izbornu opoziciju Aristidu i njegovoj stranci Famni Lavalas. Pobunjenici, čije je dosluhe s političkom opozicijom postajalo teško ignorirati za korporativni tisak, nisu bili u poziciji zauzeti Port-au-Prince. Stoga su se SAD uključile kako bi same dovršile puč (uz ključnu pomoć Francuske i Kanade), a ne preko haićanskih posrednika kao što su to učinile 1991.
Još uvijek ne postoji, ako će ikada postojati, vrsta detaljne interne evidencije koja postoji za američke državne udare u Čileu i Argentini tijekom 1970-ih. Iako su istraživači poput Anthonyja Fentona, Yvesa Englera, Isabel Macdonald i Jeba Spraguea otkrili važne fragmente, Peter Hallward iznosi svoj slučaj pomnim prikupljanjem nekontroverznih činjenica (poput rezultata predsjedničkih izbora 2006. u kojima su slomljeni političari koji su se zalagali za državni udar) i zatim primjenjujući logiku i zdrav razum.
Hallward je mogao detaljnije opisati kako je Aristide držao većinu Haićana na svojoj strani suočen s tako nemilosrdnim napadima tako moćnih neprijatelja. Socijalni programi koje je provodila Aristideova vlada, uključiva i participativna priroda stranke Famni Lavalas svakako su spomenuti u knjizi, ali ih je trebalo razraditi. Tamo se mogu naučiti ključne lekcije za kretanje ljudi diljem svijeta.
Hallward je točan kada opisuje svoju knjigu kao "vježbu antidemonizacije, a ne deifikacije". Napisao je da, ako Aristide "dijeli dio odgovornosti za debakl 2004., to je zato što povremeno nije uspio djelovati s vrstom snage i odlučnosti koju su njegovi najranjiviji pristaše imali pravo očekivati". Hallward kaže da je Fanmni Lavalas zavladao određenom dozom samozadovoljstva zbog njegove popularnosti i da je ponekad sporo prepoznavao neprijatelje i oportuniste unutar svojih redova, ali Hallward je trebao staviti veći naglasak na svoju zaključnu tezu da je obnova haićanske demokracije " zahtijevat će obnovu emancipatorske politike unutar samih imperijalnih nacija." Uglavnom smo mi, unutar imperijalnih naroda, ti koji trebamo istražiti dušu i analizirati što smo trebali učiniti bolje.. Aristide je nagovijestio ovu ključnu točku u svom intervjuu s Hallwardom:
"Pravi problem zapravo nije problem Haitija, on se ne nalazi unutar Haitija. Problem je Haitija koji se nalazi izvan Haitija!"
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije