Svi govore da neće biti rata velikih sila oko Ukrajine, ali koeficijenti na kladionicama sigurno se smanjuju.
Čak i ako ta perspektiva nije najvjerojatniji razvoj događaja, svakako izgleda kao da se već približavamo građanskom ratu u Ukrajini. I u svakom takvom sukobu nema sumnje da će uloga SAD-a i NATO-a biti pogoršati ionako opasnu situaciju, baš kao što su radili uoči trenutne krize.
U srpnju, kao Otkrivena Stop ratna koalicija ovog tjedna, trupe Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a bit će na terenu u Ukrajini kao dio proširene zajedničke vojne vježbe Rapid Trident s ukrajinskim oružanim snagama. Teško je zamisliti opasniji i zapaljiviji čin u sadašnjim okolnostima. Vježbe se izvode od 1997. u pokušaju da se Ukrajina integrira u NATO bez formalnog članstva.
Svakako da je rat riječima sve žešći. Ukrajinski premijer Arseny Yatseniuk optužio je u petak Rusiju da želi započeti Treći svjetski rat 'vojnom i političkom' okupacijom Ukrajine. Dodao je, 'Pokušaji vojnog sukoba u Ukrajini dovest će do vojnog sukoba u Europi.' Zapravo i jest njegov vlada koja je bila angažirana u 'vojnom sukobu' s proruskim prosvjednicima u istočnom gradu Slavjansku, ubivši petero ljudi. Ali zašto dopustiti da činjenice stanu na put?
Jučerašnji govor Johna Kerryja u kojem je Rusiji rekao da ne podržava svoje obveze u vezi s ukrajinskom situacijom preuzete u Ženevi prije gotovo dva tjedna i zaprijetio da će biti 'skupa pogreška' ako Rusija sada ne deeskalira također je pojačao retoriku. Opisan kao 'neobično otvoren' u Čuvar, nagovijestio je nove sankcije EU-a koje su dodatno pojačale napetosti s Rusijom.
Ideološka kampanja zapadnih političara i medija protiv Rusije sada je dosegla razinu apsurda hladnog rata. Vladimir Putin možda fizički podsjeća na negativca s crnim šeširom koji je dojahao u grad tako omiljenog u holivudskim vesternima, ali priča zapravo nema mnogo sličnosti.
Prikazuje se gotovo kao da je prvi čin u ovom nizu događaja bila aneksija Krima. No to se zapravo dogodilo nakon svrgavanja vlade u Kijevu, zbog čega su se mnogi na Krimu i u istočnoj Ukrajini bojali posljedica, posebno za one koji govore ruski. Došlo je nakon višemjesečnog sukoba u Kijevu i drugdje, oko toga treba li zemlju ekonomski vezati za EU ili za Rusiju. Djelovanje njezinog predsjednika Janukoviča u nastojanju da se postigne sporazum s Rusijom dovelo je do uličnih prosvjeda, koje su sve više podržavale desničarske ličnosti u zapadnoj Europi i SAD-u.
Sporazum o urednoj tranziciji u novu vladu postignut je između SAD-a, EU-a i Rusije, ali je napušten u roku od nekoliko sati i Janukovič je bio prisiljen pobjeći. Nova vlada pristala je održati izbore sljedećeg mjeseca, ali je već potpisala sporazum o pridruživanju s EU i poražavajući gospodarski paket s MMF-om. Upravo su ti događaji doveli do onih na Krimu, budući da je Rusija očito vjerovala da su američki i EU političari prekršili svoj dogovor i uspostavili vlastitu vladu. Iako može biti malo opravdanja za održavanje referenduma na Krimu u tako kratkom vremenu, također je istina da bi njegov ishod, pridruživanje Rusiji, vjerojatno bio isti u većini okolnosti.
Sada su događaji na istoku počeli odražavati neke od onih koji su se dogodili prije dva mjeseca u Kijevu (zauzimanje vladinih zgrada, naoružane skupine koje kontroliraju grad ili dijelove gradova, zahtjevi da vlada popusti zahtjevima prosvjednika). Ali dok su ljudi kao što je Kerry takve akcije smatrali izrazima slobode i demokracije kada su bili protiv Janukoviča, SAD sada s odobravanjem stoji po strani dok ukrajinska vlada naređuje 'protuterorističke' napade na prosvjednike. Doista, cijela je pretpostavka da prosvjednici ima Rusi, te da nema Ukrajinaca koji se istinski protive vladi u Kijevu ili bi mogli podržati Rusiju.
Ali Ukrajina je duboko podijeljena zemlja i postoji mnogo povijesnih i sadašnjih razloga za podjele, kao i za protivljenje novoj vladi, koja sadrži krajnje desničarske i fašističke ministre i koja se pokazala diskriminirajućom prema govornicima ruskog jezika. The veze između krajnje desnice i prosvjedničkih milicija koji su bili istaknuti na demonstracijama u Kijevu dovoljni su da ohlade srca mnogih koji se previše dobro sjećaju Drugog svjetskog rata i desničarske nacionalističke suradnje s nacističkim osvajačima.
Situacija je izuzetno napeta i ozbiljna, kako unutar Ukrajine, tako i u susjednim zemljama. U tom pogledu podsjeća na Balkan tijekom raspada Jugoslavije gdje su etničke i nacionalne napetosti pogoršane u nagonu za ratom. Ruske trupe manevriraju u blizini ukrajinske granice, o čemu se naširoko izvještava u zapadnim medijima, ali čujemo malo ili nimalo o manevrima trupa u blizini drugih ukrajinskih granica. To uključuje 600 američkih vojnika koji se nalaze u Poljskoj i Latviji, zračne vježbe iznad baltičkih država i Poljske te razne specijalne operacije.
Širenje NATO-a, koje sada proširuje prozapadni hladnoratovski vojni savez sve do ruskih granica, bio je svjestan i agresivan čin s ciljem dodatnog slabljenja svog starog hladnoratovskog rivala. Širenje EU-a, sa svojom neoliberalnom, privatizacijskom agendom i svojim vojnim krilom u NATO-u, donijelo je malo dobra za ljude istočne Europe i sada prijeti daleko od mirne budućnosti.
Ovo nije, treba reći, odobravanje Putina ili njegove politike. Sama njegova uloga u Čečeniji to bi učinila sigurnim. Ali nije bilo negodovanja zbog razaranja Groznog koje sada slušamo o Ukrajini, možda zato što je dogovor bio da se Putin može obračunati sa 'svojim' vlastitim 'teroristima' dok podupire zapadni 'rat protiv terorizma', koji ostaje do daleko najveći ratni zločin modernog doba.
Kerryjeva prijetnja 'skupom pogreškom' naravno ne priznaje mnogo skuplje pogreške vlastite vlade: ratovi bespilotnim letjelicama, 1 milijun mrtvih i 4 milijuna izbjeglica u Iraku, pokolj i građanski rat u Libiji, zemlji koja je još uvijek osiromašena i razorena podjelama u Afganistanu, rast terorizma i islamofobije kao njegovih toksičnih nusproizvoda.
I dok je užasnut zbog ruskog uplitanja u Ukrajinu, šuti o miješanju vlastite vlade u vlastito 'dvorište' u zemljama kao što su Čile, Nikaragva i Venezuela; u svojim stalnim intervencijama u tobožnje demokratske procese u Europi i drugdje; iu sve većoj intervenciji na Pacifiku (Obamin konferencijski poziv dolazi iz Južne Koreje). U Ukrajini su prljave šape neokonzervativaca svuda po novoj vladi, a među čijim su nedavnim posjetiteljima potpredsjednik Joe Biden i šef CIA-e.
Kao što je Patrick Cockburn pronicljivo tvrdio ovaj tjedan, miješanje u već podijeljene zemlje radi kratkoročne dobiti je vrlo opasna strategija. Već je dignut u zrak u Iraku, Afganistanu i Libiji (da ne spominjemo Siriju gdje su Kerry i njegovi prijatelji umalo pokrenuli zračne napade prošlog kolovoza, a zaustavljen je tek glasanjem u britanskom parlamentu).
Opći rat između Rusije i SAD-a i EU još uvijek nije na vidiku. Ali proxy rat jest, a ovaj tjedan došao je nekoliko koraka bliže. Gubitnici ako se to dogodi bit će narod Ukrajine, i narod Rusije i ostatka Europe. Ne možemo dopustiti da se to dogodi.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
Kako se to može zaustaviti? Ovi događaji ostaju na dalekom horizontu za veliku većinu u SAD-u, silom hranjenu anti-Putin/anti-ruskom propagandom dok im se relevantne informacije uskraćuju. Previše smo svjesni nereagiranja USG-a. 100 000 ljudi koji marširaju ispred Bijele kuće nije ništa više od mrlje koja zaklanja pogled iz Ovalnog ureda. Vidjeli smo koliko su demonstracije protiv invazije na Irak bile učinkovite. Kako ovo može biti drugačije? Moramo konzultirati novi priručnik o taktici, a ako nema korisnih, morat ćemo početi pisati novi.