Ovaj tjedan afganistanski gerilci izveli su još jednu napad na zračnu bazu Kandahar. General John Allen, američki zapovjednik Međunarodnih snaga za sigurnosnu pomoć (Isaf) pod vodstvom NATO-a, izdao je čudna izjava: "Mula Omar je izgubio svu kontrolu nad talibanskim pobunjenicima, inače bi odmah osudio ove napade i naredio svojim 'snagama' da prestanu napadati nedužne afganistanske civile."
Isti Mullah Omar koji je na listi najtraženijih od 9. rujna? Izvanredan samo ako se ne zna da je Omarova frakcija talibana vodi povremene pregovore sa SAD-om već nekoliko godina. Nijedan do sada nije rezultirao dogovorom.
Napad na Kandahar možda je izvela druga frakcija, ona koja je neprijateljski nastrojena prema samoj ideji razgovora s okupatorom, ali to bi jednako lako mogao biti još jedan pucanj preko pramca umornog carstva, samo da se stvari ubrzaju. Sav medijski naglašen napredak u Afganistanu bio je iluzoran. Otuda potreba za pregovorima s pobunjenicima i daljnjom izolacijom Karzaijevog režima.
Različite frakcije neotalibana pripremaju se za preuzimanje vlasti posljednje dvije godine. Njihovi napadi na sigurnosne instalacije, obavještajne ispostave i helikopteri s NATO-vim obavještajnim vrhom ukazuju na to do koje mjere su se infiltrirali u Isafove "lojalne afganistanske" mreže. Oblik gerilskog ratovanja, ako ne i ideologija njegovih zagovornika, ne razlikuje se od pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu i vijetnamskog, kineskog i kubanskog iskustva, kodificiranog od strane Giap, Mao i Che Guevara.
Nekoliko mjeseci nakon inauguracije, Obama je progurao arogantan eskalacija rata, uz potporu EU vazalnih država, Ali oduprijeli su se neki njegovi generali uključujući Karla Eikenberryja, veleposlanik u Kabulu. Obamino obrazloženje je glasilo ovako: "Ako afganistanska vlada padne u ruke talibana – ili dopusti al-Qaidi da ostane bez izazova – ta će zemlja ponovno biti baza za teroriste koji žele ubiti što je više moguće naših ljudi … Za Afganistance ljudi, povratak pod talibansku vladavinu osudio bi njihovu zemlju na brutalno upravljanje, međunarodnu izolaciju, paralizirano gospodarstvo i uskraćivanje osnovnih ljudskih prava afganistanskom narodu – posebno ženama i djevojkama. Povratak na snagu terorista al-Qaide koji bi pratiti središnje talibansko vodstvo bacilo bi Afganistan u sjenu neprestanog nasilja."
Ali mnogi od tih poroka već postoje (uključujući stanje žena). Što je još važnije, nepromišljeni napadi na sela i "ciljanih" neprijatelja povećao je stopu civilnih žrtava, osiguravajući lake regrute za pobunjenike.
Dodajte tome činjenicu da one regionalne sile koje su podržavale – nevoljko u slučaju pakistanske obavještajne agencije, ISI – rušenje Omarovog režima više nisu na strani. Iran je bio otuđen zbog sankcija i neprijateljstva SAD-a i EU (što je i samo rezultat stalnog pritiska Izraela); Sjeverna alijansa je propala rupa, njeni čelnici zauzeti zarađivanjem poput obitelji Karzai; a pakistanska vojska nikada nije prekinula kontakt s talibanima.
Dakle, rezerve litija usprkos tome, postalo je sve teže održati prisutnost NATO-a u zemlji. The 42 zemlje sudjelovale su u okupaciji više ne mogu pomoći neugodnoj marioneti u Kabulu da otpleše dobar show. A izbori na brzinu organizirani uz visoke troškove od strane zapadnih PR tvrtki, uglavnom za dobrobit zapadnog javnog mnijenja, više ne rade.
U biti se obje strane suočavaju s pat-pozicijom. Pobunjenici ne mogu vojno pobijediti, ali su pobjedu NATO-a učinili nemogućom. SAD bi jedino mogao dobiti "pravedni rat" uništavanjem zemlje i brisanjem milijun ili dva Afganistanaca - ali to je politički neizvedivo. Pregovori su jedini mogući put do rješenja i povlačenja SAD-a iz zemlje.
Ono čemu svjedočimo kraj je katastrofalne okupacije koja je postigla još manje od ruske verzije tijekom 1980-ih. Unutar Sjedinjenih Država, realistički kritičari imperijalnih avantura već neko vrijeme upozoravaju na oholost. John Mearsheimer, izbjegavajući eufemizme svake vrste, oštro je istaknuo u Tragediji politike velikih sila da vanjska politika njegove zemlje nije bila posvećena dobrom upravljanju ili liberalnim vrijednostima, a kamoli miru – već obrani interesa SAD-a od interesa drugih država . I upravo će ta činjenica odrediti politiku 21. stoljeća.
Verzija ove poruke libertarijanca maverika, Rona Paula, trenutno se ponavlja na američkoj televiziji u izvještavanju o republikanskim predizborima. Paul je jedina figura u nacionalnoj politici koja zahtijeva raspad američkog carstva. Zanimljivo, on dobiva veću potporu vojnih obitelji nego svi njegovi suparnici.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije