Vojne snage Sjedinjenih Država izvele su dva napada tijekom vikenda. Jedna je racija dovela do predaje osumnjičenika za terorizam iz Libije na mornarički brod, a druga je racija bila operacija u Somaliji koja je propala.
Ari Fleischer, bivši tajnik za tisak Bijele kuće predsjednika Georgea W. Busha, koji predsjednika Baracka Obamu smatra "licemjerom" zbog kampanje protiv Bushove politike terorizma, reagirao je na Twitteru:
Bushov 4th mandat se nastavlja: Ispitivanja bez odvjetnika; Tajne predaje; Grabi i grabi na suverenom tlu; Pritvor na neodređeno vrijeme
Fleischer nije ovo govorio samo kako bi podsjetio ljude da se Obama nekoć protivio tim politikama, već i kako bi otvoreno slavio činjenicu da ih Obama koristi. Više puta u lipnju, kao komentator CNN-a, nazvao je drugi mandat Obaminog predsjedništva "Bushovim četvrtim mandatom" i pohvalio Obamu za "agresivnu borbu protiv terorizma kako bismo bili sigurni". Naglasio je kako je Guantanamo ostao otvoren i kako je prihvatio napade dronovima, vojne naloge i prisluškivanje.
Abu Anas al-Libi, prema izvješće od strane Associated Pressa, uhvaćen je u "brzoj operaciji Delta Forcea na ulicama" Tripolija. Al-Libi je parkirao auto ispred svoje kuće. Okružilo ga je deset komandosa u vozilima. Razbijen mu je prozor na automobilu i oduzet pištolj. Zgrabio ga je i zgrabio prije nego što su snage pobjegle s mjesta događaja, odvodeći ga na ono što je glasnogovornik Pentagona George Little opisao kao "sigurnu lokaciju izvan Libije". [Napomena: Njegov sin kaže Al-Libi nije imao oružje.]
Američka vlada tvrdi da je Al-Libi, čije je pravo ime Nazih Abdul-Hamed al-Ruqai, bio umiješan u "bombaške napade na veleposlanstva SAD-a u Dar es Salaamu, Tanzanija, i Nairobi, Kenija, 1998., u kojima je poginulo više od 220 ljudi." Al-Libi je dobio nagradu od 5 milijuna dolara za svoju glavu i nalazi se na FBI-evoj listi najtraženijih terorista od napada 11. rujna.
Bivši bliski suradnik Osame bin Ladena, Jamal Ahmed al-Fadl, prebjegao je sredinom 1990-ih, prema New York Timesu, i "postao svjedok suradnik američke vlade". On svjedočio 2001. da je Libi "inženjer računala koji je upravljao računalima grupe."
Ipak, kako je AP priznao:
…[N]ije bilo jasno je li 49-godišnji al-Libi imao glavnu ulogu u terorističkoj organizaciji — njegova navodna uloga u napadu 1998. bila je izviđanje jednog od ciljanih veleposlanstava — i nije bilo vesti da je on bio uključen u militantne aktivnosti u Libiji. Njegova obitelj i bivši suradnici zanijekali su da je ikada bio član al-Qaide i rekli da nije bio angažiran ni u kakvim aktivnostima otkako se vratio kući 2011.
Al-Libi, koji je bio dio Libijske islamske borbene skupine koja se pobunila protiv režima Moamera Gadafija, pobjegao je iz zemlje 1990-ih. Bio je neko vrijeme u Sudanu, a zatim se pojavio u Britaniji. Uhićen je 1999. godine od strane Scotland Yarda, ali je, zbog nedostatka dokaza, pušten na slobodu i napustio je Britaniju. On i njegova obitelj otišli su u Afganistan, ali je kasnije pobjegao u Iran, gdje je bio pritvoren i držan sedam godina. U kolovozu 2011. vratio se u Libiju jer je zemlja bila usred intervencije snaga koje je podupirao NATO.
Operacija u Libiji otvara pitanje zašto libijska vlada nije pozvana na suradnju. Slično napadu na Osamu bin Ladena u Pakistanu, pokazao je da SAD nije voljan vjerovati libijskoj vladi ili njezinim sigurnosnim službama. I libijska vlada osudila je "otmicu" jednog svog građanina.
Američki dužnosnici tvrdili su da je bilo potpuno zakonito provesti operaciju protiv Al-Libija pod ratnim ovlastima koje je dao Kongres, ali to se čini vrlo diskutabilnim. Jeremy Bash, koji je bio šef osoblja u Pentagonu i CIA-i pod Obamom, rekao je za Times, "Čini se da je ovo prva unilateralna operacija pod vojnim vlastima za zarobljavanje nekoga izvan ratnih zona ili nekontroliranih mjesta poput Somalije." Bash je dalje sugerirao: "Naši interesi nisu uvijek usklađeni s njihovima i ponekad moramo djelovati jer im nedostaje volje ili sposobnosti, ili oboje."
Ali on je živio na otvorenom, a Times je dalje izvijestio: “O planu da se krene na njega više puta su raspravljali dužnosnici poznati kao Zamjenički odbor, sastavljen od broj 2 dužnosnika iz cijele vlade, prije nego što je dorađen i poslan kabinetu tajnicima na njihovoj preporuci i konačno g. Obami.” Dakle, čini se čudnim tvrditi da je iznenada postojala prilika koja će se zatvoriti ako se tim Delta Forcea ne rasporedi i zarobi al-Libija.
Al-Libi je sada nestao kao što su bili osumnjičeni za terorizam dok je Bush bio predsjednik. Obamina administracija neće otvoreno priznati gdje ga drže ili kada bi mogao biti izveden pred savezni sud pod optužbama. Pretpostavlja se da je na mornaričkom brodu, poput bivšeg vojnog zapovjednika Al Shabaaba Ahmeda Abdulkadira Warsamea, koji je držan dva mjeseca na brodu 2011. i ispitivan prije nego što je obaviješten o svojim pravima. Usput, Warsame ih se navodno odrekao. Policija mu je postavljala pitanja tjedan dana prije nego što je poslan na Manhattan da bude optužen. Priznao je krivnju i nastavlja pružati obavještajne podatke vlastima koji se koriste za progon "međunarodnih terorističkih operativaca na visokoj razini".
Warsame je uspješna priča, međutim, je li ga vojska doista morala držati u pritvoru dva mjeseca prije nego što su mu pročitana njegova prava i upitana želi li odvjetnika? Bi li odbio razgovarati s policijom o onome što je znao da u početku nije bio pritvoren na razdoblje za koje je vjerojatno mislio da bi moglo biti neodređeno?
Slanje američkih snaga u zemlju da uhvate osumnjičenika za terorizam prije svega je namjerno rješavanje bilo kakvih problema koje je američka vlada možda imala s izručenjem Al-Libija. Potkopava ovaj međunarodni pravni proces sugerirajući da druge zemlje mogu jednostavno otići u zemlje u kojima postoje ljudi koje žele zarobiti i izbjeći proces izručenja jer američka vlada vjeruje da Al-Libi posjeduje obavještajne podatke korisne za rat protiv terorizma.
U međunarodnom pravu jest primarno prihvaćeno da je prisilni nestanak "zločin protiv čovječnosti". Američka vlada osudila je druge zemlje za prisilne nestanke.
Pritvaranje al-Libija je dalje zagrljaj načela koje je u memorandumu Ureda pravnog savjetnika iz 2002. promicao John Yoo, gorljivi zagovornik upotrebe mučenja protiv pritvorenika i . Yoo je opravdao predaju tvrdeći: “[M]ojno pritvaranje neprijateljskih boraca služi određenom cilju, onom koji je potpuno različit od pritvaranja civila u redovne svrhe provođenja zakona. Svrha pritvora za provođenje zakona je kaznena. … Nasuprot tome, svrha vojnog pritvora je isključivo preventivna.”
Istina je da Obama nije odlučio upotrijebiti bespilotnu letjelicu za atentat na al-Libija, ali čini se uvrnutim hvaliti predsjedničku administraciju jer nije izvršila čin koji bi bio još nezakonitiji i još gore kršenje libijskog suvereniteta.
Između napada u Somaliji i operacije predaje u Libiji, fokus ne bi trebao biti na tome jesu li te operacije uspjele ili ne, već na tome što govore o američkim prljavim ratovima koji su u tijeku.
Kako je "Hunter", koji je služio pod generalom Stanleyem McChrystalom, admiralom Williamom McRavenom i drugim zapovjednicima specijalnih snaga kao član Združenog zapovjedništva za specijalne operacije (JSOC), rekao Jeremyju Scahillu za svoju knjigu, Dirty Wars, “Svijet je bojno polje, a mi smo u ratu. Stoga vojska može ići gdje god hoće i činiti što god želi, kako bi postigla ciljeve nacionalne sigurnosti bilo koje administracije koja je na vlasti.”
Velik dio akcija je "upitne legalnosti" i izvan "bilo kojeg navedenog bojnog polja". Unatoč tome, mnogi u JSOC-u podržavaju “izvanpravnu prirodu”, a ljudi u policiji su poput “čopora vukova na vrhu koplja koji rade ono što neki vjeruju da je Božje djelo, a neki da je djelo Amerike.” Oni ispunjavaju viziju bivšeg potpredsjednika Dicka Cheneya i bivšeg ministra obrane Donalda Rumsfelda o tome kako će Amerika ispuniti svoju agendu diljem svijeta.
To je kao što je Buzzy Krongard, bivši izvršni direktor CIA-e, rekao 2001. da će rat protiv terorizma biti “dobiven u velikoj mjeri snagama za koje ne znate, akcijama koje nećete vidjeti i na načine koje možda ne želite znati o."
Dakle, Obamina administracija nije samo naučila, kako bi rekao Cheney, da su te operacije "prikladne". Njegova se administracija sve više oslanja na njih kako bi održala američku dominaciju u svijetu. Oni su pragmatično odabrali koje su politike održive, a koje politike nisu. Zbog toga su se bivši dužnosnici Bushove administracije osjećali opravdanima jer sve manje i manje u establišmentu dovodi u pitanje doktrinu za opravdavanje neobuzdane uporabe sile koju su učinili popularnom - da je svijet bojno polje i da američke snage "mogu ići kamo god žele" da "zaštite nacionalne sigurnosti.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije