Sjedinjene Države su od napada na Svjetski trgovački centar i Pentagon 11. rujna 2001. postavile "rat protiv terorizma" u središte svoje globalne strategije. Proglasila je svoje vodstvo svjetskog saveza za istrebljenje "Osovine zla". Ali što je terorizam? Tko su njegovi počinitelji? I kakav je odnos između američke politike i terorizma? Želio bih razmisliti o ovom pitanju: što daje naciji koja je bacila atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, i koja je vodila ratove daleko od svojih obala diljem svijeta u neviđenim razmjerima i uz neviđeno uništavanje zemalja i naroda, prerogativ definirati globalne norme apsolutnog dobra i apsolutnog zla?
Oslanjajući se na Ženevsku konvenciju iz 1949., definiram terorizam kao sustavnu upotrebu nasilja i zastrašivanja protiv civilnog stanovništva te prirodnog i društvenog okruženja koje ih održava. Terorizam mogu provoditi pojedinci, skupine ili države u uvjetima društvenog sukoba uključujući rat. Često se govorilo da je terorizam oružje nemoćnih. Ali čak i letimičan pregled povijesti ljudskih sukoba otkriva da su najnečuveniji terorizam provodile zaraćene države. Ja ovu državu zovem terorizmom.
Među najstrašnijim ironijama povijesti dugog dvadesetog stoljeća jest činjenica da je to bio i trenutak najdubljih međunarodnih napora da se ograniči opseg ratova radi zaštite nevinih (diskurs ljudskih prava), i epoha u kojoj priroda i tehnologija ratovanja sve su snažnije usmjerila svoje koplje protiv civila. Dvadeseto stoljeće možemo pamtiti ne samo kao stoljeće totalnog rata, već i kao stoljeće u kojem se priroda rata, prije svega zračnog, neizbježno prelila u državni terorizam.
Želio bih ukratko raspraviti o američkom i japanskom ratovanju u Drugom svjetskom ratu zbog svjetla koje baca na pitanja terora u ratovanju u dvadesetom stoljeću. Jedan od razloga za ovaj izbor je taj što su obje nacije, iako daleko od toga da su same, bile pioniri u promicanju granica državnog terorizma u dvadesetom stoljeću. Drugi je da nam razlike u njihovim poslijeratnim putanjama dopuštaju razmišljanje o mogućnostima nadilaženja veze između moćnih nacija i destruktivnih ratova vođenih na štetu slabijih nacija i naroda. Konkretno, kritično je, ako želimo djelovati na sprječavanju svih oblika suvremenog terorizma, da Amerikanci na vrhuncu svoje vojne nadmoći, ali prepoznajući kao nikada prije vlastitu ranjivost, promišljaju o ponašanju, prošlosti i sadašnjosti, naše nacije .
Tijekom petnaestogodišnjeg rata (1931.-45.) Japan je počinio teror velikih razmjera protiv Kineza i drugih azijskih naroda. Široko priznati primjeri japanskog državnog terora uključuju masakr u Nanjingu 1937. u kojem je podivljala vojska ubila procijenjenih 100,000 do 300,000 Kineza, od kojih su mnogi bili civili; seksualno porobljavanje 100,000 do 200,000 'vojnih žena za utjehu', uglavnom Korejki i Kineskinja, ali koje uključuje žene iz najmanje deset azijskih nacija; i programi kemijskog i biološkog ratovanja Jedinice 731 koji su odnijeli živote najmanje 3,000 žrtava u vivisekcijskim eksperimentima (ubojstva) kao i još tisuće civilnih života u ilegalnim kemijskim i biološkim napadima. Manje se raspravljalo, ali daleko razornije u smislu broja ljudskih života, bilo je sustavno uništavanje kineskog sela od strane japanske vojske u pacifikacijskom ratu koji je razvio mnoge najsofisticiranije prakse misija potrage i uništavanja i strateških zaseoka koje su američki planeri kasnije implementirati u Vijetnamu. Rat je odnio živote procjenjuje se da je petnaest do trideset milijuna Kineza, velika većina civila. Imamo detaljno znanje o ovim ratnim zločinima zahvaljujući sustavnom istraživanju hrabrih japanskih znanstvenika i autora kao što su Honda Katsuichi i Kasahara Tokushi o Nanjingu, Tsuneishi Keiichi o 731 i CBW, te Yoshimi Yoshiaki i Tanaka Toshiyuki o ženama za utjehu, kao i napori kineskih, korejskih i drugih azijskih žrtava da izraze svoje žalbe i zatraže ispriku i odštetu od japanske vlade.
Japan (u Šangaju) i Njemačka (u Londonu) prednjačili su u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu koje je ciljalo gradove i njihove stanovnike, za razliku od vojnih ciljeva kao što su tvornice oružja i baze. Ali u posljednjoj godini rata Sjedinjene Države bile su te koje su svojom ovladavanjem zrakom i sve snažnijim bombama izvele masovne napade na civile u obliku bombardiranja područja. Prvo, SAD se pridružio Britaniji u razaranju Dresdena odnijevši 35,000 1945 civilnih života. Zatim, počevši s napadom u ožujku 100,000. koji je odnio više od 2,800 11 civilnih života u Tokiju i stvorio više od milijun izbjeglica, nastavljajući se pretvaranjem u ruševine više od šezdeset japanskih gradova i kulminirajući atomskim bombardiranjem Hirošime i Nagasakija s gubitak života stotina tisuća japanskih civila, SAD je razbio krhke preostale tabue o bombardiranju civila. Ovo raspoređivanje zračnih snaga protiv civila postat će središte svih kasnijih američkih ratova, praksa koja je u izravnoj suprotnosti s načelima Ženeve, i kumulativno najvažniji pojedinačni primjer korištenja terora u ratovanju u dvadesetom stoljeću. Dok žalimo za XNUMX žrtava terorističkih napada XNUMX. rujna, uključujući Amerikance i građane više od dvadeset zemalja, trebali bismo se istovremeno prisjetiti milijuna civila koji su bili žrtve američkog bombardiranja i drugih terorističkih djela tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.
U suđenjima u Nürnbergu i Tokiju, SAD je, po mom mišljenju, s pravom, ali selektivno, osudio i procesuirao njemačke i japanske ratne zločine. Međutim, u praksi koja traje do danas, definirala je tuđe ratne zločine dok je poricala ili ignorirala vlastite ratne zločine kao što je ubojstvo stotina tisuća civila u američkom bombardiranju japanskih gradova. Štoviše, iz razloga realpolitike, Washington je zaštitio od kaznenog progona glavne japanske ličnosti, od cara Hirohita do vođa bioratne jedinice 731, čime je potkopao integritet sudova.
U procjeni japanskog i američkog ratovanja i državnog terorizma kroz dvadeseto stoljeće, važno je primijetiti da se od Drugog svjetskog rata Japan tek treba učinkovito suočiti sa svojim terorističkim djelima protiv azijskih naroda. Ali nije manje važno priznati da je ta nacija također ostala u miru gotovo šest desetljeća dok su Sjedinjene Države vodile mnoštvo ratova diljem svijeta, izravno i posredstvom posrednika. (Važna kvalifikacija ove izjave je činjenica da je Japan opetovano i izravno podržavao velike američke ratove u Koreji, Vijetnamu, Zaljevu i Afganistanu, da spomenemo najvažnije). U zemlji za zemljom, SAD je primijenio tehnologiju osmišljenu da oduzme živote velikom broju civila dok je uništavao gradove, sela i prirodu te stvarao izbjeglice golemih razmjera. Ovdje je dovoljno spomenuti samo dva obilježja ovih ratova, vođenih uz kršenje ženevskih načela koja štite civile:
Koreja. Broj civilnih žrtava bio je u rasponu od pola milijuna na sjeveru i jugu. Osim toga, rat je doveo do stvaranja četiri milijuna izbjeglica sa sjevera koji su bježali sa Sjevera na Jug, te do praktičkog uništenja i Sjevera i Juga.
Vijetnam. Najbolje procjene koje imamo sugeriraju da je tri milijuna Vijetnamaca, većinom civila, izgubilo živote, milijuni su bili prisiljeni postati izbjeglicama, a zemlja je bila opustošena bombardiranjem, napalmom i herbicidima. Možda je vrijedno napomenuti da unatoč razaranju i broju ljudskih života koje je američka vojska iziskivala u Koreji, Vijetnamu i Zaljevskom ratu, nijedan od tih sukoba nije završio američkom pobjedom, što ukazuje na granice moći čak i najmoćnijih vojne strojeve unatoč kapacitetu ubijanja civila u neviđenim razmjerima.
Osim toga, u Afganistanu, kao iu ratovima u rasponu od Grenade, Nikaragve, El Salvadora, Paname i Kosova, Sjedinjene Države više puta su usmjeravale napade na civile, najčešće oslobađanjem goleme vatrene moći, iako su u nekima, kao u slučaju Nikaragve , tehnike niskog intenziteta ili protugerilskog sukoba pružile su sredstvo američke strategije. U razmišljanju o suvremenom državnom terorizmu, središnja točka je sposobnost SAD-a da koristi međunarodne forume kako bi se zaštitio od optužbi za ratne zločine, te da terorističke akte definira isključivo kao one usmjerene protiv sebe i svojih saveznika, ignorirajući vlastite zločine. Važna iznimka bila je odluka Svjetskog suda iz 1987. kojom je SAD-u naloženo da prekine svoje napade na Nikaragvu i da plati odštetu. Američki odgovor bio je odbacivanje sudske presude, eskalacija napada na nikaragvanski režim i dvaput ulaganje veta na rezoluciju Vijeća sigurnosti koja kritizira SAD
Da bi međunarodne norme koje reguliraju vođenje rata ili zabranjuju teror imale ikakvo značenje, moraju se primjenjivati na sve nacije i narode, a velike sile moraju poštovati najviše standarde. Poziv SAD-a na “rat protiv terorizma” izravno krši ovo temeljno načelo definirajući čak i najbarbarskije postupke SAD-a i njegovih saveznika kao nužne korake za čišćenje svijeta od terorizma. Američki terorizam protiv naroda Afganistana, koji su i sami žrtve represivne vlade i ni na koji način nisu odgovorni za teror 9. rujna, ilustrira uzaludnost i nehumanost politike koja refleksno pokreće masovno uništenje umjesto da traži sredstva koja bi mogla razumjeti razloge zašto su SAD postale predmetom terorističkog napada, a još manje da se pozabave problemima koji uzrokuju terorizam u ovom i drugim slučajevima.
Kao što je primijetila Arundhati Roy: “Ništa ne može opravdati ili opravdati čin terorizma, bilo da su ga počinili vjerski fundamentalisti, privatna milicija, narodni pokreti otpora ili je bio zaodjenut kao rat odmazde od strane priznate vlade. Bombardiranje Afganistana nije osveta New Yorku i Washingtonu. To je još jedan teroristički čin protiv ljudi svijeta. Svaka nevina osoba koja je ubijena mora se dodati, a ne nadoknaditi, jezivom broju civila koji su umrli u New Yorku i Washingtonu. Vrijedno je razmisliti može li se vodstvo SAD-a u "ratu protiv terorizma" koji zanemaruje društvene korijene terorizma ukorijenjene u siromaštvu i uskraćivanju suvereniteta potlačenim narodima, a koje je samo po sebi utemeljeno na nesputanom ciljanju civila, moći nadati ništa manjem smanjenju eliminirati terorizam.”
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije