Napokon ima veselih vijesti o gospodarstvu. Jedna dionica cvjeta, koja je uspješan posao banaka hrane. Broj ljudi koji ih koriste, jer su presiromašni da bi si priuštili hranu, utrostručio se u prošloj godini na 500,000. Kad Fred Goodwin čuje da banke toliko povećavaju svoj promet, pokrenut će ponudu za preuzimanje, nadajući se da će udvostručiti cijenu dionica prije nego što ih izazove kolaps, a tada će sebi dodijeliti bonus od pet milijuna paketa kobasica s češnjakom .
Oxfam kaže da su "promjene u sustavu beneficija najčešći razlozi zbog kojih ljudi koriste banke hrane", ali Ministarstvo za rad i mirovine se ne slaže, rekavši da sustav beneficija ne ostavlja "nikome potrebu da se bori da zadovolji svoje osnovne potrebe". I to mora biti istina, sve dok hranu ne uključite kao osnovnu potrebu.
Zapravo, to pokazuje koliko je sustav beneficija postao izvan kontrole, kada ga toliko mnogo tražitelja rasipa na neozbiljnosti kao što je hrana. Ljudi koji primaju beneficije morat će naučiti živjeti od dobara koja su jeftinija od hrane, kao što su ranojutarnje šetnje, smisao za humor ili čestice svjetlosti.
Iain Duncan Smith bi im također mogao reći da ima Tudorovu kuću vrijednu 2 milijuna funti, a neki od namještaja na tom mjestu postoje već 300 godina i za sve to vrijeme nije im trebao niti jedan tanjur hrane, tako da pokazuje da se može.
Čini se da Vlada također sugerira da ne postoji veza između promjene u sustavu naknada i sve veći broj u bankama hrane. Dakle, mora postojati neki drugi razlog. Možda je postojala epizoda River Cottagea u kojoj Hugh Fearnley-Whittingstall priprema večeru od limenke juhe i zapečenog graha, govoreći: “A sastojci apsolutno moraju biti iz banke hrane, jer im to daje blizina očaja izuzetan voćni okus.”
Ili je tu bila recenzija A A Gill banke hrane koja je glasila: "Jedva da smo imali vremena očistiti nepce od najsočnijih komadića tune u salamuri, ambicioznih, a opet nestašnih u svojoj ribljoj namjeri, kad smo nasjeli na doista nebeske vrline Müller jogurt od vanilije, koji je s vrhunskim ukusom poslužio volonter iz Oxfama u anđeoskom okruženju parkirališta iza Lidla.”
Njihova je popularnost toliko porasla da je posebni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za pravo na hranu rekao da ih Vlada "sada prihvaća kao normu, što nikako ne bi smjeli biti". Možda je to plan, učiniti banke hrane toliko čestim da prihvatimo činjenicu da su mnogi ljudi presiromašni da bi si priuštili hranu, kao dio naše kulture.
Svaki nekoliko tjedana na Come Dine with Me, jedan od natjecatelja će reći: „Idem na predjelo Heinz juhe od rajčice, a onda ćemo imati malu pauzu od jednog dana dok čekam sljedeći bon za hranu, a za glavno jelo Sutra ću poslužiti koju god juhu imaju.” Tada će netko od ostalih reći: “Grickanje odabranog korova iz parka bilo je prilično neobično, a igra gašenja svjetla da se sakriju od sudskog izvršitelja bila je zabavna pa mu dajem osmicu.”
Sve se to odvija u atmosferi neprijateljstva prema primateljima naknada, koji navodno zgrću neviđene svote, a po cijele dane provode u kući sa spuštenim roletama. Dakle, razlog povećanja broja onih koji se oslanjaju na banke hrane mora biti zbog naglog porasta lijenosti. Tijekom prošle godine još je 300,000 ljudi pomislilo: “Više se ne mogu truditi da sam pravim sendviče. Stoga ću ispuniti niz obrazaca da se prijavim za vaučer banke hrane, dokazujući svoja niska primanja, stati u red u crkvenoj dvorani i dobiti jedan koji je već izradio volonter.” To je jedino objašnjenje. Na primjer, tu je Kenny, čija je priča jučer ispričana u ovim novinama. Ima ozljedu kralježnice koja ga onemogućuje da radi, ali i dalje djeluje kao stalni njegovatelj svoje još bolesnije žene. Promjene u sustavu naknada dovele su ga do toga da se oslanja na banku hrane. Vidite, to je samo "uzmi uzmi uzmi" kod nekih ljudi, zar ne?
Priča koju ponavljaju mnogi podnositelji zahtjeva govori o promjeni ne samo pravila nego i stava. Redovito im se obustavljaju beneficije, isplate im treba duže da stignu, a kao što mi je jedna žena s invaliditetom ovog tjedna rekla: “Sada se bojim svakog pisma koje dolazi preporučeno, u slučaju da je to pismo koje mi govori da je moja beneficija isplaćena izrezati."
Vjerojatno je slično i za drugog tužitelja, Philipa Greena, vlasnika Topshopa, čija supruga živi u Monaku, čime je tajkunovoj obitelji uštedio stotine milijuna poreza.
Srećom Vlada je imala grižnju savjesti i s njim odabrao drugačiju strategiju. Umjesto prijetećeg pisma, pozvala ga je da joj bude jedan od savjetnika, kako smanjiti javnu potrošnju. I mora da je idealan za taj posao, lutajući po redovima u bankama hrane govoreći: “Sad si dobio taj margarin, zašto ga ne produžiš tako da ga pola staviš na offshore račun na Kajmanskim otocima. ? I stavi svoj vaučer na ime svoje žene, onda ćeš moći dobiti malo mlijeka i bananu.”
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije