Autor: Fred Nagel
War Crimes Times, ožujak 2009
Posljednjih osam godina naučilo je američki narod mnogo o ratnim zločinima. Budući da smo bili svjedoci invazija i okupacija naše zemlje na Bliskom istoku, obratili smo se pravnim i moralnim načelima izvan našeg političkog sustava za vodstvo. Postupci našeg predsjednika i našeg Kongresa toliko su nas izdali da smo istražili Ženevske konvencije, Nürnberška načela i Opću deklaraciju o ljudskim pravima.
Možda nam je Internet dao toliko pojedinosti o američkim ratnim zločinima. Sada možemo gledati srcedrapajuća priznanja naših veterana rata u Iraku tijekom njihovog svjedočenja Winter Soldier 2008. u DC-u. Možda je to skliska priroda onih digitalnih fotografija iz zatvora Abu Ghraib. Uploadane jednom, te slike pretučenih ljudi na uzicama za pse su na svim ekranima naših računala, na svim zaslonima računala svijeta. I oni ne predstavljaju samo barbarstvo američke vojne moći, već i ukidanje našeg hvaljenog Ustava i vladavine prava.
Stoga nastojimo razumjeti kako bi nas naš politički sustav sa svojim finim kontrolama i ravnotežama mogao dovesti do ovoga. Kako su naše političke stranke mogle pristati na nezakonite i nemoralne vojne napade na strane zemlje. Kako su političari u "protivničkoj" stranci, poput Nancy Pelosi, mogli odobriti korištenje mučenja poput daskanja u vodi.
Dvije su glavne prepreke razumijevanju srljanja naše zemlje u činjenje ratnih zločina. Prva je sama Demokratska stranka. Moramo zapamtiti da je demokratski čelnici imali vrlo malo protivljenja invaziji na Irak. Senatorica Hillary Clinton, Obamin izbor za državnu tajnicu, rekla je da su je "prevarile" netočne informacije o oružju za masovno uništenje. Ali svatko tko je pomno pratio raspravu nije se mogao prevariti. Glavni inspektor za oružje Ujedinjenih naroda Scott Ritter sumnjao je u iračko oružje za masovno uništenje još od 1990-ih, kada je istu ispriku koristio predsjednik Clinton za vojnu blokadu Iraka.
Tek nakon uspjeha Howarda Deana u trčanju protiv rata, demokrati su odjednom pretvoreni u stranku mira. John Kerry, koji je te godine postao demokratski kandidat, sebe je nazvao "pravim" mirovnim kandidatom. I to usprkos činjenici da je i on prihvatio razlog za invaziju na WMD.
BLOK CITAT "Vjerujem da je smrtonosni arsenal oružja za masovno uništenje u njegovim rukama prijetnja, i to ozbiljna prijetnja, našoj sigurnosti i sigurnosti naših saveznika u regiji Perzijskog zaljeva."
Istina, Demokratska stranka učinila je vrlo malo da zaustavi američke invazije na Afganistan i Irak. I glasao je za financiranje ovih zanimanja uvijek iznova, čak i nakon što je preuzeo kontrolu nad Kongresom u siječnju 2007. Čak je propustio zahtijevati značajnu raspravu. Ipak, Obama se kandidirao i pobijedio dijelom zbog velikog broja mirovnih aktivista koji su ga podržavali. Ako sada produlji duljinu iračke okupacije i poveća broj trupa u Afganistanu, mi kao građani moramo se uhvatiti u koštac s našom prvom spoznajom o američkim ratnim zločinima. To su zločini obiju strana, udruženi u uvjerenju da Amerika ima pravo pobiti milijune u potrazi za korporativnim profitom i geopolitičkom prednošću.
Upletenost obiju političkih stranaka u ratne zločine dovodi nas do druge prepreke u razumijevanju propasti naše zemlje. Kada je Amerika počela činiti ratne zločine? Je li to bilo pod Georgeom W. Bushom s njegovim invazijama na Bliski istok ili pod Billom Clintonom s njegovim bombardiranjem Iraka i Jugoslavije? Ili je Ronald Reagan napao Nikaragvu i izvršio invaziju na Granadu? Predsjednik Carter naoružao je i financirao indonezijsku vojsku za genocidni napad na Istočni Timor, invaziju koju je predsjednik Ford odobrio. Predsjednik Nixon potajno je bombardirao neutralnu zemlju Kambodžu, dok je predsjedavao ubojstvom dva do tri milijuna Vijetnamaca. Bila je to kriminalna okupacija, kojom su se u različitim stupnjevima intenziteta bavila njegova tri prethodnika.
Trebamo li prihvatiti definiciju Williama Bluma (u "Rogue State: A Guide to the World’s Only Superpower") kada su stvari počele ići po zlu? On navodi američko sudjelovanje u kineskom građanskom ratu od 1945. do 1948. Možda se trebamo složiti sa zaključkom Stephena Kinzera (u "Overthrow: America's Century of Regime Change from Hawaii to Iraq") da je invazija iz 1893. na ono što je danas naša pedeseta država je bila početak. Godine 1902. Mark Twain osudio je mučenje "liječenjem vodom" koje se koristilo kako bi se Filipinci natjerali na priznanje tijekom američke okupacije te zemlje. Zapravo, nije potrebno puno čitati američku povijest da bi se shvatilo da su Bush i društvo bili tek najnoviji ratni zločinci u dugom nizu osvajača, okupatora i mučitelja.
Zašto onda izdvajati Busha i njegov ubilački režim za kazneni progon? Moramo li prikriti demokratsko suučesništvo u ratnim zločinima da bismo napravili uvjerljiv slučaj? I moramo li jednostavno zaboraviti američki imperijalizam u posljednjih 100 godina?
Možda odgovor leži u očitom zanemarivanju Bushove administracije čak i zbog pretvaranja da slijedi američki ustav ili međunarodno pravo. Daleko od skrivanja svojih ratnih zločina, Bush je tvrdio da ih je počinio: prvi američki imperijalni predsjednik. Kao što je Arundhati Roy opisala Busha:
BLOK CITAT "Postigao je ono što su pisci, aktivisti i znanstvenici težili postići desetljećima. Razotkrio je kanale. Stavio je na uvid javnosti radne dijelove, matice i vijke apokaliptičnog aparata američkog carstva."
Jednostavno rečeno, ako se mi ljudi ne možemo oduprijeti ovoj nedavnoj i najeklatantnijoj manifestaciji ratnih zločina od strane čelnika naše zemlje, vrlo je malo nade za obnovu demokracije i vladavine prava. Progon Busha i Cheneya naša je najbolja prilika da promijenimo smjer Amerike. Možda nam je i posljednja.
Fred Nagel
Fred Nagel je filmski redatelj i politički aktivist. On je američki veteran koji svoje vrijeme posvećuje radijskoj emisiji, mirovnom organiziranju i pravima Palestinaca.
=============
Fred Nagel
Rhinebeck, NY 12572
845 876-7906
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije