U i izvan mainstreama
U kakofoniji apologetike, glavni novinari se ispričavaju što su progutali i pojačali laži koje je plasirao propagandni stroj Busha i Blaira kako bi opravdali napad na Irak. New York Times je skromno pojeo kolač jer je izvješćivao da 'nije bilo toliko rigorozno koliko je trebalo'. Neke su informacije bile, napisali su urednici novina, 'nedovoljno kvalificirane ili im je dopušteno da ostanu neosporene'.
Čak su se i proratni kolumnisti poput Davida Aaronovitcha iz Guardiana – na neki način – ispričali: ‘Mislili smo da će barem Powellovi i Riceovi znati što rade. Mea culpa, ako je to ono što želiš.« Krajem svibnja Observerov istraživački novinar David Rose objavio je najpotpunije objašnjenje u britanskim mainstream medijima. Neke tvrdnje, 'poput detalja o Saddamovom navodnom oružju za masovno uništenje... bile su lažne - dobro istražene laži koje je izrekao netko tko očajnički traži utočište na Zapadu. U najgorem slučaju, bili su proizvod sračunate namještaljke, osmišljene da potakne propagandni slučaj za rat’ I u Ujedinjenom Kraljevstvu iu SAD-u postoji nešto manje od iskrenog u isprikama. Najbliže što je Rose došla do isprike bilo je da kaže 'Informacijska magla je gušća nego u bilo kojem prethodnom ratu, kao što sada znam iz gorkog osobnog iskustva.' Dakle, to je onda u redu. U međuvremenu, New York Times je za većinu dezinformacija okrivljavao Irački nacionalni kongres Ahmeda Chalabija, iako su 'priče ovih prognanika često revno potvrđivali dužnosnici Sjedinjenih Država uvjereni u potrebu intervencije u Iraku. Administrativni službenici sada priznaju da su ponekad nasjeli na dezinformacije iz tih egzilnih izvora. Isto su učinile i mnoge novinske organizacije — posebno ova.’ Krivnja se pripisuje INC-u – ne slučajno – baš u tjednu kada je američka vlada odbacila Chalabija. Najrječitiji odlomak je fraza 'službenici sada priznaju'. New York Times je pao na INC (podržan od strane američke vlade) uoči invazije na Irak i sada se u samoj svojoj isprici za to ponovno slaže sa službenom linijom da je američka elita preuzeta. Mogućnost da je ovo bio odlučni pokušaj dezinformiranja administracija SAD-a i UK-a nije čak ni unutar granica zamislivog. Zbog toga je zaključak Timesa da 'u potpunosti namjeravamo nastaviti s agresivnim izvještavanjem s ciljem ispravljanja stvari' jednostavno zamazivanje očiju.
Nije bilo nikakvih isprika od britanskih televizijskih kuća za prenošenje kao činjenica (ne samo kao 'izvješća') laži o WMD-u, nekritičko izvještavanje o besmislenim pričama o vezama između Iraka i Al Qaede, ili navodne 'humanitarne misija' SAD-a i UK-a. Gdje su isprike za nepostojeće projektile ‘scud’ za koje se kaže da ih je ispalio Irak, dugo napuštene zgrade prijavljene kao tvornice kemijskog oružja ili objekti meteoroloških balona prijavljeni kao mobilni kemijski laboratoriji? Ili moje omiljeno, bačve s agensom za kemijsko oružje o kojima je izvjestio kanal Four News, iako je emitirana snimka bačvi jasno pokazala da su označene pravim sadržajem kao 'pesticid'. U stvari, menadžeri BBC-ja su pali preko sebe da puze pred vladom nakon Huttonovog zataškavanja. Kada će se netko od novinara BBC-ja koji su izvijestili o napadu 'scuda' ispričati? Kada će se njihovi šefovi ispričati za urotu da se antiratni pokret ukloni s ekrana? Ne u skorije vrijeme.
Isprike i bijes zbog toga što ih je vlada dovela u zabludu imaju povijest, ali začudo mnogi u mainstreamu to odlučuju zaboraviti. Nakon Falklandskog rata mediji su se žalili na manipulaciju i cenzuru i obećali da se to više nikada ne smije dogoditi. Isto su učinili i nakon Zaljevskog rata 1991. godine. Ali – još jednom – oni tvrde da su bili prevareni. U otočkoj zajednici koja je britanska glavna struja hakeri se vole predstavljati kao veliki skeptici – kao i uvijek pitajući se ‘zašto ovo lažljivo kopile laže meni’ kako su to rekli Jeremy Paxman i mnogi drugi. Kao što pokazuje slučaj New York Timesa, njihov skepticizam ima granice. Temeljna je pretpostavka da je ‘osnovna dobronamjernost’ vlade. Ovo je možda popraćeno nekim dezinformacijama, ali rijetko ‘tjelohranitelj laži’ u Churchillovoj poznatoj frazi. Ispod laži i pogrešaka, pogrešne politike i pojedinačnih grešaka (da su samo Powell i Rice znali što rade, kako to kaže Aaronovitch) čini se da je pretpostavka da laži nisu temeljni dio modusa operandi Busha i Blairovih režima.
Kako da objasnimo sve ovo? Ima nešto u privlačnosti sablasti što hakove inače prosječnog skepticizma pretvara u ropske pse napadače za imperijalne pustolovine. Ovu tendenciju dobro prepoznaju i iskorištavaju obavještajni i propagandni operativci. Najslavniji slučaj zviždanja o propagandnim prljavim trikovima u Ujedinjenom Kraljevstvu ostaje onaj Colina Wallacea koji je 1970-ih radio u crnoj propagandi u stožeru britanske vojske u Sjevernoj Irskoj. Izvještava da bi inače nezanimljive dokumente okitio naslovima poput ‘povjerljivo’ ili ‘tajno’ kako bi zainteresirao inače skeptične novinare. Među onima na koje je ciljao bili su istinski neovisni hakeri poput Roberta Fiska, tada u Belfastu za Times.
Ali još važnije, istina je da je pokoravanje zahtjevima propagandnog stroja apsolutno standardna praksa za glavne medije. Zbog toga je skeptičnim novinarima još teže napisati ono za što vjeruju da je istina, čak i onima u skeptičnim novinama. Na Independentu, na primjer, njegov samoproglašeni 'arhiskeptik' o WMD-u priznaje da je bilo izuzetno teško poremetili priču o WMD-u jer je 'cijeli konsenzus koji je stvorila vlada bio suprotan'. Ovo naglašava temeljni problem mainstream medija; ‘konsenzus’ na koji se oni odnose jest onaj političke elite (uključujući vladu, oporbu, mjerodavne izvore, državnu službu, vojne ‘stručnjake’ i pitome dijelove akademske zajednice. Pretpostavka je da ovaj je konsenzus izraz legitimnog političkog sustava koji ima neki smisleni odnos s demokracijom. Zbog toga je glavnim medijima, a posebno BBC-ju, bilo tako teško pristupiti antiratnim glasovima iako su bili većina javnog mnijenja u trci. do rata.
Irak je razotkrio jaz koji zijeva između političke elite i nas ostalih. Verzija političke stvarnosti koju pokušavaju potaknuti nalikuje svijetu virtualne stvarnosti prikazanom u filmu Matrix. Unutar matrice nalazi se većina mainstream medija, a eho komora koju oni pružaju nesumnjivo ponekad uvjeri neke ljude. Ovaj paralelni svemir – ili ‘mjehur’ kako ga George Galloway naziva u svojoj knjizi (I'm Not the Only One) lebdi bez priznatih činjenica, sije zbrku, potkopava samopouzdanje i dovodi do političkog neangažiranja za neke . Ali za milijune koji su prozreli laži, to raspiruje prije svega bijes. Osobito u Ujedinjenom Kraljevstvu sada smo suočeni s novim nizom okolnosti i političkih izbora o tome kako provoditi kampanju za demokratske i raznolike medije. U relativnoj smirenosti konsenzusa nakon 1945. prije uspona neoliberalizma, javna radiodifuzija (iako je bila elitistička i temeljno orijentirana na državu) doista je omogućila poticanje šireg raspona programa od medijskih sustava vođenih korporacijama poput SAD-a. U 1980-ima u Ujedinjenom Kraljevstvu pokretanje Channel Four otvorilo je kratko razdoblje radikalizma uključujući izazovne programe kao što su Friday Alternative i Diverse Reports. Cenzura u prvom redu i tržište na duži rok postojano su nagrizali program javnog servisa na Kanalu. C4-ov radikalizam sada se svodi na 'pomicanje granica' onoga što se može prikazati na način prilagođen potrošačima i ponovno pomicanje granica okrutnosti i poniženja na TV-u u najnovijem 'reality' showu. Autor velikog dijela nedavne travestije koja je Channel Four je Mark Thompson, novoimenovani generalni direktor BBC-ja. Oznaka koliko su tržišna načela prihvaćena je to što je njegovo imenovanje dobilo gotovo sve pohvale.
Nasuprot tome, u SAD-u neoliberalna revolucija u medijima nije imala ni približno toliko javnog servisa kojim bi raspolagala. Budući da su glavni mediji u SAD-u bili mjerljivo inferiorni u smislu javnog servisa u odnosu na britanski sustav, već dugo su cvjetali radikalni i alternativni mediji. Okosnica toga je radio mreža Pacifica koju moraju poslušati svi koji žele znati kako bi mogle zvučati alternative mainstreamu. Najznačajnije je da postoji jaka i angažirana tradicija medijske kritike i aktivizma unutar i izvan akademske zajednice. To se proteže od FAIR preko Project Censored i PR watch do autora i aktivista kao što su Norman Solomon i Robert McCheney – i naravno Edward Herman i Noam Chomsky. Nasuprot tome, u Britaniji je razina razvoja alternativnih medija niža upravo zato što je postojao neki razlog za ulaganje u mainstream javnog servisa. Ali ova slika se mijenja. Od razvoja Undercurrents ranih 1990-ih do uspona Indymedije u posljednjih pet godina i drugih alternativa (kao što je NVTV necenzurirano emitiranje u Belfastu), aktivisti su se okrenuli od mainstreama. U medijskoj kritici, rana kritička tradicija ustupila je mjesto lavini mlakih, nevažnih privatnih rasprava. Ali čak su i kritički medijski istraživači skloni prezirati nos na angažiranu medijsku kritiku. To je osobito slučaj u odnosu na rad Hermana i Chomskog. Kad se ne zanemaruje, uljudno ga preziru bez iznimke autori koji su ostvarili malo ili nimalo veza s društvenim pokretima izvan akademske zajednice. Nasuprot tome, ‘propagandni model’ Hermana i Chomskog dobro je poznat doslovce stotinama tisuća ljudi diljem svijeta, a nije nešto čime se može pohvaliti bilo koji od njihovih kritičara medijskih studija.
Neoliberalna revolucija samo je učinila njihovu analizu sustava koji podržava tendencije mainstream medija još uvjerljivijom. Naravno, model se može kritizirati, uključujući njegovo relativno zanemarivanje porasta PR-a i spina te medijskih učinaka na javno uvjerenje u proizvodnju pristanka. Međutim, Ed Herman – slobodno priznaje ta ograničenja. Daljnja kritika je da model može imati učinak obesvlaćivanja boraca za alternative čineći borbu beznadnom - iako to očito nije namjerno.
Kakvo god stajalište netko zauzeo o tome, većina znanstvenika koji rade na polju medija i kulturalnih studija urotila se da zanemaruju učinke neoliberalizma. Nastavljaju raditi na starim teorijama kao da se svijet nije promijenio.
Mnogi znanstvenici u liberalnoj tradiciji koriste hrpe podataka i citata, a da očito ne shvaćaju bit zadatka kojem su posvećeni i na kraju nude ispriku za vladinu propagandu ili mainstream medije. Primjer potonjeg je nova knjiga Tumbera i Palmera Mediji u ratu o izvještavanju o Iraku. Kritičare mainstreama opterećuju zadatkom primjećujući da ‘sva takva istraživanja [uključujući njihova vlastita] rade samo na usporedbi između kanala, a ne na temelju neke vanjske referentne vrijednosti’. Ovo se koristi za odvraćanje tvrdnji o pristranosti u TV vijestima. To je pogrešno općenito, pa čak iu odnosu na njihovo proučavanje Iraka. Ovo primjećuje da 'službeni glasnogovornici koalicije i predstavnici vlade i oružanih snaga dominiraju velikom razlikom u svim slučajevima' u pojavljivanjima na TV vijestima. Ovo ilustrira ogromnu pristranost TV vijesti, postavljenu naspram vanjskog mjerila pravednog predstavljanja debate o ratu. Još važnije, naravno postoji jedan vanjski standard prema kojem možemo mjeriti TV izlaz, a to je je li izvješćivanje približno istini ili ne. Kao što je dobro poznato, mnoge vijesti uoči i tijekom napada na Irak bile su preuzete službeno inspiriranim lažima koje su kružile. Ovo je pitanje od presudne važnosti, ali gotovo zanemareno u Medijima u ratu.
Možda je najčudnija stvar u usponima i padovima medijske debate nakon 'oslobađanja' Iraka u travnju 2003. način na koji je progresivno razotkrivanje priče dočekano s takvim iznenađenjem u mainstreamu. Rezultati 'potrage' za oružjem za masovno uništenje, odlučna kampanja spinovanja kako bi se sugeriralo prijetnju iz Iraka, mučenje u Abu Ghraibu, 'otkriće' da su Ahmed Chalabi i INC hranili lažima medijima. Je li doista moguće da je svjetska novinarska krema bila toliko opsjednuta lažima i tek sada to shvaća? Ako je tako, ponovljena vladina mantra o hiperskeptičnim medijima koji truju demokraciju ozbiljno je neumjesna.
Ako su svi bili u zabludi, to njihovo nemilosrdno 'iznenađenje čini razumljivijim. Ali upečatljiva značajka cijele epizode je da su stotine tisuća ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu i drugdje cijelo vrijeme znale da je to laž. Uoči napada, priča o neokonzervativacima koji su koristili INC bila je u javnoj domeni do kraja 2002. Izvješća Scotta Rittera i inspektora UN-a (zajedno s pažljivom analizom Glena Rangwale) probušila su ogromne rupe. u slučaju rata do kraja 2002. i početkom 2003. taj je slučaj postao samo slabiji. Svjedočenje Husseina Kamela da je WMD uništeno također je bilo u javnosti prije napada, ali nije dobilo praktički nikakvu pozornost. Drugim riječima, sva ‘otkrića o ‘lažnom prospektu’ bila su javna domena. Kako bi novinari sljedeći put izbjegli da se slažu s moćnicima, trebali bi uzeti u obzir i iz temelja promijeniti svoje obrasce prikupljanja vijesti. Dokazi o manje toliko iskrenim isprikama u SAD-u i UK-u sugeriraju da oni nisu ni blizu razumijevanja dubine službene prijevare i načina na koji se s njom boriti.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije