Nova knjiga Marka Mackinnona počinje pričom o dvije velike zgrade koje su teroristi digli u zrak. Predsjednik, dotad neugledni vođa s dubokim vezama s tajnom obavještajnom agencijom zemlje, hvata se tragedije i pokreće rat protiv terorista. Iznenada popularan zbog svojih odlučnih napada, predsjednik šalje trupe u malu muslimansku zemlju koja je bila okupirana, a zatim napuštena od strane prethodnih administracija. On koristi hitnost rata kao izgovor za učvršćivanje vlasti, imenujući svoje sluge na ključne položaje. “Oligarsi” u zemlji, piše Mackinnon, nastavili su uspostavljati sustav “upravljane demokracije”, gdje iluzija izbora i čežnja naroda za stabilnošću prikrivaju činjenicu da se temeljne odluke donose na nedemokratski način i da moć ostaje koncentrirana u rukama nekolicine.

Mackinnon, koji je trenutno šef ureda za Bliski istok Globus i pošta, naravno govori o Rusiji i njenom predsjedniku, bivšem agentu KGB-a Vladimiru Putinu – iako ako Mackinnon primjećuje paralele s drugom zemljom, on to ne kaže. Muslimanska zemlja je Čečenija, a teroristički napadi bili su na dvije stambene zgrade u gradu Ryazan, 200 km jugoistočno od Moskve. Postavljala su se pitanja o umiješanosti KGB-a.

Mackinnonova knjiga je Novi hladni rat: revolucije, namješteni izbori i naftovodna politika u bivšem Sovjetskom Savezu.

Gotovo bez iznimke, kanadskim novinarima je mnogo lakše probiti se kroz PR spinove i službene laži kada pokrivaju strane vlade – posebno kada se te vlade doživljavaju kao suparnici Kanade ili njenog bliskog partnera, SAD-a. Ali kad je tema bliža kući, njihova kritička oštroumnost iznenada vene.

Mackinnon manje od većine novinara pati od ove uobičajene bolesti. Stječe se osjećaj da je to svjestan izbor, ali još uvijek provizoran.

Tijekom posljednjih sedam godina, američki State Department, Zaklada Soros i nekoliko partnerskih organizacija orkestrirali su niz "demokratskih revolucija" u istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu. I, tijekom tih godina, novinari su svaku "revoluciju", bilo pokušaj ili uspješnu, prikazivali kao spontani ustanak slobodoljubivih građana koji su dobivali inspiraciju i moralnu podršku od svoje braće i sestara sa Zapada.

Dokazi da je ta potpora također uključivala stotine milijuna dolara, miješanje u izbore kandidata i promjene vanjske i domaće politike bili su široko dostupni. Pa ipak, u posljednjih sedam godina, ova informacija je gotovo u potpunosti potisnuta.

Možda najočigledniji dokaz potiskivanja došao je kada je Associated Press (AP) objavio priču 11. prosinca 2004. – na vrhuncu “Narančaste revolucije” – ističući da je Bushova administracija dala 65 milijuna dolara političkim skupinama u Ukrajini, iako ništa od toga nije išlo "izravno" političkim strankama. To je "usmjereno", navodi se u izvješću, kroz druge grupe. Mnoge medijske kuće u Kanadi – posebice Globus i pošta i CBC – oslanjaju se na AP, ali nitko nije objavio priču. Istog dana CBC.ca objavio je još četiri priče AP-a o političkom preokretu u Ukrajini, ali nije smatrao prikladnim uključiti onu koja je mlako istraživala američko financiranje.

Slično tome, knjige Williama Robinsona, Eve Golinger i drugih razotkrile su američko financiranje političkih stranaka u inozemstvu, ali korporativni tisak o njima nije raspravljao.

Uloga Kanade ostala je neprijavljena sve do dvije i pol godine kasnije, kada se to poklopilo s izlaskom filma Novi hladni rat–the Globus i pošta konačno je smatrao potrebnim objaviti račun koji je napisao Mackinnon. Kanadsko veleposlanstvo, izvijestio je Mackinnon, "potrošilo je pola milijuna dolara na promicanje 'poštenih izbora' u zemlji koja ne graniči s Kanadom i zanemariv je trgovinski partner." O kanadskom financiranju izbornih promatrača izvještavalo se i prije, no činjenica da je novac bio samo dio orkestriranog pokušaja utjecaja na izbore nije.

Iz razloga koji ostaju nejasni, urednici časopisa Globus odlučio je, nakon sedam godina šutnje, dopustiti Mackinnonu da javnosti ispriča što je zapadni novac namjeravao u bivšem Sovjetskom Savezu. Možda je na njih utjecao Mackinnonov izbor da napiše knjigu o toj temi; možda je odlučeno da je vrijeme da se mačka pusti iz torbe.

To je fascinantan račun. Mackinnon počinje u Srbiji 2000. godine, gdje je Zapad, nakon što je financirao oporbene skupine i “neovisne medije” koji su osiguravali stalan tok izvještavanja kritičnih prema vladi – kao i bacivši 20,000 tona bombi na zemlju – konačno uspio srušiti posljednju tvrdoglavo protivljenje neoliberalizmu u Europi.

Mackinnon detaljno opisuje kako je financiranje sa Zapada – nastojanje koje je predvodio milijarder George Soros – teklo u četiri glavna područja: Otpor (srpski za 'otpor'), pokret mladeži pun studenata koji je koristio grafite, ulično kazalište i nenasilne demonstracije za kanaliziranje negativni politički osjećaji protiv Miloševićeve vlade; CeSID, skupina izbornih promatrača koja je postojala kako bi “Miloševića uhvatili na djelu ako ikada više pokuša manipulirati rezultatima izbora”; B92, radio postaja koja je pružala stalnu opskrbu antirežimskim vijestima i oštrim rock stilovima Nirvane i Clasha; i razne nevladine organizacije dobile su sredstva za pokretanje "problema" – koje Mackinnon naziva "problemima s moći koja jest, kako su ih definirali zapadni sponzori skupina". Veleposlanstvo Kanade u Beogradu, napominje, bilo je mjesto brojnih donatorskih sastanaka.

Konačno, različite oporbene stranke morale su se ujediniti. Tome su pridonijeli tadašnja američka državna tajnica Madeline Albright i njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, koji su oporbenim čelnicima poručili da se ne kandidiraju, već da uđu u “demokratsku koaliciju” s relativno nepoznatim odvjetnikom Vojislavom Koštunicom kao jedinim oporbenim kandidatom za predsjednika. . Oporbeni čelnici financirani od Zapada, koji nisu imali puno riječi o tom pitanju, složili su se.

Upalilo je. Koštunica je pobijedio na izborima, izborni promatrači brzo su objavili svoju verziju rezultata, koji su emitirani putem B92 i drugih medija pod pokroviteljstvom Zapada, a deseci tisuća izašli su na ulice prosvjedujući protiv Miloševićevog pokušaja lažiranja glasova u prosvjedima koje je predvodio pseudoanarhističke skupine Otpor. Milošević je, izgubivši “stupove oslonca” u sudovima, policiji i birokraciji, ubrzo podnio ostavku. “Sedam mjeseci kasnije”, piše Mackinnon, “Slobodan Milošević bi bio u Haagu.”

Srpska “revolucija” postala je model: financirati “neovisne medije”, nevladine organizacije i izborne promatrače; prisiliti opoziciju da se ujedini oko jednog odabranog kandidata; i financirati i obučavati slobodoljubivu skupinu gnjevnih studenata s bojom u spreju, ujedinjenih nikakvim programom osim protivljenjem režimu. Model je uspješno korišten u Gruziji ("revolucija ruža"), Ukrajini ("narančasta revolucija") i neuspješno u Bjelorusiji, gdje je traper bio omiljeni simbol. Novi hladni rat ima poglavlja za svako od njih, a Mackinnon ulazi duboko u detalje aranžmana financiranja i političkih koalicija izgrađenih uz potporu Zapada.

Čini se da Mackinnon gaji malo iluzija o američkoj primjeni moći. Njegova opća teza je da su u bivšem Sovjetskom Savezu SAD koristile “demokratske revolucije” za promicanje svojih geopolitičkih interesa; kontrolu opskrbe naftom i naftovoda te izolaciju Rusije, njezinog glavnog konkurenta u regiji. Primjećuje da u mnogim slučajevima – na primjer Azerbajdžan i Turkmenistan – represivni režimi dobivaju srdačnu potporu SAD-a, dok su samo ruske savezničke vlade izdvojene za tretman promicanja demokracije.

I dok je Mackinnon možda previše ljubazan da to spomene, njegov izvještaj značajno proturječi izvješćima koje redovito provjeravaju njegovi urednici i pišu njegovi kolege. Milošević, na primjer, nije “balkanski mesar” prema predaji zapadnih medija. Srbija nije bila "direktna diktatura kakvom je često prikazivana u zapadnim medijima", piše Mackinnon. "Zapravo, to je bilo više kao rana verzija 'upravljane demokracije' (Putinove Rusije)." Iskreno govori o učincima bombardiranja i sankcija Srbiji koji su bili razorni.

Ali na druge načine, Mackinnon guta cijelu propagandu. Ponavlja službeni stav NATO-a o Kosovu, na primjer, zanemarujući primjedbu da su SAD i drugi financirali autokratske milicije koje se bave dilanjem droge poput Oslobodilačke vojske Kosova, predmet mnogih obmanjujućih, pohvalnih izvješća Mackinnonovih kolega oko 2000. godine.

Još temeljnije, Mackinnon ignorira središnju ulogu Zapada u destabilizaciji Jugoslavije nakon što se njegova vlada usprotivila daljnjoj provedbi reformi MMF-a koje su već uzrokovale bijedu. Mackinnon doživljava i raspravlja o fenomenu destabilizacije privatizacijom u većini zemalja koje pokriva, ali čini se da mu ne može ući u trag njegovom zajedničkom izvoru ili ga vidjeti kao načelo američke i europske vanjske politike.

Bivši operativac ruskog Politbiroa Alexander Yakovlev kaže Mackinnonu da su ruski političari "pretjerali s ekonomskim reformama predaleko, prebrzo" stvarajući "kriminaliziranu ekonomiju i državu u kojoj su stanovnici počeli izjednačavati pojmove poput 'liberala' i 'demokracije' s korupcijom, siromaštvom i bespomoćnošću .”

U jednom od dramatičnijih trenutaka u knjizi, 82-godišnji Yakovlev preuzima odgovornost, govoreći: “Moramo priznati da ono što se sada događa nije krivnja onih koji to rade... Mi smo ti koji smo krivi. Napravili smo neke vrlo ozbiljne pogreške.”

U Mackinnonovom svijetu, brza demontaža i privatizacija državnog gospodarstva – koja je milijune ostavila u siromaštvu i očaju – objašnjenje je ljubavne veze ruskog i bjeloruskog naroda s predsjednicima moćnicima koji ograničavaju slobode, marginaliziraju opoziciju, kontroliraju medije i održavati stabilnost, stabilnost. Ali nekako, ideologija koja stoji iza devastacije koju je pokrenuo MMF ne dospjeva u Mackinnonovu analizu motiva iza "novog hladnog rata".

Mackinnon uočava najdoslovnije američke interese: naftu i borbu Amerikanaca za regionalni utjecaj s Rusijom. Ali ono što izmiče njegovom prikazu je šira netrpeljivost prema vladama koje tvrde svoju neovisnost i zadržavaju sposobnost usmjeravanja vlastitog gospodarskog razvoja.

Energetika i politika cjevovoda uvjerljivo su objašnjenje za interes SAD-a za južne bivše sovjetske republike. Mogao je dodati da su SAD koristile Gruziju kao utočište tijekom rata u Iraku. Kad je riječ o Srbiji, Mackinnon je prisiljen osloniti se na nevjerojatan prikaz NATO-a koji je izvršio moralnu misiju sprječavanja genocida. Tvrdnja više nema smisla, s obzirom na dostupne dokaze, ali i dalje prevladava u zapadnom tisku.

Mackinnon usput spominje Haiti, Kubu i Venezuelu. U svim tim mjestima pokušavalo se svrgnuti vlade. U Venezueli je vojni udar koji su poduprle SAD brzo oboren. Na Haitiju je puč pod vodstvom Kanade i SAD-a rezultirao katastrofom ljudskih prava koja je u tijeku, a nedavni izbori potvrdili su da je stranka koja je svrgnuta ostala popularnija od alternative koju je predstavila ekonomska elita. Na Kubi se već pola stoljeća osujećuju pokušaji rušenja vlasti.

Da bismo objasnili ove dodatne, još nasilnije pokušaje “promjene režima”, nije dovoljno navesti doslovne interese. Venezuela ima značajne količine nafte, ali prirodna bogatstva Kube ne čine je glavnim strateškim bogatstvom, a, po ovom standardu, Haiti još manje. Da bi se objasnilo zašto je američka vlada dala milijune dolara političkim strankama, nevladinim organizacijama i oporbenim skupinama u tim zemljama, potrebno je razumjeti neoliberalnu ideologiju i njezino podrijetlo u Hladnom ratu i šire.

Toliko bi bilo očito da je Mackinnon svom prikazu suvremenih metoda promjene režima dodao neki prijeko potreban povijesni kontekst. U svojoj knjizi Ubijanje nade, William Blum dokumentira više od 50 američkih intervencija u stranim vladama od 1945. Povijest je pokazala da su one bile izrazito antidemokratske, ako ne i izravno katastrofalne. Čak su i blage socijaldemokratske reforme vlasti u malim zemljama bile zatrpane vojnim napadima.

Ako istinska demokracija uključuje samoodređenje – i barem teoretsku sposobnost da se odbije diktat “Washingtonskog konsenzusa” ili MMF-a – onda svaka procjena promicanja demokracije kao alata američke vanjske politike mora računati s ovom poviješću. Mackinnonov prikaz nije i ostaje gotovo odlučno ahistoričan.

Posljednje poglavlje od Novi hladni rat, pod nazivom “Afterglow”, posvećena je procjeni krajnjih učinaka promicanja demokracije u bivšim sovjetskim republikama. To je Mackinnonovo najslabije poglavlje. Mackinnon se ograničava na pitanje jesu li sada stvari bolje nego prije. Okvir pitanja snižava očekivanja i ozbiljno sputava demokratsku maštu.

Ako se ova razmatranja ostave po strani, još uvijek je moguće da znatiželja nadvlada čitatelja. Je li moguće da dobre stvari mogu proizaći čak i iz ciničnih pobuda? Liberalni pisci poput Michaela Ignatieffa i Christophera Hitchensa iznosili su slične argumente u prilog ratu u Iraku, a Mackinnon koketira s tom idejom kada se pita jesu li mladi aktivisti u Srbiji i Ukrajini koristili SAD ili je SAD koristio njih.

Dakle, jesu li stvari krenule na bolje? Informacije koje Mackinnon predstavlja u svom odgovoru su krajnje nejasne.

U Srbiji se, kaže, puno bolje živi. Revolucija nije donijela previše koristi u svakodnevni život Srba, kaže jedan taksist Mackinnonu. Međutim, piše on, “Era nestašica benzina i slanja mladića da se bore za 'Veliku Srbiju' bila je davna prošlost, a kasnonoćni smijeh i glazba koji su se razlijegali iz prepunih beogradskih restorana govorili su o nečuvenom optimizmu pod starim režimom."

U ovom i mnogim drugim slučajevima, Mackinnon kupuje dobro rasprostranjenu propagandnu liniju ne osvrćući se na činjenice. Odmaknuvši se od pedantnih detalja koje donosi u svoje izvješćivanje o sitnicama i nedostacima promicanja demokracije, Mackinnon izgleda vjeruje da je to bila đavolska shema Miloševića – a ne ekonomske sankcije ili bombardiranje i naknadno uništenje većine srbijanske državne industrije infrastrukture – što je dovelo do nestašice benzina. Mackinnon opominje Srbe da se suoče sa svojom ulogom u ratu, puštajući da NATO bombardiranje, koje je ostavilo tone osiromašenog urana, preplavilo Dunav stotinama tona otrovnih kemikalija i spalilo 80,000 tona sirove nafte (otud nestašica benzina) , otkačeno.

U Georgiji, Mackinnon se ponovno oslanja na noćni život u glavnom gradu kao pokazatelj demokratskog blagostanja zemlje. "Grad je vrvio od osjećaja da su se stvari počele kretati u pravom smjeru... raskošni japanski restorani, irski pubovi i francuski vinski barovi pojavljivali su se naizgled na svakom uglu." Slobodne aktivnosti ekonomske elite su upravo to; postoji mnogo načina da se procijeni blagostanje zemlje, ali osloniti se na prizore i zvukove imućnih gradskih stanovnika koji uživaju isključujući druge kriterije je neobično.

Mackinnon usput primjećuje da je Saakashvilijev režim kojeg podržava Zapad rezultirao "smanjenjem slobode tiska", ali je "pojačao gospodarstvo".

U Ukrajini su "novine i televizijske postaje mogle i jesu kritizirale ili karikirale koga god su htjele", ali ideolog slobodnog tržišta kojeg je podržavao Zapad Juščenko napravio je niz grešaka i nepopularnih poteza, što je rezultiralo velikim izbornim neuspjehom njegove stranke nekoliko godina nakon što je “revolucije” koja ih je dovela na vlast.

Začudo, čini se da se Mackinnonovi izvori – osim neobičnog taksista – u potpunosti sastoje od ljudi koji primaju sredstva sa Zapada. Nezavisnih kritičara, osim ostarjelih i svrgnutih bivših političara, u njegovom izvještavanju gotovo da i nema.

Ipak, pitanje je li Zapad učinio dobro? Na posljednjim stranicama Mackinnon je dvosmislen, pa čak i neodlučan.

Neke su zemlje "slobodnije i stoga bolje", ali zapadno financiranje je povećalo vjerojatnost da će represivni režimi slomiti potencijalne demokratske snage. U Kazahstanu, Turkmenistanu i Azerbajdžanu kritičan je zbog nedostatka sredstava za promicanje demokratije, ostavljajući lokalne nevladine organizacije i oporbene skupine na cedilu. On tu nedosljednost pripisuje aranžmanima u kojima američke potrebe bolje zadovoljavaju represivni režimi. U drugim dijelovima poglavlja, on smatra da je promicanje demokracije u cjelini problematično.

U jednom trenutku komentira da bi "pomoć koju [američke agencije] daju političkim strankama u zemljama poput Ukrajine bila nezakonita da je ukrajinska nevladina organizacija davala takvu pomoć demokratima ili republikancima." Također se može zamisliti da Kanađani ne bi bili impresionirani kada bi Venezuela, na primjer, dala milijune dolara NDP-u. Doista, izgledi se čine koliko smiješnim toliko i malo vjerojatnim...i nezakonitim.

Mackinnonove informacije sugeriraju, iako on to ne kaže izravno, da će povezivanje ideje "demokracije" i njezinih popratnih sloboda sa zapadnim financiranjem i miješanjem pod vodstvom SAD-a u upravljanje državama vjerojatno potkopati legitimne temeljne napore na demokratizaciji. Na primjer, disidenti u Rusiji kažu Mackinnonu da ih ljudi, kada se okupe na prosvjedima, često zlobno gledaju i pitaju tko ih plaća da stoje na ulici. U jednom slučaju, Mackinnon ističe da je izvještaj autoritarne vlade koji tvrdi da su disidenti pijuni Zapada mrtav.

Mackinnonova procjena ne slijedi ovaj dokaz do svog zaključka; on ne odstupa od stajališta da su usklađivanje sa SAD-om ili Rusijom jedine opcije za zemlje u regiji.

Dok se svrstavanje uz jedno ili drugo carstvo može činiti neizbježnim, Mackinnonov implicitni manihejizam Rusije ili SAD-a onemogućuje druge načine promicanja demokracije. Mackinnon zanemaruje, na primjer, desetljećima dugu tradiciju temeljne solidarnosti s demokratskim snagama u zemljama – pretežno u Latinskoj Americi – gdje su diktatore često financijski poduprla i naoružala vlada SAD-a. Takvi pokreti obično su bili ograničeni na obuzdavanje pretjerane represije, a ne na sponzoriranje demokratskih revolucija, ali ovaj nedostatak moći može se pripisati, barem djelomično, nedostatku medijske pokrivenosti od strane mainstream novinara poput Mackinnona.

Ako nekoga zanima demokratsko donošenje odluka, onda ga sigurno zanima i sposobnost zemalja da donose odluke neovisno o uplitanju stranih sila. Mackinnon također ne govori o tome kako bi se takva neovisnost mogla postići. Može se nagađati da bi to uključivalo sprječavanje spomenutog uplitanja.

Novi hladni rat je poznat po svom temeljitom prikazu internog djelovanja promicanja demokracije i gledišta onih koji primaju sredstva. Međutim, oni koji traže analizu koja tako temeljito računovodstvo dovodi do njegovih stvarnih ciljeva i učinaka, morat će potražiti negdje drugdje.

---