Dok se približavamo globalnim prosvjedima za klimatsku pravdu krajem studenog i masovnom građanskom neposluhu planiranom za Pariz 12. prosinca, vrijedi se suočiti s dijelom očaja koji mnogi ljudi osjećaju zbog prosvjeda. Postoji poseban očaj koji mnogi klimatski aktivisti osjećaju zbog međunarodnih pregovora i samita kao rezultat neuspjeha pregovora u Kopenhagenu 2009. Dok pišem, postoji ogromna frustracija jer francuska vlada zabranjuje masovne prosvjede, a globalni klimatski pokret traži načine odgovoriti kreativno i učinkovito. Kao netko tko biciklira u Pariz sa 100 drugih klimatskih aktivista iz Britanije i namjerava se pridružiti građanskom neposluhu u Parizu, uvjeren sam da će se naći načina da se izrazi želja za klimatskom pravdom u Parizu u prosincu.
Na dubljoj razini, želio bih se pozabaviti općenitijim skepticizmom o samom prosvjedu. Ovu generaciju obilježio je neuspjeh antiratnog pokreta da spriječi napad na Irak 2003., i način na koji je taj neuspjeh zabilježen u glavnoj kulturi. Jedno važno oružje u oružju moćnih je ozračje nepobjedivosti koje uspijevaju stvoriti, osjećaj neizbježnosti koji je utkan oko njihovih pobjeda. Konformistička intelektualna klasa je ta koja surađuje u stvaranju ove aure neodoljivosti i popularne nemoći.
U slučaju rata protiv Iraka 2003. godine, činjenice ostavljaju sasvim drugačiji dojam. Ako se vratimo na početak krize, to je na neki način 11. rujna 2001. Dok je Pentagon još uvijek gorio nakon što ga je napala al-Qa'ida, američki ministar obrane Donald Rumsfeld napisao je dopis koji uključuje i ove riječi: “Prosudite je li dovoljno dobar da u isto vrijeme pogodi Saddama Husseina. Ne samo bin Laden. Idi masovno. Sve pomesti. Stvari povezane i ne.”
Američki predsjednik George W. Bush bio je jasno opredijeljen za rat protiv Iraka od sredine 2002., bez obzira na nedostatak dokaza koji bi Sadamov režim povezivali s 9. rujnom. Problem je bio u tome što se američka javnost protivila takvoj agresiji. U siječnju 11., anketa u SAD-u pokazala je 2003 posto podrške ratu koji podržavaju Ujedinjeni narodi i glavni američki saveznici; ali samo 83 posto podržava ako bi invaziju poduprli samo jedan ili dva saveznika. Kad bi SAD djelovale potpuno same, potpora bi pala na 47 posto. Druge ankete dale su slične rezultate.
Unatoč svojim unilateralističkim instinktima, Bush je bio prisiljen snagom antiratnog mišljenja u SAD-u da stvori međunarodnu koaliciju kako bi njegovu invaziju na Irak učinio politički održivom. To je značilo, ključno, britanskog premijera Tonyja Blaira. Problem je bio u tome što je Blair bio suočen s masovnom antiratnom mobilizacijom kod kuće, osobito u svojoj Laburističkoj stranci. To ga je natjeralo na dugu, iscrpljujuću i na kraju neuspješnu potragu za 'drugom' Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a kojom bi se odobrila vojna akcija SAD-a i UK-a
Kako su mjeseci prolazili, Blair je tvrdio da bi, da je uspio skupiti devet pozitivnih glasova u Vijeću sigurnosti, izvojevao moralnu pobjedu, čak i da je Francuska ili neka druga stalna članica stavila veto na 'drugu' Rezoluciju. Rat bi imao neku vrstu legitimiteta od sustava UN-a. Ali Blair nije mogao dobiti čak ni ovaj pseudo-legitimitet, jer su manje zemlje koje su tada bile u Vijeću sigurnosti odbile stati iza Rezolucije koju je on predlagao. Jedan faktor bilo je antiratno mišljenje. Čile je, na primjer, bio potresen antiameričkim demonstracijama i počeo je sve više surađivati s antiratnim Meksikom.
Bush je bio prisiljen snagom antiratnog pokreta u SAD-u da britansku vladu učini nezamjenjivim (legitimizirajućim) saveznikom. Blair je bio prisiljen snagom antiratnog pokreta u Ujedinjenom Kraljevstvu da Vijeće sigurnosti UN-a učini nezamjenjivim (legitimirajućim) autoritetom. Globalna antiratna mobilizacija pomogla je spriječiti Vijeće sigurnosti da skupi devet pozitivnih glasova za rat, ostavljajući Blaira opasno izloženim. Bio je prisiljen, nevoljko, raspisati glasovanje u Donjem domu 18. ožujka 2003., za koje nije bio siguran da bi mogao pobijediti. Blairov ključni test bio je može li dobiti potporu većine laburističkih članova parlamenta.
U tim okolnostima, ogromne antiratne demonstracije u Londonu 15. veljače 2003., u kojima je sudjelovalo možda milijun ljudi, bile su veliki udarac Blairovom kredibilitetu. Blair je morao zaprijetiti da će dati ostavku na mjesto premijera ako izgubi kako bi osigurao dovoljno laburističkih zastupnika da nastave s ratom.
Znamo da je Blairovu administraciju uhvatila panika nakon marša 15. veljače.
U utorak, 11. ožujka 2003., samo tjedan dana prije glasovanja u Donjem domu, Ministarstvo obrane 'bjesomučno je pripremalo planove za nepredviđene situacije kako bi se britanske trupe u potpunosti 'isključile' od vojne invazije na Irak, degradirajući njihovu ulogu na sljedeće faze kampanje. i održavanje mira.' To je izvješće Daily Telegrapha, britanskog lista koji je najbliže povezan s oružanim snagama.
Tog dana, 11. ožujka, tadašnji britanski ministar obrane Geoff Hoon svom je kolegi Donaldu Rumsfeldu pokušao objasniti rizike kojima se britanska vlada izlaže. Rumsfeld je, što je karakteristično, odmah rekao medijima da je ulazak u rat bez Ujedinjenog Kraljevstva 'stvar o kojoj većina viših dužnosnika u vladi razgovara s Ujedinjenim kraljevstvom svakodnevno ili svaki drugi dan.' Bilo je 'nejasno' u kojoj će mjeri oni 'moći sudjelovati u slučaju da predsjednik odluči upotrijebiti silu' protiv Iraka.
Prema Sunday Telegraphu, krajem tog tjedna, 'gospodin Hoon [je] naglasio političke probleme koje vlada ima sa zastupnicima i javnošću', dva krila britanskog antiratnog pokreta. Premijer Blair morao je telefonirati predsjedniku Bushu kako bi osobno uvjerio da su britanske trupe spremne dati 'značajan doprinos' invaziji.
To je u Whitehallu, središtu britanske vlade, bilo poznato kao 'klimavi utorak', trenutak u kojem je globalni antiratni pokret bio najbliže izbacivanju iz kolosijeka rata protiv Iraka. Tih je dana Tony Blair bio blizu toga da izgubi potporu laburističkih zastupnika oko Iraka, što je moglo natjerati Britaniju da se povuče iz invazijskih snaga. To je zauzvrat moglo prisiliti SAD da vrati svoj raspored invazije (britanske snage bile su isprepletene sa američkim snagama, tako da njihovo odvajanje ne bi bilo jednostavno). Prostor za disanje koji je ovo stvoren mogao je dati vremena inspektorima UN-a za oružje da dobiju više vremena od Vijeća sigurnosti UN-a, gurnuvši rat natrag u jesen i potpuno ga izbacivši iz tračnica.
U britanskim aktivističkim krugovima marš od 15. veljače pamti se kao bijedni neuspjeh, veliko razočarenje. Umjesto toga, zaslužuje da bude zapamćen kao skoro pobjednički, politički potres koji je britansku vladu uzdrmao do srži.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
Ako se moć shvati kao kolektivna akcija, nije teško vidjeti potencijalnu moć marša (mobilizacije) kao kolektivne akcije. No, marširanje ne stvara nužno moć, može dovesti i do očaja. Rai zaobilazi pitanje zašto su antiratni pokreti u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u naglo pali na vlasti nakon 2003. godine – s više takvih “gotovih pobjeda” ………. Razlika između marša koji vodi do moći ili očaja je pitanje marširanja za što? To je ključno pitanje prije kolektivnih akcija na COP 21.
Prvo malo konteksta, ovo je daleko više od razgovora u Coopenhagenu 2009., radi se o neuspjehu 20 konferencija stranaka, a ne samo jedne. Radi se o neuspjehu konferencije da predstavlja nas ili našu Majku Zemlju.
Marševi vode u očaj, kada kolektivna akcija ponizno moli one koji vladaju za nas i nad nama za ispravljanje pritužbi. Cijelo to vrijeme, znajući da oni koji nas predstavljaju ne mogu i neće poduzeti smislenu akciju – dajući samo riječi u korist masovne mainstream medijske propagande. To se dogodilo s masovnim antiratnim kolektivnim akcijama usprkos gotovoj pobjedi.
Kako bi kolektivne akcije u Parizu bile osnažujuće, moraju shvatiti da strane na COP 21 NE MOGU i NE zastupaju nas ili najbolje interese planetarnih sustava za održavanje života. Očekivati ili čak zahtijevati da konferencija stranaka smisleno i učinkovito poduzima akcije u vezi s klimatskom pravdom znači izazivati očaj. Klimatska se pravda može postići samo marširanjem koje prepoznaje da moć dolazi kroz naše kolektivno djelovanje, a ne njihovo.