Izvor: Labour Hub
Ljubav u vrijeme rata: Moje godine s Robertom Fiskom, autorice Lare Marlowe, u izdanju Head of Zeus.
Kada je nagrađivani novinar Robert Fisk umro 2020., zapljusnule su počasti njegovim izvanrednim sposobnostima. Christian Broughton, generalni direktor Nezavisan, nazvao ga je “Neustrašivim, beskompromisnim, odlučnim i krajnje predanim razotkrivanju istine i stvarnosti pod svaku cijenu… najvećim novinarom svoje generacije.”
Jeremy Corbyn opisao ga je kao "briljantnog čovjeka s neusporedivim znanjem o povijesti, politici i ljudima Bliskog istoka".
“Novinarstvo je izgubilo najhrabrije”, rekao je John Pilger jednostavno.
Ali još jedna riječ koja se stalno pojavljivala u osmrtnicama bila je "kontroverzna". Tome su pridonijele ne samo njegove nekonvencionalne metode. Bilo je to zbog njegovog odbijanja ideje da bi novinar nekako mogao zauzeti neutralan stav, osobito u ratu. Morate biti na strani onih koji pate, ustvrdio je.
Nije bilo iznenađujuće da je kao rezultat toga bio vrlo kritičan prema vanjskoj politici SAD-a, ratu protiv Iraka, izraelskom postupanju prema Palestincima i mnogim drugim nepravdama koje malo koji drugi zapadni novinari dosljedno osporavaju.
Nekrolog Labour Huba u to je vrijeme rekao: "Fisk je vjerovao da je posao novinarstva 'izazivati autoritete - sve autoritete - osobito kad nas vlade i političari vode u rat." 'Rat', napisao je Veliki rat za civilizaciju, 'prije svega nije o pobjedi ili porazu, već o smrti i nanošenju smrti. To predstavlja potpuni neuspjeh ljudskog duha.'
“Kad je napisao ove riječi, Robert Fisk je dobio više britanskih i međunarodnih novinarskih nagrada od bilo kojeg drugog stranog dopisnika. Ali njegova će trajna ostavština biti njegovo razotkrivanje pokvarenih motiva koji podupiru zapadnu vojnu intervenciju – i zbog toga bi mogao biti zapamćen kao netko tko je značajno pridonio miru u svijetu.”
Memoari Lare Marlowe Ljubav u vrijeme rata oživljava Fisk stvarnom vitalnošću. S njim je bila u braku dvanaest godina od 1994. do 2006., ali ga je prvi put upoznala kao mlada američka novinarka u srednjim dvadesetima u Siriji 1983. godine, gdje su ubrzo postali ljubavnici. To je veza koja je trajala kroz Larin brak s drugim muškarcem godinu dana kasnije, dok ju je Fisk progonio po cijelom svijetu sa šarmom i žarom.
U to je vrijeme Fisk živio u Bejrutu u vrijeme kada su zapadnjaci bili u velikoj opasnosti da ih milicije uzmu za taoce. Nakon što je izbjegao jednom pokušaju otmice tako što je ubrzao udaljavajući se od pokušaja otmice, jureći uskim ulicama i razbijajući se o parkirane automobile, Fisk je poduzeo mnoge mjere opreza, posebno kada je otišao do i iz zračne luke, omiljenog mjesta otmičara.
“On putuje prvom klasom i ne provjerava torbe, jer će na povratku otmičari imati osmatračnice u zračnoj luci, proučavajući putnike dok se iskrcavaju i čekaju prtljagu”, piše Marlowe. “Doušnici unaprijed telefoniraju naoružanim osobama koje iz zasjede napadaju novopridošle na putu do zračne luke. Robert je uvijek prvi izašao iz aviona i prvi izašao iz zračne luke, tako da otmičari nemaju vremena za organizaciju.” Fisk ju kasnije vozi u vođeni obilazak najopasnijih dijelova Bejruta gdje su zarobljeni taoci, što ona piše za Irish Times. Kasnije će i ona doći na centimetar od otmice.
Marlowe je zajedno s Fiskom izvještavao o najvažnijim događajima na Bliskom istoku u to vrijeme, poput američkog obaranja aviona Iran Aira na letu 1988 iznad Perzijskog zaljeva 655. godine. Ona piše: “Ništa iz mog prethodnog života nije me pripremilo na miris i prizor 170 tijela položenih u redove na podu hladnjače.” Posada američkog ratnog broda koji je počinio ovaj zločin nagrađena je lentama borbenih djelovanja – za obaranje civilnog zrakoplova.
U ožujku 1989. par živi na prvoj liniji građanskog rata u Bejrutu: “granatiranje počinje kao i obično nakon što padne mrak. Diže se polako, ali postojano tijekom nekoliko sati. Oko ponoći izvlačimo madrace na odmorište, ali eksplozije dolaze brže, jače, bliže. Zgrada vibrira kao u neprestanom potresu.”
Kolovoz 1990.: Sadam Husein napada Kuvajt. Dok se američke trupe okupljaju na svojim granicama, petnaestogodišnja djevojka iz Kuvajta po imenu Nayirah svjedoči pred Klubom za ljudska prava američkog Kongresa da je vidjela iračke vojnike kako ulaze u bolnicu i vade novorođenčad iz inkubatora i ostavljaju ih na podu umrijeti. Njezino svjedočenje, koje su vidjeli deseci milijuna Amerikanaca, pomaže pridobiti javnu potporu za rat. Novinari kasnije otkrivaju da je Nayirah članica kuvajtske kraljevske obitelji i da je njezino svjedočenje lažirala PR tvrtka.
Na Irak je bačeno više od 80,000 tona bombi, više nego na Njemačku tijekom Drugog svjetskog rata. U jednom napadu spaljuje se više od 400 iračkih civila koji su se sklonili u sklonište od zračnih napada. 100-satni kopneni rat protjerao je iz Kuvajta iračku vojsku, koja je "okupaciju završila bjesomučnim paležem, pljačkom, otmicom i uništavanjem", buldožerima uništavajući povijesne zgrade i paleći stotine naftnih bušotina. “Svaki Kuvajćanin kojeg sretnemo zna za nekoga tko je silovan, otet ili ubijen.”
Dok se ostaci iračke vojske povlače, američki ih zrakoplovi napadaju i bombardiraju, ubijajući više od tisuću, uključujući kuvajtske taoce. Nakon oslobođenja, irački 'doušnici' su ubijeni, a stotine palestinskih mladića oteto. (Saddam Hussein je rekao da će povući iračke snage iz Kuvajta ako se Izrael povuče sa Zapadne obale i Gaze.) Marlowe vidi kuvajtske vojnike kako tuku palestinsko dijete. Ona poziva američke vojnike da interveniraju - oni se smiju.
Tijekom rata američki je predsjednik poticao Iračane da ustanu protiv Saddama Husseina. Kada to učine, brutalno su potisnuti i ne dobivaju pomoć sa zapada. Marlowe spaja priče o izbjeglicama od kojih se diže kosa na glavi: “tisuće svakodnevnih pogubljenja u šiitskim gradovima, pobunjenika vješanih o cijevi tenkova, vezanih muškaraca poredanih na tlu kako bi ih tenkovi mogli prevaliti.” Više od 2 milijuna Kurda bježi iz Iraka kako bi izbjeglo Sadamovu osvetu.
Slijede duge godine zapadnih sankcija protiv Iraka, koje navodno žele destabilizirati režim, ali zapravo štete samo iračkom narodu, koji postaje ovisniji o vladi zbog ono malo hrane i odjeće koju dobivaju. Rat stvara veliki skok u slučajevima raka i pacijenti umiru u gomilama zbog nedostatka lijekova.
Tijekom 1990-ih, Marlowe je bio u Alžiru, izvještavajući o užasno nasilnom građanskom ratu, u kojem je ubijeno do 200,000 ljudi. Na meti su bili i zapadni novinari. Fisk je dokumentirao ovaj pokolj u svojoj knjizi od 1,300 stranica, knjizi, Veliki rat za civilizaciju. Jednom prilikom, on je vani u vojnoj ophodnji koja je napadnuta bombama-zamkama, srećom prošavši neozlijeđen.
Korištenje električnih romobila ističe barbarstvo policije, koji muči zatvorenike električnim bušilicama i siluje njihove najmilije prije njih, jednak je onom terorističke oružane islamske skupine, koja provodi pogubljenja po kratkom postupku pomoću prijenosne giljotine postavljene na stražnji dio kamioneta koji voze iz sela u selo. U rujnu 1997. tri stotine civila ubijeno je u jednoj noći u selu u predgrađu Alžira. Mjesec dana kasnije, kada je Marlowe dopušteno posjetiti, mjesto je grad duhova, a nitko nije siguran tko je izvršio masakr.
Uz Fiska, Marlowe je pratio i rat u bivšoj Jugoslaviji. “Na cestama sjeverozapadne Bosne u kasno ljeto 1992. godine prolazimo pored stotina uništenih kuća, dvokatnica sa smrskanim krovovima od crvenog crijepa”, piše ona. “Katastrofa se dogodila tako iznenada da su mnoge obitelji ostavile rublje da se suši na konopcima. Srbi traže da Muslimani istaknu bijele zastave kao znak da nemaju oružje. To je zapravo način da se zna koje kuće treba uništiti.”
Marlowe upoznaje neke od preživjelih masovnog silovanja i mučenja. Kad počnu NATO bombardiranja, više je civilnih žrtava: “Stojimo na polju punom karboniziranih leševa, amputiranih udova, odjeće i osobnih stvari. Čovjekova glava uspravno stoji u travi.”
Postoji velika sumnja da je korišten osiromašeni uran, kao u Iraku. NATO bombe također uništavaju zgradu državne radiotelevizije, ubivši najmanje deset ljudi. “Jednom kad ubijete ljude jer vam se ne sviđa što govore,” piše Fisk, “promijenili ste pravila rata.”
Ali NATO-vi napadi na civile se pojačavaju – na putničke vlakove, kuće, bolnice, čak i kinesko veleposlanstvo. U jednom incidentu, “NATO je bombardirao autobus Niš – Priština na mostu u Lužanu, ubivši četrdeset šest srpskih i albanskih civila. Pilot čeka dok ne stigne vozilo hitne pomoći i bombardira drugi put – nešto što često vidimo da Izraelci rade u Libanonu.”
Travanj 1996.: Izrael počinje bombardirati Beirut. Projektil Hellfire američke proizvodnje probio se kroz vozilo hitne pomoći, ubivši dvije žene i četiri djevojčice. Fisk nosi krhotinu projektila sve do Dulutha, Georgia, u SAD-u, kako bi suočio rukovoditelje iz Boeing Defense & Space Group sa smrtonosnim proizvodom njihovih poslovnih aktivnosti.
U travnju 18th 1996., “Robert i ja proveli smo jutro vozeći se preko ratne zone s konvojem koji prevozi obroke do UNIFIL-ovih postaja.” (UNIFIL su privremene snage Ujedinjenih naroda u Libanonu.) Zatim dolazi izvješće da je Izrael bombardirao položaj UNIFIL-a. Marlowe piše: “Kad nekoliko minuta kasnije stignemo pred vrata stožera fidžijskog bataljuna, krv teče niz asfaltni prilaz. Pokušavam ne stati u to, ali krvi je posvuda. Bazeni i rijeke toga. I ljudsko meso.”
Njezin prikaz pokolja u kojem je poginulo više od 100 ljudi doista je jeziv. U međuvremenu, izraelska vlada daje besmislenu tvrdnju da je Hezbollah ispalio projektile iz zapovjedništva fidžijskog bataljuna - zapravo je to bilo s udaljenosti od nekoliko stotina metara, kako kasnija izvješća dokazuju.
Fisk je uključen u otkrivanje istine o napadu te dobiva i objavljuje videosnimku bombardiranja. To pomaže primorati UN da objavi svoje nalaze o incidentu, koje je iz diplomatskih razloga pokušavao zadržati u tajnosti. “Boutros-Ghali nam je kasnije rekao da ga je Washington smijenio s mjesta glavnog tajnika UN-a jer je dopustio objavljivanje izvješća.”
Marloweini memoari također govore o njezinim borbama s urednicima, odlučnim da zapadnu politiku na Bliskom istoku prikažu u najpovoljnijem svjetlu. Opisana je fotografija djeteta ubijenog u bombardiranju Vrijeme časopis kao “uhvaćen u unakrsnoj vatri” – čista izmišljotina. Na drugim mjestima časopis opisuje masakr kao "grešku" i "tragediju". Marlowe nalazi novi posao na Irish Times.
Marlowe i Fisk radili su zajedno gotovo dvadeset godina, ali život u brzoj stazi uzima svoj danak. Nevjera, bijes i depresija bacaju njihovu vezu u krizu – a onda dolazi još jedan rat koji moraju zajedno voditi kada njihov brak zapravo završi. Marlowe i Fisk su u Bagdadu kada počinje američko bombardiranje – 320 krstarećih projektila u jednoj noći.
Tjedan dana u ratu, SAD su bombardirale dvije tržnice u dva dana u siromašnim četvrtima Bagdada, ubivši 723 civila. Marlowe intervjuira preživjele. Jedan pita: "Zašto nam to rade?"
Ona putuje u Hillu, blizu drevnog grada Babilona, gdje je 61 osoba ubijena, a 200 ranjeno u tri dana američkih napada kazetnim bombama. Među žrtvama ima i djece, ali je uporaba takvog streljiva protiv civila strogo zabranjena.
Danima kasnije, američki zrakoplovi napadaju zgradu Al Jazeere, a tenk granatira ured Reutersa. Američki general kaže da je na njegove ljude pucano iz zgrade, ali Marlowe ističe da “više od 200 ljudi svjedoči činjenici da iz hotela nije ispaljen niti jedan metak”.
Rat je gotov, počinje pljačka – uključujući neprocjenjivo nacionalno blago – bez nadzora od strane okupacijskih snaga. Ali na drugim frontama postoji sve veća opasnost. Od početka invazije te su američke snage prilično neoprezne u gađanju civila. “Veliki dio desetaka tisuća iračkih civila koje su ubile američke okupacijske snage ubijen je na kontrolnim točkama jer se nisu obazirali na hice upozorenja”, piše Marlowe. “Sljedeće godine sam skoro ubijen na isti način.”
Ovo je zapanjujuće napisana knjiga. To nisu samo memoari o Fisku i Marloweinom često turbulentnom odnosu s njim. Što je još važnije, to je knjiga o posljedicama rata, civilima koji pate i lažima kojima se opravdavaju zločini koje su počinile najmoćnije svjetske vojske. Zaslužuje vrlo široku čitateljsku publiku.
Mike Phipps urednik je e-biltena Iraq Occupation Focus, dostupnog na https://lists.riseup.net/www/info/iraqfocus. Njegova knjiga Za mnoge: priprema rada za vlast objavio je ILI Knjige u 2018.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije