Izvor: The Guardian
I2007., poznati intelektualac ljevice Stuart Hall je bio Na pitanje ako mu je bilo teško što se ravnopravniji svijet za koji se cijeli život zalagao čini sve udaljenijim. “Osjećam svijet čudnijim nego što sam se ikada prije osjećao”, odgovorio je. “Trebamo li imati političku stranku koja vjeruje da se trebamo prilagoditi globalnoj ekonomiji? Naravno da treba – ali ne dva, ili dva i pol! Kad svi rade u toliko istih parametara da je jedina rasprava koju možete voditi neka vrsta Swiftove rasprave... hoćemo li pojesti djecu sada ili kasnije?”
Kad se Jeremy Corbyn kandidirao za čelnika Laburističke stranke, njegov je deklarirani cilj bio proširiti tu raspravu. Njegova pobjeda nije bila rezultat pokreta, već trenutka. Pojavio se u vrijeme kada su socijaldemokratske stranke diljem zapada bile slamane jer su pružile neadekvatne odgovore na generaciju stagnacije plaća, deregulacije i neoliberalizma, više od desetljeća rata, pet godina krize i štednje i sve intenzivnijeg klimatska nužda.
Pitanje je bilo je li lijevi centar sposoban pružiti viziju društva u kojem siromašni ne plaćaju za krizu bogatih, slabi neće biti žrtveni jarac za ludosti moćnih i planet ne plaća za sve. Corbyn je pobijedio ne zato što je imao sve – ili čak bilo koji – odgovor, već zato što je barem bio spreman postaviti pitanja. Zalagao se za više od dužnosti. Izabran godinu dana prije nego što je Britanija glasala za Brexit, a Amerika za Donalda Trumpa, njegov nevjerojatni uspon nije izazvao krizu u relevantnosti laburista; to je bio odgovor na to.
Korištenje električnih romobila ističe Manifest rada, objavljen u četvrtak, pokazuje zašto je korekcija kursa bila i hitna i neophodna. To ne opravdava sve što stranka jeste ili nije učinila u protekle četiri godine. Ono što radi je podići izborni razgovor izvan Corbyna kao pojedinca, na skup prioriteta, vrijednosti i interesa koje predstavlja njegov izbor za vođu.
Veći dio mog političkog života laburisti su me pokušavali natjerati na izbore prijetnjom da će, ako izgube, stvari biti puno gore. Olakšanje je imati stranku koja mi se udvara s idejom da ako pobijedi, stvari bi mogle biti puno bolje. Predanost stranke oporezivanju naftnih kompanija kako bi se gospodarstvo ozelenilo, oporezivanjem tehnoloških divova platiti za širokopojasni internet, nacionalizacija željeznica, izgradnja općinskih kuća i ponuda besplatna obuka za odrasle promjene su koje bih volio vidjeti i za koje bih bio spreman platiti svoj dio. Štoviše, podupiru ih vrijednosti u čijem središtu su ljudi, a ne profit.
Manifest ove prirode proširuje smisao ne samo onoga što je poželjno, već i onoga što bi moglo biti moguće. Prisiljava druge strane i komentatore da objasne zašto ne žele te stvari ili im nisu spremni dati prioritet. Kolebat će se između tvrdnji da laburisti ne mogu platiti svoja obećanja, prigovaranja da im se ne sviđa kako će platiti svoja obećanja i inzistiranja da su obećanja nepoželjna, neodrživa ili neizvediva. Očekivano, ista stranka na koju je proćerdala više od 2 milijarde funti pripreme za Brexit bez dogovora i milijardu funti za podršku Demokratske unionističke stranke neizbježno će plakati raskalašenost.
Oni koji tvrde da će uništiti ekonomiju moraju razmisliti kome je, u konačnici, ta ekonomija namijenjena. Kad ne može peta najbogatija zemlja svijeta hrani svoju djecu, smjestiti svoje zaposlene siromašne ili liječiti svoje bolesne, njegovo gospodarstvo je već uništeno. Oni koji su žalili izbor kandidata na debatna pozornica u utorak sada imate priliku razmotriti izbor u dnevnim redovima – razmisliti ne samo o tome tko će pobijediti, već o tome što bi se moglo promijeniti. Manifest će prvenstveno biti shvaćen u kontekstu sljedeća tri tjedna. To je razumljivo. Poanta nije iznijeti te planove i započeti razgovor, već natjerati ljude da glasaju za njih i započnu transformaciju. Prijedlozi manifesta bit će ispitani, nedosljednosti će se ispitati, njegova aritmetika pomno ispitana.
Godine 2017. manifest je označio pomak na pragu. Kad su se ljudi žalili na Corbyna, agitatori su se mogli okrenuti politici. Često se, pokazalo se, biračima više sviđalo ono što bi on napravio nego što su ga mrzili. Prvi put od njegova izbora mnogi su članovi stranke izašli iz svoje obrambene pozicije i založili se ne nužno za njega, već za program koji ga je omogućio.
No iako je izborni učinak ovih manifesta važan, oni su u biti politički dokumenti. Ako postoji ozbiljna kritika Rada da se ovdje kaže, to je da se premalo sadržaja pojavilo između prošlog manifesta i ovog da bi nas podsjetilo čemu stranka služi i zašto bi nas trebalo zanimati što ona radi. Riječima Lyntona Crosbyja, australskog konzultanta koji oblikuje izbornu strategiju konzervativaca: "Ne možete toviti svinju na tržni dan." Borba protiv siromaštva i nejednakosti, militarizma i fanatizma mora se stalno i dosljedno iznositi, a ne predstavljati kao jednokratni stranački trik.
Postoji značajna, iako uspavana, biračka grupa za tu raspravu. Na dan kada je objavljen manifest iz 2017., sjedio sam u fokusnoj grupi neodlučni birači iz Harrowa, sjeverni London. Tog se dana Sarah (zadržala je svoje drugo ime) dovezla u London iz Edinburgha, gdje je bila u posjetu svojoj mami, slušajući radio dok je putovala. Više oporezivanje ljudi za zaradu veću od 80,000 funti činilo joj se razumnim. "Stvari su krenule predaleko u pogrešnom smjeru", rekla je dajući ton skupini. Bilo je vrijeme da se "stvari učine pravednijima". Debbie se uglavnom slagala: "Moramo pokazati ljudima da nam je stalo do njih."
Dok je tisak osuđivao ovaj pad u socijalističku ortodoksiju i marksističku dogmu – i gotovo sigurno hoće opet – prijem za stolom bio je daleko umjereniji i simpatičniji. Debbie i Sarah nisu samo komentirale nadolazeće izbore – razgovarale su o akumuliranom propadanju u prethodnom desetljeću i kako bi se moglo preokrenuti. Kao država, mislili su da možemo bolje. Jedna od žrtava kroničnog nedostatka medijske znatiželje o Corbynovoj privlačnosti unutar i izvan Laburističke stranke bilo je prikazivanje baze njegove podrške kao krutooke i tvrdoglave, dok je oduvijek bila daleko srodnija i manje ideološki.
Ovo nije 2017. Ne znamo kakav će učinak imati ovaj manifest. Ne bismo trebali pretpostaviti da će biti isto. Torijevci imaju drugog vođu; Brexit je drugačija zvijer; percepcija javnosti o Corbynu se promijenila; tradicionalne odanosti omekšavaju. Svašta se može dogoditi.
Ali ono što se dogodilo je predstavljanje alternative. Živjeti u vremenu kada je mnogima lakše zamisliti kraj svijeta kakvog poznajemo nego kraj kapitalizma kakvog poznajemo, to nije mala stvar.
Gary Younge je kolumnist Guardiana.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije