Ovaj Praznik rada, kao i prethodna dva, obilježen je kontinuiranom globalnom ekonomskom krizom. Od 2008. kanadski radnici, radničke obitelji i zajednice u kojima živimo prolaze kroz razdoblje duboke ekonomske nesigurnosti kakvo nismo vidjeli od Velike depresije. Kriza je započela u financijskom sektoru, među bankarima, brokerima, odvjetnicima i financijskim inženjerima svih vrsta kada su se kreditni mjehuri koji podupiru kasino ekonomiju derivata, kolateraliziranih dužničkih obveza, kreditnih zamjena i drugih financijskih instrumenata počeli ispuhavati. Ono što je otkriveno nisu samo špekulacije i prijevare koje su ti instrumenti omogućili, već i prekomjerna akumulacija u ključnim sektorima kao što su stanovanje, automobili, elektronika i drugi. Također je pokazao neka od ograničenja više od trideset godina neoliberalne politike prepuštanja ključnih političkih i ekonomskih odluka tržištima i korporacijama da rade ono što je najbolje za poslovanje.
Ono što je započelo kao kriza u utrobi svijeta financija prebačeno je u javni sektor i sada, iako su razne 'izlaske štednje' vlade nametnule na pleća radnika, a posebno siromašnih radnika, koji nisu imali što raditi s tom krizom. Kanada nije sama u tome. Od Kalifornije do Latvije radnicima se smanjuju prihodi i mirovine ne na godinu dana, već trajno. Mladim radnicima, radnicima migrantima, radnicama se opet govori da će morati raditi za mnogo manje i u mnogo većem strahu od gubitka posla kao stvarnosti modernog radnog života. Jednak pristup zdravstvenoj skrbi, vrijedno obrazovanje, pristojne mirovine, primjereno stanovanje – ključni za kvalitetu života pojedinca – nestaju. Dobre, stabilne poslove zamjenjuju kratkoročni ugovori i daljnji rast prekarnog rada.
Za čelnike velikih korporacija kriza također predstavlja potencijalnu 'zlatnu' priliku. Prilika leži u golemim potencijalnim profitima koji se mogu ostvariti od sindikalne desindikalne organizacije radne snage, privatizacije javnih službi, smanjenja korporativnog i progresivnog poreza na dohodak i kratkog spoja kolektivnog pregovaranja. Novac se može zaraditi od privatnog zdravstva, obrazovanja, proizvodnje električne energije, jeftine, ali kvalitetne radne snage i još mnogo toga. Politički, to je izvrsna prilika da se sat vrati u vrijeme kada nisu bili oporezivani na tu dobit, kada je bilo malo poreza za bogate da bi se pomoglo plaćati javno zdravstvo, kada su samo oni koji su propovijedali slobodno poduzetništvo mogli priuštiti kupnju potrebno obrazovanje kako bi bili kvalificirani za ulazak u kvalitetne poslove i karijere, kada bi radnici prihvatili ono što su dobili i ne tražili ništa više.
S ovogodišnjim proljetnim proračunima, vlade Stephena Harpera i Daltona McGuintyja jasno su dale do znanja da se radnici trebaju pripremiti za budućnost štednje. Međunarodni monetarni fond i druge neoliberalne institucije sugeriraju da dva desetljeća štednje nisu naodmet. Savezni ministar financija Jim Flaherty predložio je, što nije iznenađujuće, ništa drugačije. Provincijske i teritorijalne riznice diljem Kanade kreću se u istom smjeru, a gradske, regionalne i aboridžinske vlasti slijede ih u korak.
Štednje i zamrzavanje plaća u javnom sektoru u Ontariju
U Ontariju, ministar financija Dwight Duncan u biti je predložio sedam godina rezova upravo onih javnih usluga koje su mnogima omogućile pristojan život – društvo djelomične uključenosti, kako su ga neki nazvali. Proračun Ontarija ne pokušava sakriti da do 2017. ono što se troši na javne usluge neće biti više od onoga što je potrošeno za vrijeme Mikea Harrisa Revolucija zdravog razuma. Ono što će biti drugačije je to što će Ontario biti dom za gotovo milijun ljudi više, što znači da će se ti izdaci još više raspodijeliti po Ontariju.
Ono što je danas na kocki nije samo dvogodišnje zamrzavanje plaća za radnike u javnom sektoru, već prije promjena načina na koji će živjeti radnici i obitelji radničke klase u Ontariju i što možemo očekivati za sebe i buduće generacije. Ne radi se o oporavku. Ne radi se o čekanju nekoliko godina prije nego što se vratimo na ono što je bilo.
Ovaj trenutak govori o ukidanju i trajnom onemogućavanju zakonskih prava i javnih usluga, uspostavljenih 1940-ih, te borbi sindikata i radnih ljudi koji pomažu donijeti mjeru socijalne pravde i jednakosti u Ontario.
Slobodno i demokratsko kolektivno pregovaranje dalo je radnicima Ontarija temelj neophodan za unapređenje ne samo ekonomske sigurnosti, već i dostojanstva demokratskih građana uključenih u političku borbu. To se pravo dovodi u pitanje kroz prikrivene prijetnje McGuintyjeve vlade da će sindikati pristati na smanjenje plaća, mirovina i uvjeta rada ili će se suočiti sa strožim ograničenjima. 'Inače' znači da bi moglo doći do zakonodavne intervencije kojom bi se radnicima u javnom sektoru nametnula mjera štednje, kao što smo često vidjeli od kontrole plaća u 1970-ima do Društveni ugovor u 1993. To već znači da će doći do izravnih rezova u proračunima, a upraviteljima javnog sektora ostaje da se nose s otpuštanjima, ugovaranjem i smanjenjem usluga najbolje što mogu.
Tko plaća?
Ovo je put koji su izabrale vlade McGuintyja (i Harpera). I nalikuje putu koji su odabrale druge vlade diljem Kanade, Sjedinjenih Država, Grčke, Britanije, Španjolske i drugih. Razlika je u detaljima. Ono što začuđuje je prilično zaglušujuća šutnja vlada drugih opcija – McGuintyjevi liberali (i Harperovi konzervativci) su prezauzeti obnavljanjem bankarskog sektora i zaštitom vladajućih klasa od novih poreznih opterećenja. Došlo je do izričitog odbijanja da se smanjenja poreza na dobit poduzeća i poreza na osobni dohodak, koja je uveo Mike Harris, a podržavala i produbljivala McGuintyjeva vlada, ponište. U stvarnom smislu, to znači, ako se dopusti da nastavi bez izazova, da su sve profitabilnije korporacije i njihovi dobro plaćeni rukovoditelji i menadžeri 'isključeni'. Radnici su – i javni i privatni – koji će plaćati za krizu i to još jako dugo.
Priča koju ispredaju kanadske vlade i poslovne elite je da je ovo kriza rasipničkih vlada i privilegiranih radnika, a ne bankara, financijskog sustava i nepromišljenosti neoliberalne politike. Ovi se argumenti moraju suočiti.
Ovaj trenutak u povijesti i borbi radničke klase mogao bi biti prekretnica. Dok kapitalističke klase pokušavaju prevaliti troškove najveće financijske katastrofe u povijesti na javni sektor i natjerati radnike da to plate, više neće biti povratka u ugodnije razdoblje kolektivnog pregovaranja i napretka države blagostanja.
Radikalni odgovor
Za radnike diljem Kanade, i zapravo posvuda, bit će potreban radikalan odgovor na izazov koji donosi okretanje štednji. Pod 'radikalnim' mislimo na odgovor koji izaziva i suočava se sa samim temeljima moći vladajuće klase koja privilegira korporativnu slobodu da iskorištavaju planet i njegove ljude do smrti u odnosu na slobodu ljudi radničke klase da imaju ispunjene, smislene i dostojanstvene živote. Ovo je duboko demokratski prijedlog. Borbe oko zdravlja i sigurnosti na radu, na primjer, u konačnici su oko toga tko kontrolira radno mjesto. Borbe oko štednje i tko plaća ekonomsku krizu su borbe oko toga tko kontrolira državu, a tko proizvodnju. Radikalan odgovor je o postavljanju temeljnih pitanja o tome tko kontrolira naše živote.
Konkretno, ovaj radikalni odgovor radnih ljudi izazov je sustavu koji omogućuje i nagrađuje te potiče sustavne prijevare, prekomjernu potrošnju resursa, degradaciju okoliša, eroziju javnih prostora i sve veće iskorištavanje radnih mjesta.
Radikalan odgovor mora predstavljati drugačiju viziju – viziju oblikovanu zadovoljavanjem ljudskih potreba. Neke od tih potreba su socijalne i zdravstvene usluge, pristupačno stanovanje, vrtić, rekreacija, kultura, obrazovanje i javni prijevoz – elementi potrebni za pun i dostojanstven život s opskrbom za sve. Promjena ove vrste ne dolazi odozgo. I svi mi kao radnici – uz druge borbe protiv rasizma, kolonijalizma, seksizma i mnogo čega drugog – možemo pokrenuti ovaj svijet.
Potrebno je, međutim, trezveno sagledati vlastita ograničenja i stege. Naši sindikati i veći dio vodstva izgubili su vjeru u sposobnost radnika da zamisle i bore se za drugačiji svijet. Čineći to, oni su prečesto pomagali upravljati padom životnog standarda i sloboda radničke klase, umjesto da su predvodili ponovno stvaranje našeg sindikalnog pokreta i pomogli u stvaranju nove socijalističke politike.
U zemljama poput Grčke, Španjolske, Portugala, Islanda i Britanije, socijaldemokratske stranke – sve još uvijek imaju potporu sindikalnih vodstava – predvode optužbe za štednju, brane kapitalizam i inzistiraju na tome da radnici snose troškove 'prilagodbe' novoj ekonomiji puta. Tamo gdje Nova demokratska stranka ima pokrajinsku vlast u Kanadi, nema dokaza da je zacrtana alternativa mjerama štednje. Socijaldemokracija je skoro potpuno napustila politiku preraspodjele radi socijalnog liberalizma. Te stranke i laburistički ideološki utjecaj koji održavaju nad sindikalnim vodstvima jasno su glavne prepreke nastajanju anti-neoliberalne političke alternative.
U kontekstu Ontarija, liberali predstavljaju varijaciju na ovu temu. McGuinty želi izbjeći sukob s radnicima i svi se bojimo oštrog zaokreta udesno koji će na vlast dovesti konzervativce. Od premijerskog mandata Boba Raea, NDP je marginalna sila. McGuintyjevi liberali razumiju političku kalkulaciju koja se ovdje radi. Sindikalnim čelnicima se govori da nema alternative osim one koje se više boje - povratka na vlast konzervativaca pod vodstvom Tima Hudaka (koji je ovo ljeto vodio kampanju diljem Ontarija koja nije toliko nalikovala 'Čajanka'prosvjedi tvrde desnice u SAD-u).
Od 2003. liberali iz Ontarija izgradili su nešto od starog saveza 'Lib-Lab' s nekoliko ključnih sindikata čime su popunili izborni vakuum koji su ostavili novi demokrati. Ali ako su liberali izbjegli oštri zaokret ka štednji zbog zabrinutosti oko dubine recesije (slično kao Obamina administracija na nacionalnoj razini u SAD-u), oni i dalje pokušavaju platiti cijenu krize smanjenjem izdataka za socijalnu skrb siromašni, ograničavanje plaća od strane radnika u javnom sektoru i rezovi u državnim službama, uz istovremeno ublažavanje poreznog tereta za korporacije i najbogatije sektore društva.
Vlada Ontarija vodila je preliminarne razgovore o suzdržanosti s velikim brojem sindikata javnih službenika. Do danas je većina sindikata napustila pregovore i izrazila protivljenje ograničenju plaća. Ali nije tako jasno hoće li sindikati mobilizirati protivljenje ograničavanju plaća ili rezovima u državnim službama i krenuti prema štrajkovima koji će biti nužni da se prekrše proračunski prijedlozi kako bi radnici i siromašni platili za krizu. Bilo bi glupo isključiti nastanak dogovora između brojnih sindikata i McGuintyjeve vlade, dogovora koji bi učvrstio novi savez 'Lib-Lab' i stvorio poslovnu sindikalističku orijentaciju koju neće biti lako prekinuti.
Prilagoditi se padu ili političkoj borbi?
Za sindikate u Kanadi i Ontariju ovo je odlučujući trenutak. Mogu se ili cjenkati kako bi se prilagodili padu ili početi razvijati protivljenje tome kako se mjera štednje nameće 'klasnom borbom odozgo' radnicima diljem središnjih država kapitalizma, a sada u Ontariju i Kanadi. Sindikati imaju stratešku ulogu u izgradnji kapaciteta radnika za organiziranje otpora. Ali da bi se u potpunosti iskoristio taj potencijal bit će potrebna velika promjena u ideološkim i organizacijskim praksama koje su se konsolidirale u kanadskim sindikatima tijekom posljednjeg desetljeća.
McGuintyjeva vlada neće i ne može učiniti ništa osim upravljati padom životnog standarda radničke klase. Branit će poslovne interese od bilo kakve politike preraspodjele. Liberali se razlikuju od Harperovih (i Hudakovih) konzervativaca samo po tome što nastoje postupno upravljati padom. Za radnike ne postoji alternativa osim militantnog otpora sve većem smanjenju poreza na profitabilne korporacije, osiromašenju rada javnog sektora kroz privatizaciju i intervencijama u slobodno kolektivno pregovaranje.
Na Praznik rada slavimo povijesne borbe kanadskih sindikata i radnika za izgradnju socijalno pravednog političkog poretka. Također razmišljamo o borbama s kojima se sada kao radnici suočavamo u Kanadi, te o ograničenjima naših trenutnih organizacijskih kapaciteta. Ovog Praznika rada gospodarska kriza i bitka oko štednje u javnom sektoru su ono što je na umu svakog radnika. Već smo se suočili s ogromnim zahtjevima za ustupke u plaćama, nadzoru na radnom mjestu i mirovinama u privatnom i javnom sektoru. Znamo da dolazi još zahtjeva za koncesije.
Ovo bi moglo biti jednako važno razdoblje političke borbe kao i bilo koje s kojim se kanadski radnički pokret suočio. To će zahtijevati probijanje kroz politički i organizacijski ćorsokak koji je mučio pokret cijelo desetljeće i vraćanje dijela smjelosti koja je karakterizirala protivljenje sindikalnog pokreta neoliberalizmu u prošlosti. Također će zahtijevati od socijalista u Kanadi da se otresu vlastite političke samodopadnosti i zaostalosti i počnu graditi nove političke organizacije i kapacitete potrebne za redefiniranje suvremenog socijalizma. Kanada (s djelomičnom iznimkom Quebeca) sada je više neplodna od inovativne socijalističke politike nego čak i Sjedinjene Države. Bez osjećaja hitnosti da se krene na obje ove fronte borbe, nadolazeće bi razdoblje doista moglo postati vrlo ružno. Autoritarno lice neoliberalizma u razvoju samo je zorno prikazano na ulicama Toronta prošlog lipnja. I o tome bi sindikalni aktivisti i radnici trebali razmišljati ovog Praznika rada.
Greg Albo predaje političku ekonomiju na Sveučilištu York, a Bryan Evans predaje političke znanosti na Sveučilištu Ryerson.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije