U četvrtak, 27. prosinca 2007., nedugo nakon što su biračka mjesta zatvorena, Kenija je pozdravljena kao ispunila afrički san – da ima slobodne i poštene demokratske izbore u kojima će biti tijesna konkurencija. Ali manje od 48 sati kasnije postalo je jasno da bi san o demokraciji mogao postati noćna mora etničkog nasilja. Većina žrtava do sada bili su siromašni i marginalizirani – a ako se stvari nastave kako jesu, ogorčeni građanski rat koji se vodi duž etničkih linija je izvjestan. Nije pretjerano reći da je u pitanju sama budućnost Kenije.
Da bismo odgovorili na pitanje kako je obećanje postalo noćna mora, moramo početi sa samom prirodom demokracije i kako ona funkcionira u Africi.
Prvi element koji treba uzeti u obzir je da se u nedostatku jakih demokratskih institucija (tri stupa zakonodavne, izvršne i sudske vlasti), demokracije u Africi sve više oslanjaju na dobru volju političara: u ovom slučaju, nacija je demokratska samo onoliko koliko kao njeni političari.
Dodano tome, afrička demokracija je zapravo izraz etničkih napetosti. Umjesto da unazadi tribalizam (namjerno koristim podrugljivi izraz), afrička demokracija mu služi. Moglo bi se reći da sve demokracije imaju element toga: na Zapadu to općenito ide pod eufemizam demografije birača. Kad Hilary Clinton udvara bijelcima, crncima ili Latinoamerikancima, ona zapravo prakticira ono što bi se, u drugim okolnostima, moglo nazvati plemenskom politikom.
Na kenijskim predsjedničkim izborima, etnička politika bila je ključni čimbenik tijesnih izbornih rezultata: sadašnji predsjednik Mwai Kibaki, Kikuyu, dobio je vrlo malo glasova u područjima Luo, dok je njegov protivnik Luo, Raila Odinga, dobio samo vrlo mali postotak glasanje za Kikuyu. Na ovim žestokim izborima u kojima je etnička pripadnost bila odlučujući čimbenik, pobjeda obje strane morala je prerasti u nasilje.
Kao izravan rezultat gore navedenog, pitanja o tome što znači istinska pravda i o rastućoj podjeli između onih koji imaju i onih koji nemaju postali su izgubljeni za etničku pripadnost. Raila je blistavi milijunaš, dok je Kibaki najveća elita u Keniji. U vatri etničke pripadnosti izgubljena je jednostavna činjenica da Kibaki i Raila imaju mnogo više zajedničkog jedno s drugim nego sa svojim pristašama. U tom smislu oni koji sudjeluju u nasilju su, da se otvoreno izrazimo, zastupnici u ratu između dva elitna vođa.
Još jedan element koji treba razmotriti je mjera u kojoj se promijenio krajolik afričke politike. Moramo prestati s paušalnim osudama afričkog vodstva i priznati da ono varira i da su neki vođe bolji ili gori od drugih. Kibaki, iako nije Mandela, nije Moi ili Mobutu, ili Bokassa ili Idi Amin. Na isti način promijenila se priroda opozicije. Od neovisnosti i borbi protiv neokolonijalnih vlada, oporba se automatski shvaća kao legitimni glas naroda. Ali opozicija više ne znači dobre momke. U mnogim slučajevima oporba i aktualna vlada su praktički isti kao što je doista slučaj u Keniji. Dakle, dok Raila optužuje Kibakija za lažiranje glasova, lako bi moglo biti da Raila pokušava namjestiti i skratiti demokratski proces kako bi pogodovao sebi. Drugim riječima, nemamo razloga bilo koju od njihovih tvrdnji uzeti kao istinitu. U ovoj slijepoj ulici dvojice vođa koji namjeravaju preuzeti vlast, poštivanje demokratskog procesa ne može biti važnije.
Čini se da Raila, po mom mišljenju, pokušava potaknuti Narančastu revoluciju u ukrajinskom stilu, otuda poziv na marš milijuna ljudi u glavnom gradu i prijetnje formiranjem paralelne vlade. U zemlji razgraničenoj duž etničkih linija, to će samo dovesti do više etničkog nasilja. Luos će se naoružati protiv Kikuyua koji će zauzvrat formirati Kikuyu obrambene timove. Rezultat neće biti brza tranzicija vlasti, već eskalacija etničkog nasilja. Samo inzistiranje na pravim demokratskim procesima će Keniju prebroditi ovu krizu. I trebamo vezati i Kibakija, koji je podjednako odgovoran za nasilje, i Raila na te procese.
Za rješenje, Kenijci bi trebali shvatiti da se nešto lijepo dogodilo tijekom ovih izbora. Većina velikih ljudi kenijske politike izbačeni su iz parlamenta, a time i s dužnosti. Čak ni sinovi bivšeg diktatora Moija nisu osvojili mjesta u parlamentu. Činilo se da postoji uvjerenje da je glasovanje način da se odgovori kenijskoj političkoj eliti i da se demokracija može natjerati da funkcionira za većinu siromašnih. Ovo je plamen koji ne smijemo dopustiti da umre.
Za njegovanje tog plamena potrebno je ponovno prebrojavanje glasova na transparentan način. Ovo bi, bez obzira što netko mislio o Raili ili Kibakiju, ili mislio da su izbori bili pošteni ili ne, trebalo biti mjesto susreta svih onih koji su zabrinuti za budućnost, neposrednu i dugoročnu, Kenije.
Ako se glasovi mogu ponovno prebrojati uz potpunu transparentnost, ovi izbori neće postati smrt kenijske demokracije, već test na putu prema demokraciji sa stvarnim sadržajem – sadržajem sigurnosti, jednakosti i pravde za većinu siromašnih u Keniji.
Mukoma Wa Ngugi je suurednik Pambazuka News i politički kolumnist za BBC Focus on Africa Magazine. Ovaj se članak prvi put pojavio na http://blogs.independent.co.uk/openhouse/2008/01/kenyas-nightmar.html
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije