Izvor: The Jerusalem Post
Vrlo sam ambivalentan prema vjeri općenito, a posebno prema judaizmu. Postoji izravna veza između mog stava prema judaizmu i religioznim Židovima i njihovog odnosa (općenito) prema izraelsko-palestinskom sukobu, Arapima, zemlji Izraelu, demokraciji, ljudskim pravima uključujući slobodu vjere i slobodu od vjere, i njihovom stavu prema meni kao Židovu nevjerniku. Dok se udaljavamo od mogućnosti mirovnog sporazuma između nas i Palestinaca, dok se izraelska kontrola nad Zapadnom obalom produbljuje, sve više sam se udaljio od osjećaja da svi pripadamo istom narodu. Ovo me jako rastužuje.
Imigrirao sam u Izrael iz Sjedinjenih Država u dobi od 22 godine zbog snažnog cionističkog osjećaja i vjere u pripadnost židovskom narodu i zemlji Izrael.
Od malena sam slušao priče o svom pradjedu, rabinu Yehudi Rosenblattu, koji je 1920-ih emigrirao u Izrael kako bi umro u Svetoj zemlji. Bio je haredi (ultra-ortodoksni) rabin koji je napustio obitelj i dom kako bi do kraja života proživio u zemlji Izrael. Pokopan je u Nahalat Yitzhaku u Tel Avivu.
Otkako sam došao ovdje prije 42 godine, radim za mir između nas i naših palestinskih susjeda. Godine 1981. stvorio sam mjesto za sebe u Ministarstvu obrazovanja uz potporu ministra obrazovanja Zevuluna Hammera i uz punu suglasnost premijera Menachema Begina. Moj je posao bio koordinirati obrazovne aktivnosti između židovskog i arapskog sektora u Izraelu. Moje prvo postignuće na tom položaju bila je objava u okružnici glavnog ravnatelja ministarstva u kojoj me upoznao s cijelim obrazovnim sustavom, te poziv koji sam napisao u kojem potičem škole u Izraelu da sudjeluju u obrazovnim sastancima između škola u oba sektora. Čim je to objavljeno, direktor Odjela za vjerske škole, rabin Yaakov Hadani, izdao je službenu izjavu da su židovske vjerske škole izuzete od sudjelovanja na sastancima s “poganima”.
Razgovarao sam s glavnim direktorom, Eliezerom Shmuelijem, on je dogovorio sastanak između mene i rabina Hadanija koji je ustvrdio da bi sastanci između židovskih srednjoškolaca i arapskih srednjoškolaca ugrozili židovski identitet učenika i doveli do miješanih brakova. Bio sam začuđen nedostatkom povjerenja voditelja vjerskih škola u svoje učenike i obrazovanje koje dobivaju pod njegovim nadzorom.
Također sam provjerio u Državnom zavodu za statistiku koliki je stupanj "opasnosti" od miješanih brakova između Židova i Arapa u Izraelu. Te godine (1982.), 0.04% svih parova koji su sklopili brak u Izraelu bili su Židovi i Arapi.
MNOGO GODINA KASNIJE, u Izraelsko-palestinskom centru za istraživanje i informacije (IPCRI), koji sam zajedno s palestinskim kolegom vodio 24 godine, vodio sam obuku o mirovnom obrazovanju za ravnatelje ješivskih srednjih škola. U uvodnoj raspravi pokušao sam odgovoriti na pitanje: Što je mirovni odgoj? Rekao sam da mirovni odgoj počinje kritičkim mišljenjem, važnošću stavljanja upitnika na kraju rečenice, a ne uskličnika. U sobi je odmah nastao metež. Brojni su se rabini pobunili i vrlo glasno rekli: “U našem obrazovanju učimo naše studente da stavljaju uskličnik, a ne upitnik. Ne dopuštamo preispitivanje pitanja vjere i halahe [židovski zakon].” Razumijem njihovu poziciju, ali ja dolazim iz drugog svijeta. Ja sam stranac u njihovom svijetu i oni su stranci u mom. Veza među nama kao da pripada isključivo našoj prošlosti, a ne sadašnjosti.
Više od 40 godina demonstriram za mir i protiv okupacije. Jedna od vrlo uočljivih stvari je nedostatak onih koji nose kipu na ovim demonstracijama. To je nešto što me još uvijek čudi iako nema razloga da budem iznenađen. Demonstracije pristaša okupacije i doseljenika gotovo da nemaju glave bez kipota. Godinama sam svjedočio vrlo nasilnom ponašanju od strane naseljenici i vojnici prema Palestincima na Zapadnoj obali. Najnasilnija od ovih djela počinili su vjerski doseljenici. Nose kipot i u očima im gori mržnja prema Palestincima, a još više prema Židovima koji dolaze pokazati solidarnost ili zaštititi Palestince. Ovakva ponašanja me tjeraju da se još više udaljim od judaizma. Judaizam koji poznajem glasi: "Bio si stranac u zemlji egipatskoj", "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe", "Svi smo mi stvoreni b'Tselem - na Božju sliku" i tako dalje. Vjerski doseljenici i nasilni vojnici puni mržnje nazivaju me izdajicom. Osjećam se puno lojalnije judaizmu kada branim ljudska prava i živote drugih. Osjećam prezir prema onima koji, u ime judaizma, vjeruju da je košer posjeći palestinske masline ili protjerati pastira i njegova stada s pašnjaka. Je li ovo judaizam?
Početkom 1990-ih, rabin Ovadia Yosef izdao je presudu da svetost ljudi i svetost života prethodi svetosti zemlje, a ako evakuacija teritorija čuva ljudske živote (naravno Židova) onda je to pikuach nefesh (spašavanje živi). Ova je odluka omogućila članovima Shas Knesseta da glasaju za Sporazum iz Osla. Mnogi religiozni Židovi pozivaju se na Božje obećanje da će dati Zemlju Izrael židovskom narodu kao ugovor o nekretninama. Možda na sudu ma’ale (na nebu) ima vrijednost, ali u realnosti samog života, nema pravnu valjanost i vrlo je upitno da li ima moralnu valjanost.
JEDNO OD iznenađenja mog života bio je veliki zagrljaj koji sam dobio od ultra-ortodoksnog svijeta nakon što su mnogi postali svjesni moje uloge u oslobađanju Gilada Schalita kroz izravnu vezu koju sam razvio s vođama Hamasa. Ultraortodoksni tisak napravio je detaljne intervjue sa mnom koji su se pojavili u vikend novinama i od njih sam dobio mnogo izraza podrške. I dan danas, devet godina kasnije, ljudi mi prilaze, uglavnom ultraortodoksni koji me se sjećaju. S druge strane, rabin Moshe Gafni je prije nekoliko godina na konferenciji Haaretza rekao da je spreman sjesti s vođama Hamasa, s našim najvećim neprijateljima, ali nije spreman sjesti s reformiranim Židovom. Nisam reformirani Židov, ali pomogao sam u osnivanju sinagoge koja pripada reformskom pokretu u Jeruzalemu: Kol Haneshema. Pomogao sam ga uspostaviti jer vjerujem da u Izraelu moraju postojati mjesta gdje se svaki Židov može moliti i osjećati ugodno; egalitarno, duhovno i kreativno mjesto gdje se neortodoksni Židovi mogu osjećati kao kod kuće. Kako bih se trebao osjećati prema predstavniku službenog ultraortodoksnog judaizma u Izraelu kada izgovori takvu rečenicu? Njegove mi riječi i dan danas odzvanjaju u ušima.
U stvarnosti naših života, što ste više religiozni, što više povezujete svoje Izraelstvo sa svojim judaizmom, to je manja vjerojatnost da ćete podržati kompromis s Palestincima. Naravno, to ne vrijedi za sve i postoje iznimke. Danas je ultraortodoksna javnost desničarska, a njeni stavovi o palestinskom pitanju mnogo su sličniji pristašama naselja religiozno-cionističke javnosti nego ikad prije. Moja tolerancija i moja veza s judaizmom i religioznim Židovima usko su povezani s političkim stavovima i s moje točke gledišta, ti stavovi predstavljaju čitav niz vrijednosti koje dokazuju koliko smo strani jedni drugima. Ovo otkriće ne bi trebalo nikoga šokirati, ali od nas zahtijeva da budemo iskreni jedni prema drugima i zahtijeva od nas da tražimo međusobno razumijevanje. To ne znači da moram napraviti kompromis oko svojih vrijednosti, jer se to neće dogoditi. Priznajem da se osjećam antireligiozno.
Unatoč tome, spreman sam se boriti za svačije pravo da živimo dostojanstveno, da imamo punu ravnopravnost i da budemo poželjan dio ove zemlje. Naš zajednički život u Izraelu zahtijeva od nas da poznajemo jedni druge, da poštujemo jedni druge i da živimo i pustimo živjeti bez prisile i bez nasilja.
Pisac je politički i društveni poduzetnik koji je svoj život posvetio državi Izrael i miru između Izraela i njegovih susjeda. Njegova najnovija knjiga, U potrazi za mirom u Izraelu i Palestini, objavio je Vanderbilt University Press. Uskoro će se pojaviti na arapskom u Ammanu i Bejrutu.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije