Smrti moćnih izazivaju ekstravagantne tvrdnje, a mnoga odavanja počasti čovjeku koji je danas pokopan u Rimu bila je malo manja od groteske. Zaglupljivanje dolazi do pisaca osmrtnica, a u svojoj želji da definiraju jasno nasljeđe često proizvode pojednostavljenja koja ne uzimaju u obzir kako se svijet i ljudi mijenjaju.
Način na koji su Poljaci vidjeli komunizam 1970-ih nije način na koji ga vide sada. Poljska katolička crkva bila je u redovitom dijalogu s komunističkim vlastima, a obje su povremeno suptilno surađivale kako bi se oduprle sovjetskom utjecaju. Ivan Pavao mijenjao je vlastita gledišta dok je putovao.
Dakle, ideja da je antikomunizam uvijek bio dosljedan dio njegove motivacije nije u redu. To je bilo istaknuto u njegovim ranim putovanjima u Poljsku, ali manje važno u njegovim odnosima s Latinskom Amerikom. Pacifizam je također bio ključno načelo za Ivana Pavla, a kada se radilo o očuvanju vlasti u vlastitoj domeni, autoritarnost je bila njegova parola, a ne zaštita slobode.
Posebno su upitne retrospektive koje povlače crtu između njegovog prvog posjeta kući kao pape 1979., uspona Solidarnosti godinu dana kasnije i sloma jednostranačkog sustava 1989. godine.
Oni ignoriraju izvanredno stanje, koje je zaustavilo Solidarnost na njezinom putu i uškopilo je veći dio 1980-ih. Bio je to poraz golemih razmjera koji Ivan Pavao nije mogao preokrenuti sve dok stvarni moćnici u istočnoj Europi, ljudi koji su upravljali Kremljom, nisu promijenili svoju liniju.
Papina turneja 1979., s ogromnim mnoštvom na njegovim misama na otvorenom, nedvojbeno je dala Poljacima golem osjećaj nacionalnog preporoda. Dodao je nepredvidiv čimbenik nakon desetljeća povremenih kriza između nezadovoljnih radnika, komunističkih vođa koji su željeli pokazati svoju nacionalnu akreditaciju pronalaženjem “poljskog puta u socijalizam” i uskogrudnih vladara u Moskvi.
Papina potpora kad su radnici štrajkali u Gdanjsku i osnovali sindikat Solidarnost kao prvu neovisnu nacionalnu organizaciju u Poljskoj pomogla mu je da raste nevjerojatnom brzinom.
Ali stvari su se promijenile godinu dana kasnije. Solidarnost se podijelila oko taktike i ciljeva. Na jesenskom kongresu 1981., gdje su zapadni izvjestitelji imali puni pristup, delegati su žestoko raspravljali o prioritetima: hoće li ključno pitanje biti zahtjevi radnika za boljim plaćama i samoupravljanjem u njihovim tvornicama ili poziv na političke slobode koje su intelektualci iz Solidarnosti postavili. bandwagon vidio kao najvažniji? Treba li sindikat prihvatiti ili odbaciti vodeću ulogu Komunističke partije u vladi?
Sve su se strane mučile hoće li i kako Moskva intervenirati. Već je bilo jakih nagovještaja da će se radije koristiti poljska vojska nego sovjetski tenkovi. Nitko od nas nije mislio da se stezanje može izbjeći. Za nekoliko tjedana pokazalo se da smo bili u pravu. Kremlj je relativno lako dobio svoje. Komunističke vlasti u Poljskoj uhitile su tisuće vođa Solidarnosti, a ostale otjerale u ilegalu.
Reakcija Ivana Pavla bila je blaga. Oružani otpor nije bio ozbiljna opcija, ali bilo je Poljaka koji su bili za masovne prosvjede, zauzimanje tvornica i kampanju građanskog neposluha. Papa ih je razočarao. Kritizirao je izvanredno stanje, ali je upozorio na krvoproliće i građanski rat, savjetujući strpljenje, a ne prkos.
Nakon dugotrajnih pregovora s režimom, ponovno je posjetio Poljsku 1983. Iako je vanredno stanje ukinuto mjesec dana kasnije, mnogi aktivisti Solidarnosti ostali su u zatvoru godinama. Vlada je ponovno sjela za stol pregovarati sa Solidarnošću tek u kolovozu 1988., do kada je Mihail Gorbačov već pokrenuo hod prema pluralističkoj politici u samom SSSR-u i javno obećao da više neće sovjetske vojne intervencije u istočnoj Europi.
Poticaj za Gorbačovljeve reforme nije bio vanjski pritisak sa zapada, neslaganje u istočnoj Europi ili Papini pozivi na poštivanje ljudskih prava, već ekonomska stagnacija u Sovjetskom Savezu i unutarnje nezadovoljstvo unutar sovjetske elite.
Papina oprezna reakcija na izvanredno stanje bila je potaknuta njegovim čvrstim uvjerenjem u nenasilje. Ako je to ublažilo njegov antikomunizam, ublažila je i visoka vrijednost koju je pridavao nacionalnom ponosu.
Njegov stav o komunističkoj Kubi oštro se razlikovao od njegovog stava o Poljskoj. Shvatio je da je Castrov otpor američkim pritiscima odražavao osjećaje većine Kubanaca. Vidio je da nacionalizam i komunistička vladavina idu ruku pod ruku na Kubi na način na koji nisu u Poljskoj, gdje je partija u konačnici bila podređena Moskvi. Papa je u Havani spomenuo slobodu savjesti kao osnovno pravo, ali je njegov posjet osnažio Castra. Njegova kritika kapitalizma i globalne nejednakosti ponovila je Castrovu te je osudio američki embargo Kubi.
Ni napad Ivana Pavla na teologiju oslobođenja 1980-ih nije bio prvenstveno motiviran činjenicom da je takozvana “opcija za siromašne” bila prožeta marksizmom. Papu su zabrinjavale i druge karakteristike. Smatrao je da se to koristi za opravdavanje nasilja i navođenje katoličkih župnika da podrže oružanu borbu seljaka protiv represivnih zemljoposjednika i feudalnih diktatura.
U Nikaragvi, gdje su sandinisti silom srušili Somozin režim koji je podržavao SAD, trojica svećenika postala su ministri. U El Salvadoru svećenici su novinarima često bili najbolji kanali do gerilskih zapovjednika, odvodeći nas u udaljena sela da ih upoznamo. Na Filipinima su neki svećenici sami nosili oružje. “Situacija je zahtijevala više od skupine za ljudska prava. Otišao sam u ilegalu i pridružio se obrambenim snagama, rekao mi je otac Eddy Balicao, koji je služio u katedrali u Manili, u planinama Luzona.
Ivan Pavao također se protivio teologiji oslobođenja jer je vidio kako svećenici prkose svojim biskupima i osporavaju hijerarhijsku strukturu crkve. Čak i dok je komunizam još uvijek bio na vlasti u Europi, imao je više toga zajedničkog s njim nego što mnogi njegovi pristaše priznaju. Recentralizirao je vlast u Vatikanu i preokrenuo perestrojku svog prethodnika Ivana XXIII., koji je dao više utjecaja lokalnim biskupijama.
Padom “međunarodnog komunizma” Vatikan je ostao jedina autoritarna ideologija s globalnim dosegom. Papini pritisci protiv neslaganja nisu popuštali, a najgori primjer je njegovo izopćenje šrilankanskog oca Tisse Balasuriye 1997., vragolaste osobe koja je dovodila u pitanje kult Marije kao poslušne, pokorne ikone i tvrdila da, kao manjina religije u Aziji, katolicizam je morao biti manje arogantan prema drugim vjerama.
Papa nije mogao prihvatiti taj izazov vatikanskom apsolutizmu. Stoga je prikladno da će biti pokopan u kripti iz koje je uklonjen Ivan XXIII., simbolično obilježavajući primat Wojtyline konzervativne ere nad liberalnim nadama prijašnje generacije.
· Jonathan Steele izvještavao je iz Poljske, Sovjetskog Saveza i Latinske Amerike 1970-ih i 1980-ih [e-pošta zaštićena]
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije