Ima svih razloga za bijes. Ali unatoč ozbiljnosti izraelskih zločina u Gazi, nemamo puno prava djelovati iznenađeno. Što god se drugo moglo reći, Izrael je posve jasno dao do znanja da će Palestince (a vrlo vjerojatno i druge u regiji) izložiti masivnim, ponavljajućim valovima nasilja, sve dok njegove akcije ne budu suočene s vjerodostojnim međunarodnim sankcijama.
To je bilo jasno kada je kampanja Obama-Biden pomogla u postavljanju političkih temelja za ovaj napad. Bilo je jasno kada je, usred prijetnji takvom operacijom i tekućom kolonizacijom na Zapadnoj obali, Europska unija glasala za poboljšanje odnosa s Izraelom ranije ovog mjeseca. Za nas u Kanadi, to je bilo jasno jer je Harperova vlada pooštrila svoje slaganje s Izraelom u nedostatku bilo kakve održive parlamentarne opozicije.
Ipak, iako se "Operacija Lijevano olovo" (kako je izraelski režim nazvao svoj najnoviji napad) više-manje prirodno proteže iz dugogodišnje izraelske politike, na mnogo je načina posebno vrijedna prezira. Najočitiji problem je njegova razmjera. Počevši od jutra u subotu 27., otprilike 110 borbenih zrakoplova i helikoptera izraelskih zračnih snaga (IAF) bombardiralo je gusto naseljeni Pojas Gaze s više od 100 tona eksploziva, započinjući ono što bi moglo prerasti u još širi napad. Do kraja dana, više od 230 Palestinaca je ubijeno, dodatnih 780+ ranjeno.
Dok broj žrtava zračnih napada nastavlja rasti, stotine pripadnika pješaštva i oklopnog korpusa Izraelskih obrambenih snaga (IDF) raspoređeno je na granici s Gazom zajedno s topničkim baterijama IDF-a, a nekoliko tisuća rezervista je pozvano u pripreme za potencijalna kopnena invazija.
Napad je obilježen drskim prezirom prema civilnom životu i grubom, ciničnom diplomacijom.
Izraelski dnevnik Ha'aretz izvješća da je IDF, koji je dugo planirao takvu operaciju, dobio konačno odobrenje ujutro u petak 26. Tog dana, general bojnik Amiram Levin (res.) govorio je na IDF radiju i prenio okus izraelske vojne doktrine u vezi s tadašnjim nadolazećim napadom: "Cijelo pitanje borbe protiv i rušenja Hamasovog režima je pogreška i vrlo je teško postići Ono što moramo učiniti je sustavno djelovati s ciljem kažnjavanja svih organizacija koje ispaljuju rakete i minobacače, kao i civili koji im omogućuju pucanje i skrivanje."[1] Yoav Galant, šef izraelskog Južnog zapovjedništva i ključni zapovjednik u napadu, od navedeno da je ključni operativni cilj nastojanje da se postigne "maksimalni broj neprijateljskih žrtava [dok] se gubici Izraelskih obrambenih snaga drže na minimumu." Podsjetimo, Izrael je Pojas Gaze kao cjelinu označio "neprijateljskim entitetom".
Također se ne može dovoljno naglasiti da, bombardiranjem ili nebombardiranjem, Izrael čini dubok i kontinuiran zločin nad stotinama tisuća palestinskih izbjeglica u Gazi kojima su oduzeta politička prava i prava boravka unutar onoga što je sada Izrael, potisnuti iz svojih domovima (uglavnom 1948.), i koncentrirani u gusto naseljenom obalnom teritoriju pod učinkovitom izraelskom kontrolom s granica i neba. Vojni napadi kao što su ovi, poput dugotrajnijih politika opsade i ekonomskog gušenja, agresivno se nadograđuju na ovaj temeljni zločin.
Što se tiče diplomatske komponente ovog napada, nema sumnje da je vrijeme cinično izračunato u nastojanju da se smanji međunarodni pritisak. Neki su zadovoljni rezultatima. Vojni dopisnik Ha’aretza Amir Oren, na primjer, piše da je "izraelski tajming ofenzive zapravo prilično dobar: i padobranci i brigada Golani, koja ih je trebala zamijeniti, održali su visoku razinu pripravnosti dok je većina međunarodnih inspektora u regiji otišla kući za Božić — ostalo ih je samo 15 u Gazi." Slična dinamika je pogoršala učinke izraelskih ograničenja u ograničavanju prisutnosti dopisnika stranih medija.
Ipak, ne postoji način na koji se međunarodna zajednica može pozvati na neznanje ili tvrdoglavu lakovjernost, a odgovornost za ovaj pokolj koji je u tijeku proteže se daleko izvan Izraela.
Egipatski dužnosnici, od kojih su se neki sastali s izraelskim kolegama uoči napada, navodno pružio izričitu potporu izraelskoj vojnoj akciji protiv Gaze. Neposredno prije napada, egipatske su snage poslane u pojačati prijelaz u Rafi, jedino kopno koje prelazi Gaza a ne graniči s Izraelom.
Sjedinjene Države, čiji izraelski zrakoplovi sipaju smrt i razaranje na Gazu (nastavno na Obamina kampanjaopasna retorika), držala se poznate linije. Dužnosnici Bushove administracije okrivili su Palestince za izraelski napad, dok novoizabrani predsjednik izražava "zahvalnost" za novosti državne tajnice Condoleezze Rice u vezi sa zločinom koji se odvija.[2] U međuvremenu, dužnosnici Europske unije iskoristili su svoje poboljšane kontakte s Izraelom kako bi bezubo pozvali na prekid vatre, uporno pakirajući tekući masakr kao simetričan sukob.[3]
Izaslanik takozvane "četvorke" Tony Blair, sa svoje strane, imao je tjedan dana prije invazije već sve samo ne otvoreno zvan za izraelski napad na Gazu.
Regionalno gledano, učinkovito suučesništvo nekih vlada i nedjelovanje drugih barem ubrzava izlijevanje organiziranog bijesa. Hoće li se oni koji su krivci u Europi i Sjevernoj Americi suočiti s trajnom domaćom reakcijom otkrit će mnogo o političkom integritetu sektora civilnog društva i zdravlju bilo čega što je vrijedno opisati kao progresivna politika u našim društvima.
U međuvremenu, izraelski vojni napad predvidljivo je bio paralelan s diplomatskom ili Hasbara (propagandnom) ofenzivom o kojoj se već neko vrijeme javno raspravlja. "Nećemo pobijediti u patnji", Yarden Vatikay, šef Uprave za informiranje ureda izraelskog premijera Ehuda Olmerta, citiran je kao upozorenje zagovornicima 26. prosinca, "ali moramo pokušati premjestiti fokus na Hamas terorističkih napada na naše civile." [4] Ministrica vanjskih poslova Tzipi Livni pojačava napore za izbjeljivanje upravo u tom duhu.
Ministar obrane Ehud Barak, koji se možda kladio da povezanost s dodatnim ratnim zločinima nudi poticaj bilo kojem kandidatu u trenutnoj izraelskoj izbornoj klimi (parlamentarni izbori zakazani su za veljaču), također se uključio u Hasbarinu frontu. U intervjuu za Fox News, Barak je nastavio miješati politiku izraelske agresije s "ratom protiv terorizma" - doista, mnogi izraelski kolumnisti su ponosni opisujući "Cast Lead" kao vlastiti izraelski "Shock and Awe". "Kada se od nas traži primirje s Hamasom, to je kao da od vas tražimo primirje s Al-Qaidom," izjavio je Barak svojoj publici u SAD-u, dodajući izravnu prijetnju kopnenom invazijom: "Ako će biti potrebne čizme na zemlji , oni će biti tamo." [5]
Ideja da je bilo što od ovoga "potrebno", da je bilo koja komponenta ove operacije neophodna, je besmislica. Ali to je besmislica sa širokom podrškom izraelskog parlamenta. Na krajnjem "glubinjem" kraju židovsko-izraelske stranačke politike, na primjer, Meretz se pridružio pozivu na napad na Gazu i bio je obavještavan dok su planovi provođeni.[6]
Ipak, svatko s otvorenim očima mora vidjeti golemi jaz koji odvaja izraelske ciljeve od Hasbare koji se tako poslušno papagajski ponavlja diljem Zapada.
Razmotrite riječi izraelskog brigadnog generala (rez.) Shmuela Zakaija, bivšeg zapovjednika IDF-ove divizije za Gazu, govoreći na IDF radiju nekoliko dana prije invazije.
"Po Zakaijevom mišljenju", Ha'aretz izvijestio 22. prosinca, "središnja pogreška Izraela tijekom tahadiyeh, šestomjesečno razdoblje relativnog primirja koje je službeno završilo u petak, nije uspjelo iskoristiti smirenost da poboljša, umjesto da značajno pogorša, ekonomski položaj Palestinaca u Pojasu."
Zakai, naglašavajući da je Izrael "uložio sve napore da se odvoji od Palestinaca," izrazio je izvjesnu zbunjenost očitom izraelskom odlučnošću da ide dalje od koncentriranja Palestinaca u getoiziranoj Gazi (ispravan potez etničkog čišćenja, iz njegove perspektive) kako bi aktivno guše njihovu ekonomiju dok koriste vojne napade kao glavni instrument da ih prisile da gladuju u miru.
"To je kao nakon razdruživanja", citiran je Zakai. "Napustili smo Gazu i mislili smo da je problemima kraj. Zar smo stvarno mislili da će se milijun i pol ljudi koji žive u takvom siromaštvu popeti na krovove i pjevati himnu Betar? To je nelogično." Ali umjesto pregovora o primirju temeljenom na ograničenim ustupcima koje bi Hamas prihvatio u danim okolnostima (uključujući otvaranje prijelaza kako bi oni zatvoreni u Gazi mogli barem preživjeti), Izrael se ponovno odlučio za eskalaciju nasilja.
Operativni način razmišljanja bio je podržavajući predstavili u subotu Yaakov Katz, vojni dopisnik i obrambeni analitičar za Jerusalem Post: "Krajnja strategija nije u potpunosti formulirana, ali dužnosnici su rekli da će se zahtjev razmotriti ako Hamas padne na koljena i moli Izrael da prestane."
Ova podla, izopačena odlučnost da se kolektivno kazni i ponizi prkosi svakoj osim učinkovito genocidnoj logici.
Takva bi logika mogla dobro funkcionirati u izraelskoj izbornoj areni. Izvješća pokazuju da krajnje desničarski Israel Beiteinu crpi glasove iz Likuda za svoje odlučne pozive na eskalaciju nasilja.[7] S obzirom na njegovu pretpostavljenu ulogu u invaziji, "Barak se vratio u politički ring", jedan Ha'aretz prijaviti sugerira. Možda Kadima, umotavajući se u nasljeđe Ariela Sharona i vidljivo orkestrirajući invaziju na Hasbaru, može dobiti dio zasluga. Izraelski vojni establišment će u međuvremenu učinkovito zadržati formuliranje i provođenje politike.
Ali ako ovi najnoviji zločini ne izazovu onu vrstu bijesa koji se može podržati, braniti i usmjeriti protiv onih europskih i sjevernoameričkih dužnosnika koji omogućuju te zločine, mi na Zapadu imat ćemo sve manje i manje temelja da se vjerodostojno distanciramo od masakra kao što su ovi.
Bilo da Izrael eskalira ovaj masakr kopnenim trupama ili se povuče kako bi samo ograničio i ugušio stanovništvo Gaze na određeno vrijeme, zastrašujuće je jasno da bez snažnog vanjskog pritiska, mnogo gore tek dolazi.
[1] "Izraelski general kaže da Hamas ne smije biti jedina meta u Gazi; tekst izvješća IDF radija 26. prosinca," 26. prosinca 2008., BBC Monitoring Middle East.
[2] "Obama, Rice razgovaraju o napadima Izraela na Hamas," 28. prosinca 2008., novinska agencija Xinhua.
[3] "Solana poziva na trenutačni prekid vatre u Gazi", 27. prosinca 2008., Agence France Presse.
[4] Anshel Pfeffer, "Izrael priprema trupe i PR ofenzivu da se suprotstavi Hamasu," 26. prosinca 2008., Jewish Chronicle.
[5] "Izrael 'ne može prihvatiti' prekid vatre s Hamasom, kaže Barak," 27. prosinca 2008., Reuters.
[6] Joshua Mitnick, "Izrael prijeti ofenzivom u Gazi — Vlada govori Hamasu da prestane s raketnim napadima, upozoravajući 'mi smo jači'", 26. prosinca 2008., The Wall Street Journal.
[7] Toni O’Loughlin, "Izraelska krajnja desnica dobiva prednost dok rakete iz Gaze potiču napetost", 27. prosinca 2008., The Guardian.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije