Liberalna politika u širem smislu, u tradiciji Lockea, Voltairea, Madisona, Jeffersona i Johna Stuarta Milla, ukorijenjena je u uvjerenju da snažna rasprava razjašnjava pitanja i s vremenom čini bolju javnu politiku. Ovo načelo često pogrešno shvaćaju politički pristaše, koji brkaju analitičko neslaganje s jednostavnim protivljenjem i vrijeđanjem.
Postoji poznati Monty Python skeč o klinici svađa. Tragač za argumentima isprva odlazi u pogrešnu sobu, koja je za zlostavljanje, koja se na njega gomila. Zatim pronalazi pravu sobu, ali žalosno prigovara da mu se jednostavno proturječi, što uopće nije argument.
Ali barem je javno proturječiti nekome ("ne, nije!").
Suprotnost liberalnoj raspravi i analitičkom argumentu je kult. Sociolozi religije danas ponekad zaziru od te riječi, smatrajući da su je tabloidi prisvojili i postala pežorativna. Ali on ima važno mjesto u povijesti moderne sociologije religije i mislim da ga treba koristiti, ali pažljivo definirati.
Kult definiram kao vjersku organizaciju koju karakteriziraju vrlo visoki zahtjevi za poslušnošću od strane vjerskih vođa, potpuna netolerancija prema neistomišljenicima, tajne kampanje šaputanja protiv disidenata, nepošteno uništavanje ugleda te izbjegavanje i izopćenje kao mehanizmi društvene kontrole. Bit će prigovora da sve crkve imaju neke od ovih karakteristika. Ali kultnost je na spektru. Neke organizacije su visoko na kultnoj ljestvici, neke su mnogo niže.
Postoje i politički kultovi. I staljinizam i baathizam politički su kultovi u tom smislu.
I jasno mi je da neki poklonici židovskog nacionalizma ili cionizma prakticiraju svoju politiku na kultni način. Nisam ljubitelj nacionalizma. Mislim da je većina njegovih premisa iskreno glupa. Ne postoje "narodi" u smislu kako su romantični nacionalisti koristili taj izraz. Nikakvi "narodi" nisu vezani za zemlju ili teritorij. Nacionalni karakter ne postoji. Ljudi mijenjaju svoje jezike (preci većine Amerikanaca nisu govorili engleski; Mongoli iz središnjeg Afganistana, Hazari, sada su šijiti koji govore perzijski). Ne mislim da je dobra ideja učiniti židovstvo osnovom za nacionalistički fanatizam, a većina američkih Židova bila je zgrožena tom idejom veći dio prve polovice dvadesetog stoljeća. Nije gori od drugih nacionalizama. Uglavnom nije puno bolje. Ali kada se prakticira kao politički kult, to je doista nepoželjno.
U liberalnoj politici (koja uključuje moderni konzervativizam tipa William Buckley), ako iznesete argument, možete očekivati protuargument i raspravu. U političkom kultu, ako se posvađate, možete očekivati da ćete biti ocrnjeni, potkopani i, ako je moguće, profesionalno uništeni. Kultovi su izrazito destruktivni, bilo vjerski bilo politički. Inzistiraju na tome da vođa i organizacija budu izuzeti od kritike.
To što mnogi židovski nacionalisti inzistiraju na tome da nije legitimno ikada kritizirati bilo što što Izrael čini jasan je znak političkog kultizma. To je isti način razmišljanja koji su američki komunisti imali 1930-ih o Josifu Staljinu i Sovjetskom Savezu.
Stoga bi promišljeno ispitivanje rata izraelske vlade u Gazi moglo zaključiti da je raspoređena nesrazmjerna sila i da je vojska pokazala bezobzirno zanemarivanje života civila.
Nipošto svi židovski nacionalisti ne bi bili voljni racionalno raspravljati o ovim točkama. Ali vrlo velik broj nije voljan, i oni na ovaj savršeno legitiman argument odgovaraju zlostavljanjem. Autor argumenta je, navode, rasistički fanatik. On ili ona širi teoriju zavjere Protokola sionskih mudraca. Drugi proturječe bez raspravljanja. Ili on ili ona dovodi u pitanje pravo Izraela na postojanje (ne navode državne granice). Izgovaraju parole poput one da je izraelska vojska najhumanija na svijetu ili da je Hamas kriv za smrt civila čak i kad izraelske bombe ubijaju. Neki čak nagovještavaju nasilje (nedavno mi je pisao jedan židovski disident, u strahu od razbojničkih taktika Židovske obrambene lige – organizacije koju je FBI klasificirao kao glavni izvor domaćeg terorizma u SAD-u 1965.-1980.). I što je možda najgore, potajno sastavljaju i šalju dosjee poslodavcu autora argumenta, tražeći da osoba dobije otkaz.
Naravno, svaki nacionalizam je donekle netolerantan. Dixie Chicks su upali u nevolje jer su se odrekli Busheve administracije i njezinog napadačkog rata u Iraku. Ali u liberalnom društvu, najgore ekscese nacionalizma obuzdava vladavina prava. Ljudi se ne kažnjavaju za javno iznošenje argumenata u slobodnom društvu, pod pretpostavkom da nisu klevetnici (a istinski slobodno društvo mora izbjegavati političku klevetu u knjigama).
Sve ovo je uvod u moju osudu sa Sveučilišta Illinois zbog otpuštanja Stevena Salaite, očito za njegov Twitter feed! Profesor Salaita je rekao neke provokativne stvari tijekom rata, ali nijedna od njih nije neobranjiva u racionalnoj raspravi. Kada su ga pitali o organiziranoj religiji, Voltaire je rekao "Slomite zloglasnu stvar!" Jefferson je zagovarao američku revoluciju svakih 25 godina, što bi ga dovelo u probleme s današnjim FBI-em. Itd. Postoje li linije koje se ne smiju prijeći? Naravno, ali trebali bi imati loše argumente temeljene na lošim istraživanjima za koje ljudi na terenu imaju konsenzus da su loši.
Vijay Prashad, sada na Američkom sveučilištu u Bejrutu, ali prije na Trinityju, napisao je na Facebooku:
“Ali znam da su dvaput Liga protiv klevete i Vijeće za odnose sa židovskom zajednicom Židovske federacije došli vidjeti mog predsjednika koledža kako bi me smijenili s nekih administrativnih pozicija koje sam obnašao jer su tvrdili da sam antisemit. o mojoj ulozi u BDS pokretu (sretan sam što mi je predsjednik Trinityja u odlasku poslao sve e-poruke prije nego što je otišao). Sporo sam ih čitao — zapanjujuće je kako su te organizacije održale privatne sastanke s predsjednikom o mojoj ulozi na kampusu, a administracija me ni u jednom trenutku nije zamolila da se sastanem s njima, ili se ni u jednom trenutku nisu željeli sastati s mi. Bio je to pokušaj da me izbace iza zatvorenih vrata.”
Kasnije je vidio e-poruke s detaljima o krađi lubanje.
Čvrsto sumnjam da su cionističke organizacije izvršile pritisak na sveučilište da otpusti profesora Salaitu. No, napominjemo da ga nisu angažirali u javnoj raspravi. Ušli su u dvorane moći iza kulisa. To smo vidjeli prije nekoliko godina s Normanom Finkelsteinom. Ovakvo ponašanje je nedemokratsko i kultno, te je neprihvatljivo u liberalnom društvu. Također vidimo židovske nacionaliste na klupi, u javnim službama i na visokim administrativnim položajima koji zlorabe svoj javni položaj da se uključe u sektašku osvetu kako bi zaštitili Izrael od kritika ili kaznili njegove kritičare. Takvo ponašanje je neetično. Američki zakon i američki ustav trebali bi voditi javne službenike u donošenju odluka, a ne uske i idiosinkratske obveze. Bi li bilo u redu da sudac srpskog podrijetla baci knjigu na hrvatsko-američkog optuženika?
Sveučilišta su mjesta za argumente i rasprave. Ako Salaita kaže izazovne stvari, o njima treba raspravljati. Takve stvari priča već duže vrijeme, pa su se trebale znati kad je primljen. Ali akademsko zapošljavanje i otpuštanje u svakom slučaju treba se temeljiti na akademskom pisanju, a ne na Twitteru! Hoćemo li sljedeći put promovirati ljude na akademska mjesta jer su slali laskave tvitove o svom predsjedniku ili dekanu?
Pitanja pristojnosti legitimno se uzimaju u obzir pri donošenju odluka o tome treba li nekoga unaprijediti na administrativno mjesto na sveučilištu. Ali profesori bi se trebali raspravljati, a ponekad mogu raspravljati provokativno, koristeći retorička sredstva poput hiperbole. Imamo sustav staža koji osigurava da se akademska rasprava ne kažnjava i vjerujem da je za republiku i njezine demokratske vrijednosti važno da to bude tako. Naši novinari često imaju brnjicu od strane korporacija za koje rade. Isto tako, tvrtke često tvrde da mogu otpustiti zaposlenike zbog zauzimanja političkih stavova koji posramljuju tvrtku. Velik dio Amerike zapravo ne može ostvariti slobodu govora, zbog straha od ekonomske odmazde, unatoč ustavnim jamstvima. To nije u redu, ali barem je u akademskoj zajednici teško nekoga tek tako otpustiti zbog javnog argumentiranja. Ali ponekad se može učiniti i prljavo djelo, s obzirom na osobe bez radnog odnosa ili one s vanjskom ponudom koji se kreću između stalnih pozicija. To je sramotan posao.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije