Priznanje predsjednika Busha krajem listopada da bi usporedba između ramazanskih napada u Iraku i ofenzive Tet u Vijetnamu "mogla biti točna" stavilo je u fokus iračko-vijetnamsku raspravu
Ova rasprava sugerira, između ostalog, da demokracije obično gube ratove od dobro određenih pokreta otpora jer se demokracije suzdržavaju od neograničene upotrebe nasilja.
Tvrditi da su demokracije samo mogle upotrijebiti više nasilja, one bi eliminirale svaki otpor njihovom projektu dominacije i izrabljivanja drugih naroda samopravedno je kratkovidno gledište.
Ovo gledište i njemu slična gledišta, koja utječu na iračko-vijetnamsku raspravu, malo pomažu u raspršivanju samozavaravanja. To je zato što se ili temelje na pogrešnoj analizi ili se usredotočuju na površne strateške sličnosti ili razlike, a obraćaju malo ili nimalo pozornosti na temeljne stvarnosti Vijetnama i Iraka.
Na primjer, najočiglednije sličnosti između Vijetnama i Iraka gotovo su potpuno odsutne iz rasprave. Prva od ovih očitih sličnosti koje nedostaju jest ta da su oba rata započeta na temelju otvorene laži.
Već je neko vrijeme poznato, a potvrđeno je otkrićima u studenom prošle godine, da je Agencija za nacionalnu sigurnost “svjesno krivotvorila obavještajne podatke kako bi izgledalo kao da je Sjeverni Vijetnam napao američke razarače u Tonkin Gulfu.” (Democracy Now) , 21. studenog 2005.)
Prijevaru je iskoristio predsjednik Johnson kako bi naredio napade na Sjeverni Vijetnam i natjerao Kongres da donese Rezoluciju zaljeva Tonkin iz 1964. koja je Johnsonu dala zakonsku ovlast za eskalaciju rata u Vijetnamu.
Nacionalni arhiv objavio je dokumente, također u studenom 2005., koji potvrđuju kako je bivši predsjednik Nixon namjerno krenuo prevariti američku javnost zbog svoje odluke da 'potajno' napadne Kambodžu 1970. godine.
Što se tiče rata u Iraku, također je već neko vrijeme poznato da je Busheva administracija iskrivila obavještajne podatke kako bi prevarila američku javnost da podrži njezin unaprijed planirani rat protiv Iraka.
Ovo je nedavno ponovno potvrđeno još jednim izvješćem Senatskog panela objavljenim 8. rujna ove godine. Izvješće zaključuje da "poslijeratni nalazi ne podupiru izvješće obavještajne zajednice iz 2002. da je Irak obnavljao svoj nuklearni program, posjedovao biološko oružje ili ikada razvio pokretna postrojenja za proizvodnju bioloških ratnih agenasa."
Demokratski senator Carl Levin rekao je da je izvješće 'poražavajuća optužnica za neumoljive, obmanjujuće i prijevarne pokušaje' Bush-Cheneyjeve administracije da poveže Saddama Husseina s al-Qaidom. (NYT, 8. rujna 06.).
Druga najočitija sličnost između Vijetnama i Iraka nalazi se u općim crtama racionalizacije koje se pozivaju da opravdaju rat u oba slučaja.
U oba slučaja racionalizacija je bila kratkovidna tvrdnja da će se rat, ako se ne prenese na neprijateljske teritorije, na kraju morati voditi na američkom tlu. Kad bi se jednom od američkih saveznika - bez obzira koliko korumpiran i ubojit bio - dopustilo da padne, svi bi ostali američki saveznici pali kao domino.
Predsjednik Johnson rekao je 1960-ih o razlogu zašto se Amerika morala boriti u Vijetnamu tako daleko od kuće, nešto u smislu da kad bi moć prevladala nad pravom, oni bi, što znači nebrojene mase siromašnih ljudi diljem svijeta, došli i uzeli što imamo.
Ministar obrane Donald Ramsfeld u kolovozu ove godine upotrijebio je jezivo sličnu racionalizaciju kada je senatskom Odboru za oružane snage rekao: “Ako prerano napustimo Irak, neprijatelj bi nam rekao da napustimo Afganistan i zatim se povučemo s Bliskog istoka. A ako bismo napustili Bliski istok, naredili bi nama i svima onima koji ne dijele njihovu militantnu ideologiju da napustimo ono što nazivaju okupiranim muslimanskim zemljama od Španjolske do Filipina.« I na kraju, upozorio je, Amerika bit će prisiljen "stajati bliže kući".
Treće, najdosljednije odsutno obilježje iračko-vijetnamske rasprave je jednostavna istina da se narodi neizbježno suprotstavljaju onima koji ih žele pokoriti, okupirati i dominirati njima. Modernim je imperijalistima trebalo biti jasno da, budući da je predsjednik Wilson zapovjedio imperijalne ovlasti u Prvom svjetskom ratu, ljudima se može upravljati samo njihovim vlastitim pristankom.
Iračko-vijetnamska rasprava sugerira da je iračka pobuna u osnovi sektaški građanski rat koji nije motiviran protivljenjem okupatoru. Ovaj pogrešan zaključak potkrepljuju i korporativni mediji.
Ipak, činjenice govore drugačije. Primjerice, Robert Pape je u svojoj studiji o bombaškim napadima samoubojicama od 1980. do 2003. godine zaključio da su gotovo svi samoubilački napadi u tom razdoblju, uključujući i one u Iraku, bili motivirani prvenstveno nacionalizmom i vođeni protiv okupatora ili onih koji ih podržavaju. (Jeffry Records u Parameters, zima 2005.-06.)
Nadalje, američka vojna analiza 1,666 bombi koje su eksplodirale u srpnju 2006. pokazuje da je 70 posto bilo usmjereno protiv okupacijskih snaga pod američkim vodstvom, prema glasnogovorniku vojnog zapovjedništva u Bagdadu. Dvadeset posto je bilo usmjereno protiv iračkih snaga sigurnosti, a 10 posto je pogodilo civile. (NYT, 17.06. kolovoza, XNUMX.)
Stoga, kako na razini kreiranja politike, tako i na razini analize politike, samopravednost i samozavaravanje ometaju realnu procjenu uzroka neuspjeha demokracija da pokore dobro određene i popularno podržane pokrete otpora. To zauzvrat sprječava realističnu procjenu uzaludnosti nasilnog pokušaja podjarmljivanja, dominacije i iskorištavanja naroda.
Konačno, prepoznavanje krhkosti demokratskih sustava i lakoće s kojom izabrani dužnosnici mogu prevariti svoje narode, preusmjeriti resurse za usko definirane interese i projektirati pristanak za nepotrebne i nepravedne ratove, hitno je potrebno ako se demokracija želi spasiti od njezine zlostavljača i civilizirano međunarodno ponašanje obranjeno od svojih prekršitelja. Ovo je odgovornost građana.
Adel Safty je istaknuti gostujući profesor na Sibirskoj akademiji za javnu upravu, Rusija. Njegova najnovija knjiga Leadership and Democracy objavljena je u New Yorku.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije