Izvor: Otvorena demokracija
U Čerkasima, gradu na obali rijeke Dnjepar u središnjoj Ukrajini, automobil s jednom stranom oštećenim šrapnelima parkiran je u dvorištu ispred nekih stanova. Na prozorima automobila zalijepljena je riječ 'Djeca' - pokušaj odvraćanja ruskih vojnika od pucanja na vozilo koje pripada obitelji iz Harkova. Posljednjih šest tjedana ruske su snage granatirale taj istočnoukrajinski grad u ruševine, prisiljavajući desetke tisuća stanovnika da ga napuste.
Od 24. veljače zemlju je napustilo više od pet milijuna građana Ukrajine, a još sedam milijuna su interno raseljeni. Mnogi su otišli u zapadnu Ukrajinu. Ali kad novca počne ponestajati, ljudi se teže vratiti kući – vraćaju se u svoja uništena naselja i gradove. Drugi započinju svoje putovanje kući, ali se odlučuju zaustaviti u središnjoj Ukrajini, na primjer, u regiji Cherkasy.
“Zašto ljudi dolaze u Cherkasy? To je pitanje načina razmišljanja i pitanje pogodnosti,” kaže Volodymyr Panchenko, koji koordinira rad s raseljenim osobama u gradskom vijeću. “Ako pogledate kartu Ukrajine, onda su bitke bile na jugu, sjeveru, istoku. Gradovi kao što su Dnipro, Poltava, Kropyvnytskyi i Cherkasy relativno su mirni. Ljudi razumiju da odavde mogu kući ili dalje na zapad. Dobro smo postavljeni.”
Iako je Čerkasi relativno siguran, rat se ovdje još uvijek osjeća, u promjenama u svakodnevnom životu. Djeca se igraju 'rata', pokušavajući se spasiti od 'ruskih vojnika' dok na svojim telefonima puštaju zvukove sirena za zračnu uzbunu. Odrasli nastavljaju raditi, volontirajući kako bi pomogli ukrajinskim oružanim snagama ili raseljenim osobama - oko 80,000 u regiji - u svoje slobodno vrijeme. Drugi su se pridružili jedinicama teritorijalne obrane i patroliraju njihovim rutama. Zatim, tu su i same stalne sirene za zračnu uzbunu i prijetnje napadima na ciljeve u regiji.
Oksana Tsyganok
Zastupnik regionalnog vijeća Čerkasija, stranka Europske solidarnosti
Naša država nije bila spremna za ovoliki broj interno raseljenih i mobiliziranih vojnika. I tako nam treba sve – od beretki, municije, pancirki i kaciga do svakodnevne odjeće, hrane, lijekova.
Gradski humanitarni centar, učitelji i volonterski centri sada su odgovorni za potporu vojsci i raseljenim osobama u Čerkasima. Obrazovne ustanove pripremaju hranu za teritorijalnu obranu.
U volonterskim centrima rade prognanici, aktivni stanovnici, supruge vojnika. U pomoć dolaze i stranci, od kojih neki čak i ne razumiju ukrajinski.
U početku smo uglavnom prikupljali pomoć koju danas dijelimo potrebitima. Bilo je puno ljudi koji su željeli pomoći, jedva smo se nosili s velikim protokom ljudi koji su došli učiniti nešto korisno, donijeti hranu, odjeću, sredstva za higijenu. Organizirani rad volonterskog centra puno je pomogao, pogotovo kada su počeli pristizati prognanici. Sustav je sređen: postoje stručnjaci za registraciju koji određuju njihove potrebe.
U usporedbi s prošlim ratom na istoku Ukrajine, aktualni rat za dragovoljce je potpuno drugačiji. 2014. godine svi su poštovali volonterski pokret, ali nisu ga svi razumjeli. Neki moji rođaci su čak rekli: “Što će ti ovo? Zar nemaš ništa drugo za raditi?" Stjecao se dojam da se radi o ratu koji vode vojska i dobrovoljci. A danas je to rat svakog građanina Ukrajine, jer svi osjećaju što se događa. Nikada nije bilo ovakvog zajedništva, solidarnosti i međusobnog pomaganja.
Ovdje volonteri svakodnevno šalju humanitarnu robu za civile, zatim vojsci šalju i rezervne dijelove za opremu, podveze vlastite izrade, pribor za prvu pomoć, remenje.
Osobno sam naletio na ruske trupe prije tri dana tijekom trčanja. Kad smo bili pod vatrom, našli smo nekoga, dragovoljca, i ostali u njenom podrumu. Ponudio sam se da je poslije povedem s nama, jer Rusi ne vole dobrovoljce. Ali rekla je da ne ide nikamo. “Moj čovjek je u oružanim snagama, ja ću postati partizanka”, rekla je.
Dmitrij Naumenko
Aktivist za ljudska prava
Moja obitelj je nova u Cherkasyju, mi smo iz Chernihiva [300 kilometara sjeverno, blizu granice s Bjelorusijom]. Iako je naša tročlana obitelj (ja, moja žena i moj sin školske dobi) provela tri tjedna u ljetnoj kućici izvan [Černihiva]. Navečer smo palili svijeće iza zastrtih prozora, a popodne smo kuhali hranu na drva. Odselili smo se iz grada prvog dana rata.
Kasnije smo doznali da je na rijeci nedaleko od nas dignut most u zrak te je ruskim osvajačima postalo otežano kretanje i prebacivanje opreme. Rijeke su postale barijera za osvajače. Ali sedam kilometara od nas rusko topništvo granatiralo je predgrađe Černigova.
U nekom trenutku smo shvatili da više ne možemo živjeti u selu i preko polusrušenog mosta prešli na drugu stranu rijeke, odakle su nas rodbina autom odvezla na sigurno mjesto. Zatim smo otišli u Kijev, a onda smo odlučili otići u Čerkasi, jer ovdje imamo neke prijatelje.
“Sjećam se trenutka kada sam vidio ljude kako stoje uz šalicu kave ili čaja u blizini nekog kafića. Napokon sam mogla kupiti slatkiše za svog sina. Prije toga smo bili sretni samo kupiti kruh u susjednom selu”
I sam sam aktivist za ljudska prava. Trenutno pokušavam raditi na daljinu, snimam i dokumentiram ratne zločine. Hoćemo li se ikada vratiti u naš stan u Černigovu? ne znam Čak i ako sutra pobijedimo, regija Chernihiv prije nije bila vodeća regija, ali grad se promijenio na bolje u proteklih pet godina. Izgradili smo ceste, unaprijedili infrastrukturu. Ali sada su sve uništile ruske snage [gradonačelnik Černigova je nedavno izjavio da je 70% grada uništeno], i sve treba ponovo izgraditi.
Kad smo iz našeg okupiranog kraja prešli u relativno miran, sjećam se trenutka kada sam vidio ljude kako stoje uz kavu ili čaj kraj nekog kafića. Napokon sam mogla kupiti slatkiše za svog sina. Prije toga smo bili sretni samo kupiti kruh u susjednom selu.
Oleksij Dušejko
Seljak
Poljoprivredni sektor naše regije radi. U sjetvu su se uključile sve tvrtke i ona je u punom jeku. Ovdje se sije jari ječam i pšenica, neki već imaju kukuruz i suncokret. Zima nije bila jako snježna i vlaga u zemlji nije se nadoknadila. Vjetrovi i proljetni mraz također su bili izazov. Sa sjetvom smo zbog toga morali požuriti.
A sada se nadamo kiši. Uzgajamo i povrće: kupus, mrkvu, ciklu, luk i bundevu. Uzgoj povrća je skuplji, ali odlučili smo ostati na tome jer, prvo, imamo ljude koji rade za nas i jednostavno ne možemo smanjiti svu proizvodnju. I, drugo, treba ti povrće da nahraniš vojsku. Ako se rat nastavi, neće biti tako lako dovoziti povrće iz drugih zemalja.
Neću davati prognoze o žetvi, ali užurbano završavamo sve tehničke korake kako bismo prikupili urod. Istodobno, poljoprivrednu opremu ne možemo koristiti jako intenzivno, jer su u vanrednom stanju i cijene porasle, a nedostaje, primjerice, gnojiva. Ima prekida u nabavi rezervnih dijelova i sredstava za zaštitu bilja. Neka tehnološka poboljšanja koja su bila planirana u zimskom periodu se koče. To znači da se ne bismo trebali nadati velikoj žetvi. Samo se nadamo prosječnom.
Drugi problem je što u skladištima ima neprodanog žita. Uostalom, Ukrajina troši samo oko 10-15% uzgojenog suncokreta, pšenice i kukuruza. A zbog rata brodovi u našim lukama su blokirani. Tržište se pokušava preorijentirati prema željeznici. Ali željeznički promet neće zamijeniti luke. Nemogućnost trgovanja s inozemstvom znači manje gotovine i stvara neugodnosti za poslovanje. Kako nadomjestiti obrtna sredstva? Možda krediti, ali ih treba vratiti. Trenutno razmišljamo kako kupiti gnojiva i popraviti opremu.
Viktoria
Stanovnik Avdiivke, Donjecka oblast
Došao sam ovdje s četvero djece (između 13 i 16 godina) iz Avdiivke prije tjedan dana, u Zolotonosha [grad u regiji Cherkasy]. Sklonili smo se u podrum jedne kuće, ispod zemlje je bilo sigurnije. Nadali smo se da ćemo preživjeti ako kuća bude granatirana. U odnosu na Mariupol, naravno, u Avdiivki je bilo bolje. Moj suprug radi u jednom od najmoćnijih poduzeća u regiji, koksnoj i kemijskoj tvornici Avdiivka.
Ipak, krenuli smo preko Pokrovska [grad u Donjeckoj oblasti], pa Dnjepra, a odatle su nas volonteri poslali u Zolotonošu. Ovdje nemamo rodbine. Dovela nas je volonterka. Smjestili su nas u hostel. Uglavnom, za sada imamo sve što nam treba. Djeca nisu mala pa nema problema s hranom i pelenama. To smo prošli na početku rata 2014. godine. Zabrinuti smo za muža, ali on mora biti u pogonu, da radi, jer nije potpuno stao. Ljudi tamo žive unutar tvornice, u skloništu od bombi. [Bilo je 24. travnja izvijestio da su ruske snage pucale na elektranu].
Sjećam se da je 2014. i moja obitelj morala napustiti Avdiivku kada je počeo rat. Otišli smo u Sviatohirsk [grad u Donjeckoj oblasti]. I tada nas je rat istjerao iz doma. I brinula sam se za našu malu djecu. Stalno sam tražila dječju hranu i pelene – to sada doživljavaju druge majke.
Ali onda, 2014. godine, nakon nekoliko mjeseci izbivanja iz kuće, vratili smo se jer nikome nismo trebali. Avdiivka je naš dom i želimo biti kod kuće. Sada sam opet morao otići, ali zabrinuti smo za rodbinu. Ako sutra pobijedimo i rat prestane, odmah idemo kući.
Viktor Jevpak
IT stručnjak
Unatoč ratu, naše društvo je 24. veljače stalo samo na pola dana. Svaki drugi dan smo radili, plaćali poreze i punili državni proračun. Bavimo se i volontiranjem, svatko u timu radi ono što može.
Moja supruga je britanska državljanka. Djeca imaju i britansko državljanstvo. Ali moja obitelj nije htjela otići bez mene. I općenito, gdje god idete, nije kao kod kuće. Ali evo nas. I, srećom, ovdje je sigurno.
Sada pomažemo obiteljima da odu u Britaniju ako žele. Ljudi sami mogu tražiti britanske obitelji, ja ih samo povežem i malo ubrzam komunikaciju sa stranim obiteljima, pomognem im ispuniti formulare.
Ako grad Čerkasi i dalje bude siguran, tada ćemo imati konkurentsku prednost koju ćemo morati iskoristiti. Ovdje treba otvarati radna mjesta, a za to će izaći u susret poslovanju, smanjiti poreze.
Raditi s ljudima koji su raseljeni je drugo pitanje. Svaki čovjek je ljudski kapital, a ovdje dolaze ljudi s različitim vještinama.
Nazarii Vivcharyk radi kao novinar od 2003. – i na televiziji iu tisku. Trenutno je urednik u Procherk, i piše o politici, društvenim pitanjima i okolišu.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije