Već bih se trebao naviknuti na to, ali nisam. Kad čitam izjave kreatora američke politike koji to govore svijetu Irak još uvijek nije u stanju braniti se bez US upomoć, još uvijek sam ljut i zadivljen drskom arogancijom. Nedavno, nekoliko US politički čelnici i generali rekli su iračkom i američkom narodu da samo oni znaju kada je vrijeme da američke trupe odu Irak. Nadalje, dok Iračani iz gotovo svih segmenata političke sfere te nacije zahtijevaju promjene u sporazumu koji su nametnule SAD o zadržavanju američkih snaga tamo, državna tajnica Condoleeza Rice vokalizira odgovor Washingtona: mi odlučujemo što želimo raditi u Iraku i odlučujemo koliko dugo mi ćemo ostati, pa uzmi ili ostavi. Ako ga napustite, pronaći ćemo drugi način da ostanemo, a ako to učinimo, zagorčat ćemo vam živote više nego što već jesmo.
Po čemu se ova komunikacija razlikuje od Vašington je da nije usmjeren samo na obične ljude Irak. Također je usmjeren na vladu klijenta Vašington je tamo instaliran. Naravno, zahtjevi koje postavlja parlament Zelene zone postavljaju se samo zato što irački narod vrši pritisak na ovu skupinu iračkih političara da postave te zahtjeve. Naravno, ima ih unutra Vašington te u US mediji koji zahtjeve Vlade Zelene zone vide kao nezahvalne i na granici neposluha. Gotovo se može čuti kako pitaju: Kako su ti nezahvalni ljudi mogli imati drskosti zahtijevati pravo na kazneni progon onih koji bi ubijali iračke civile bez ikakve mogućnosti? Kako se usuđuju ovi irački dužnosnici koji vladaju samo zato što smo im mi dali sredstva za to, reći nam da sve US trupe moraju napustiti svoju zemlju do određenog datuma? Štoviše, kako se vlada usuđuje ući Bagdad jer je Vašington stvorio i održava reci nam što je irački suverenitet? Uostalom, okupator je taj koji određuje čime će vladati domoroci, a čime će vladati okupator. Zar nisu čitali svog Kiplinga?
Kao što Michael Schwartz vrlo jasno kaže u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Rat bez kraja: rat u Iraku u kontekstu, Vašington Otišao u Irak s namjerom da kontroliraju resurse i sudbinu te zemlje i koriste je kao bazu za kontrolu Bliskog istoka i Južna Azija. Kao što Schwartz također jasno kaže, Vašington neće otići dok ne bude siguran u tu kontrolu. Naravno, postoji dio ove jednadžbe koji je nepredvidiva varijabla. Što ako se Iračani odbiju složiti s ovim planom Vašington's? Ili, što je još važnije za nas čiji dolar od poreza financira ovaj rat, što ako odbijemo prihvatiti ovaj plan?
Schwartzova knjiga, koja je, ako ne i najbolja knjiga napisana na US rata i okupacije Irak, zasigurno jedan od najboljih, više je od litanije smrti i razaranja koje su poduzele okupacijske trupe. To je također oštra analiza obrata i obrata rata i okupacije koja se temelji na temeljnoj pretpostavci da su ovaj rat i okupacija uvijek bili oko dominacije bliski istok i kontrolu svojih resursa i sudbine. Nakon čitanja ove knjige postaje jasno da je ta motivacija jedina koja ima dosljedan smisao.
Dok se rasprava nastavlja odvijati oko Sporazuma o statusu snaga (SOFA) između Washingtona i Iračana u Zelenoj zoni, mogu se očekivati prijetnje US povlačenje koje treba izvršiti. Zapravo, određene vijesti u nekim US novine su to izvijestile 22. listopada 2008. Prema tim izvješćima, Vašington rekao je članovima vlade Zelene zone da Vašington će povući svoje trupe ako se SOFA ne potpiše. Navodno, Vašington smatra to prijetnjom i nada se da će političari zelene zone stati u red iz straha da neće preživjeti bez američkih trupa koje bi ih štitile. U ovom trenutku u Irakpovijesti, čovjek se pita je li ova prijetnja od Vašington možda je pogrešna procjena. Kao što je gore navedeno, gospođa Rice javno kaže da ne vjeruje da se vlada Zelene zone može braniti u svom trenutnom sastavu. Međutim, je li moguće da Iračani (čak i oni u vladi Zelene zone) nisu zainteresirani za tu vladu kakva je trenutno konstituirana? Ako je tako, onda prijetnja Washingtona o povlačenju nije samo prazna prijetnja, to je potencijalno lukav potez od strane Iračana i potencijalna pobjeda za irački narod, koji je to jasno stavio do znanja IED-ovima, glasovima, ispitivanjima javnog mnijenja i mnoštvo drugih znači da žele američku vojsku i njezine mehanizme podrške (uključujući izvođače, obavještajne službe i druge) iz svoje zemlje što prije, to bolje.
Nažalost, a US odlazak vjerojatno neće doći tako lako, ma koliko to Iračani i Amerikanci željeli. Vjerojatniji je scenarij da će se rasprava o SOFA-i nastaviti i ako se dogovor ne postigne do roka 31. prosinca 2008., uspostavit će se neka vrsta privremenog mandata od strane Vašington kako bi svoje trupe cijelo vrijeme držale na mjestu Irak. If Vašington nije u stanju zadržati svoje trupe Irak zakonski nakon tog datuma, nemojte tražiti povlačenje. Uostalom, ako se sjećam, činjenica da je invazija koja je donijela US trupe u Irak 2003. bio je upitne zakonitosti. Tada se to svakako nije činilo od velike važnosti. Nastavljajući okupaciju Irak ilegalno također vjerojatno neće napraviti veliku razliku u 2009. godini.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije