Turski premijer Recep Tayyip Erdogan u obranu projekta izgradnje novog trgovačkog centra i luksuznih stanova na mjestu Gezi Park u Istanbulu rekao je nešto simbolično: planove rekonstrukcije, kojima bi se navodno oživjela arhitektura stare vojne vojarne temeljene na arhitekturi osmanske zgrade iz 19. stoljeća, predstavljalo bi „poštivanje povijesti (1).”
Povijest je osjetljivo pitanje u Turskoj, čak i kontroverzno, i mnogo je učinila da se vlastita povijest zaboravi. Stoga je iznenađujuće vidjeti tako žestoku borbu koja se sada vodi u njegovo ime. Usred mnoštva medijskih izvješća, dokumentaraca itd., samo su se rijetki prisjetili da je park imao povijest. Premijer se mogao sjetiti, na primjer, da je arhitekt izvorne vojarne izgrađene 1806. godine bio Krikor Balian, Armenac iz poznate obitelji arhitekata koji su bili u službi sultana (2).
Spomenuti arhitekta stare topničke vojarne koju Erdogan namjerava obnoviti nije sporedno pitanje. Dio je turske i osmanske povijesti za koji su moderni turski političari uložili ogromne napore da izbrišu i zaborave: sudjelovanje vjerskih manjina, poput Grka, Asiraca, Židova, ali posebno Armenaca, u kulturnom, gospodarskom i političkom životu zemlje.
Ipak, važnije od arhitekta je sjećanje na nekadašnje armensko groblje prepušteno zaboravu. Mjesto na kojem se nalazi park Gezi, gdje turski premijer sada želi izgraditi trgovački centar i džamiju, nekada je bilo armensko groblje. Godine 1551., nakon epidemije, sultan Sulejman je zemlju dao Armenskoj crkvi. Kasnije je proširena i zazidana. Godine 1837. uz njega je izgrađena armenska bolnica Surp Haop (Saint James), koja i dalje radi. Na tlu groblja sagrađena je i crkva Svetog Grgura Prosvjetitelja. A između 1919. i 1922. godine podignut je spomenik posvećen armenskim žrtvama 1915. godine. Groblje je konfiscirano 1930. godine pod izlikom da Armenska crkva nema pravo vlasništva nad grobljem. Armenski patrijarh Istanbula, Mesrob Naroyan, pokušao je povratiti groblje putem suda, tvrdeći da turski zakon dopušta vlasništvo nakon petnaest godina nesporne okupacije. No, sud je podržao vladinu odluku i izrekao visoku kaznu Crkvi.
Vlada je dopustila samo dva tjedna za uklanjanje grobova. Neki su odvedeni na armensko groblje Sisli, većina je ostavljena. Groblje je potom preuzela vlast, koja je nadgrobne spomenike rasprodala. Dio preostalog mramornog kamenja kasnije je iskorišten za izgradnju stubišta i fontane parka Gezi, dok je konfiscirano zemljište prodano privatnim tvrtkama — uredima turske radio kompanije TRT i luksuznim hotelima kao što su Divan Hotel, Hyatt i Hilton (3).
Nitko nije očekivao da će mali prosvjed ekologa koji je krenuo u zaštitu 600 stabala parka Gezi postati prosvjed cijele zemlje protiv politike Erdogana. “Pokret je započeo kao ekološki problem i za zaštitu kulturne baštine. Razlog za rast je bilo policijsko nasilje”, rekla je Sevil Turan, suglasnogovornica turskih Zelenih. Način na koji je pokret započeo bio je nevjerojatan, rekao je Turan. “Nisam zamišljao da će se toliko ljudi pridružiti prosvjednom pokretu. Ljudi su došli jer su bili jako ljuti na vladu, ali u isto vrijeme su bili tako mirni, nije bilo nasilja.”
“Osvojili ste naše groblje, ali ne možete zauzeti naš park! (4)” Pokret mladih pod nazivom Nor Zartonk (armenski za “novo buđenje” (5)) podigao ovaj slogan. Sayat Tekir, njegov glasnogovornik, rekao je da je "od prvog dana kada smo bili u parku Gezi."
Ovaj pokret nalikuje mobilizaciji koja je uslijedila nakon atentata na Hranta Dinka, okupljajući ljude sa svih strana. Dink je bio tursko-armenski novinar i glavni urednik dvojezičnog tjednika Agos, koji je ubijen u Istanbulu 2007. Više od sto tisuća ljudi izašlo je na ulice na njegov sprovod.
Mobilizacija u parku Gezi bila je jednako raznolika: različiti turski politički trendovi (militant umotan u crvenu tursku zastavu hodao je ruku pod ruku s drugim obučenim u zastavu s likom Abdullaha Ocalana). Ljevičari i nacionalisti, Turci i Kurdi, ekolozi i antikapitalisti, svi su se okupili kako bi se suprotstavili onome što su vidjeli kao sve veći autoritarizam novog turskog moćnika.
Nor Zartonk započeo je kao forum za rasprave e-poštom još 2004. godine, sastavljen od turskih Armenaca. Ali ljudi su se i dalje bojali poduzimanja političke akcije, rekao je Tekir, zbog tradicionalnog straha u kojem turski Armenci žive od 1915. godine. “Atentat na Hranta Dinka bio je motor koji nas je potaknuo na akciju. Organizirali smo konferencije i rasprave o armenskom pitanju, manjinama u Turskoj, odnosima s Europskom unijom itd., ali i sudjelovali u demonstracijama. Bili su dio mobilizacije protiv zatvaranja kina Emek gdje su, poput parka Gezi, općinske vlasti htjele izgraditi trgovački centar. Kao i Gezi, Emek ima tajnu priču: konfisciran je od svojih židovskih vlasnika tijekom Drugog svjetskog rata.
U drugom tjednu posljednjih prosvjeda, skupina antirasističkih aktivista htjela je podići spomenik u parku Gezi pozivajući se na tamošnji spomenik iz 1919. posvećen sjećanju na žrtve armenskog genocida. Također su željeli nazvati jednu od ulica uz park “Hrant Dink Caddesi”. Nosili su transparente na kojima je pisalo: “Burdayiz Ahparig!” — tu smo brate (6)!
Tekir je rekao: “Sve donedavno, armenska zajednica u Turskoj bila je uplašena i zatvorena u sebe, što je rezultat niza masakra i represije koji su započeli u kasnom osmanskom razdoblju i nastavljeni pod Republikom. Želimo tražiti svoja prava, tražiti demokratsko društvo.”
Erdoganov odgovor pokretu “Occupy Gezi” došao je na njegov uobičajeni prkosan način, bez obzira na tisuće građana koji su demonstrirali protiv njegovih projekata suočeni s policijskom represijom. “Džamija će biti izgrađena na Taksimu,” rekao je, zatim dodao da “nije morao dobiti dopuštenje od glavnog oporbenog vođe ili 'nekoliko pljačkaša' za projekte. (7)” Nakon povratka s turneje po sjevernoj Africi, premijer je bio još oštriji u svojim najavama: “Ovi prosvjedi moraju odmah prestati. Nijedna sila osim Alaha ne može zaustaviti uspon Turske. Policija obavlja svoju dužnost. Ovi prosvjedi koji su prerasli u vandalizam i potpuno bezakonje moraju odmah prestati. (8) "
Sevil Turan je rekla: “AKP je postala toliko jaka da vidi da nema političke alternative. Erdogan želi iza sebe ostaviti spomenik na trgu Takism, izgraditi novu, konzervativnu kulturu. Premijer je šutio [na činjenicu] da je ovo staro armensko groblje.”
Za Turan je Gezi Park uveo novu političku kulturu: "Bilo je to iskustvo izravne demokracije." Tekir se slaže: “Oni koji su ulazili u park i oni koji su izlazili iz njega više nisu bili isti ljudi. Gezi je postao laboratorij za političku formaciju.”
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije