Kritika u memoarima bivšeg ministra obrane Roberta M. Gatesa o nedostatku predanosti predsjednika Baracka Obame strategiji njegove administracije za afganistanski rat izazvala je raspravu u Washingtonu o tome je li Obama dovoljno podržavao rat.
Ali Gatesov izvještaj izostavlja dvije ključne povijesne činjenice potrebne za razumijevanje problema. Prvi je da je Obama pristao na eskalaciju tek pod snažnim pritiskom svojih najviših dužnosnika nacionalne sigurnosti i uz vrlo izričite rezerve. Drugi je da je general David Petraeus odustao od svoje prethodne obveze da podrži Obaminu odluku iz 2009. da će povlačenje trupa započeti do sredine 2011. godine.
Gates se u nedavno objavljenoj knjizi “Dužnost: Memoari ministra rata” samo nakratko osvrće na pitanje početka povlačenja trupa iz Afganistana.
Bivši ministar obrane spominje "sumnju i nepovjerenje prema visokim vojnim časnicima" od strane Obame i potpredsjednika Joea Bidena. I on opisuje sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost 3. ožujka 2011. u prostoriji za situacije u Bijeloj kući koji je Obama otvorio kritizirajući vojsku zbog "iskakanja u tisku" i obećavajući da će se suprotstaviti svakom vojnom odgađanju početka povlačenja.
Gates citira Obamu koji je rekao: " Ako vjerujem da sam prevaren. . ." i kaže da je napustio kaznu "visi tamo s jasnom implikacijom da bi posljedice bile strašne."
Gates piše da je bio "prilično uzrujan", jer je mislio da je "implicitno optužiti Petraeusa" da ga je "zaigrao" na velikom sastanku u sobi za situacije bilo "neprikladno, da ne spominjemo krajnje nepoštivanje Petraeusa".
“Dok sam sjedio tamo”, prisjeća se Gates, “mislio sam: predsjednik ne vjeruje svom zapovjedniku, ne može podnijeti [afganistanskog predsjednika Hamida] Karzaija, ne vjeruje u vlastitu strategiju i ne razmatra rat biti njegova. Za njega je sve u izlasku.”
Ali Obamino nepovjerenje prema Petraeusu bilo je jasno povezano sa slijedom događaja povezanih s Obaminom političkom odlukom o Afganistanu i Petraeusovim signaliziranjem njegove želje da je potkopa – sve to Gates izostavlja iz svog prikaza.
Obama je od samog početka bio krajnje oprezan s vojnim zahtjevom za dodatnih 40,000 vojnika za Afganistan na bazi geopolitičkih razloga, kao što je dokumentirano bilješkama sa sastanaka Vijeća za nacionalnu sigurnost korištenim za izvještaje Boba Woodwarda o tim sastancima u “Obaminim ratovima” i u ranijem izvještaju od strane Jonathan Alter iz Newsweeka.
I Obama i potpredsjednik Joe Biden tvrdili su na sastancima u rujnu i listopadu 2009. da primarna briga SAD-a treba biti Pakistan, a ne Afganistan, dok su Petraeus i adm. Mike Mullen bili ustrajni da Afganistan bude prioritet, prema Woodwardovom izvještaju.
Vojni čelnici tvrdili su da će talibani pozdraviti povratak Al-Qaide u Afganistan ako ne bude poražena. Ali Biden je, djelujući na Obamin poticaj, više puta napao argument i natjerao dužnosnika CIA-e Petera Lavoya da prizna kako nema dokaza koji bi to poduprli. Obama je osporio još jedan ključni argument vojske, pitajući zašto dugoročna američka vojna prisutnost u Afganistanu ne bi naštetila stabilnosti Pakistana.
Dužnosnicima koji su podržavali zahtjev zapovjednika ISAF-a Stanleyja A. McChrystala za dodatnih 40,000 vojnika bilo je jasno da Bijela kuća neće pristati ako se nešto ne učini da preokrene vagu na drugu stranu.
Na sastanku u Bijeloj kući 5. listopada, Petraeus je ponovno tvrdio da će talibanski pokret pozvati Al-Qaidu natrag ako preuzme vlast, a Mullen, Gates i državna tajnica Hillary Clinton svi su govorili u prilog toj općoj temi, prema Šumar.
Šest dana kasnije, novine McClatchy izvijestile su da je Bijela kuća "minimizirala upozorenja obavještajne zajednice, vojske i State Departmenta o rizicima usvajanja ograničene strategije usmjerene na Al Qaidu". Priča je citirala intervjue s 15 "vojnih, obavještajnih i diplomatskih dužnosnika srednje razine ili viših dužnosnika" koji su rekli da se slažu s onim što je opisano kao "nova obavještajna procjena" da bi, ako bi se talibani vratili na vlast, to omogućilo povratak Al-Qaide u zemlju.
Zapravo, obavještajna zajednica nije pripremila nikakvu nacionalnu obavještajnu procjenu o tom pitanju. Obamini glavni dužnosnici za nacionalnu sigurnost stavljali su vlastiti zaokret u izvješćivanje obavještajnih službi.
Curenje politički štetne verzije unutarnje rasprave između Bijele kuće i koalicije koja se zalaže za veliku eskalaciju u novinske medije nije ništa manje nego gađanje Obaminih glavnih dužnosnika za nacionalnu sigurnost, uključujući Petraeusa, Mullena, Gatesa i Clintona. Signalizirali su predsjedniku da će snositi značajan politički trošak ako odbije McChrystalov zahtjev.
U studenom 2009. Obama je napravio kompromis sa svojim timom za nacionalnu sigurnost. Pristao je na 30,000 vojnika umjesto 40,000 koliko je McChrystal tražio, ali ne i na nacionalnu protupobunjeničku kampanju za poraz talibana kako je Petraeus želio. Vojni napor bio bi samo "degradirati" Talibane.
I što je ključno, procjena u srpnju 2011. ne bi odredila može li povlačenje i prijenos odgovornosti započeti, već kakav bi to bio "nagib", prema bilješkama sa sastanka koje je citirao Woodward. Obama je čak inzistirao da vojska ne zauzima područje koje se ne može predati afganistanskoj vladi.
29. studenog Obama se sastao s Gatesom, Mullenom i Petraeusom kako bi dobio njihov službeni pristanak na kompromisni plan. Mullen je obećao da će "u potpunosti podržati" odluku. Petraeus je rekao da će učiniti "sve što je moguće" da dovede trupe na teren "kako bi se omogućilo... prebacivanje [Afganistancima] da započne u srpnju 2011."
Ali znakovi opasnosti pojavili su se gotovo odmah da će koalicija koja se zalaže za eskalaciju pokušati promijeniti politiku u svoju korist. Dan nakon što je Obama javno objavio u govoru u West Pointu 1. prosinca 2009. da će se američke trupe početi povlačiti u srpnju 2011., Gates i Clinton sugerirali su u svjedočenju Senatskog odbora za oružane snage da predsjednik nije bio vezan za početak povlačenja sredinom -2011.
Obama je odgovorio inzistirajući da njegov tajnik za tisak kaže CBS Newsu da je povlačenje iz srpnja 2011. "urezano u kamen". Nakon što je čuo za taj Obamin komentar, Petraeus je rekao senatoru Lindseyu Grahamu da je to "problem" i rekao: "Morate to riješiti", prema Woodwardu. Petraeus je dodao da bi dopustio Gatesu i Clintonu da se "ovo bave".
Nakon što je sredinom 2010. preuzeo zapovjedništvo nad američkim i NATO-ovim trupama u Afganistanu, Petraeusa su u emisiji Meet the Press 15. kolovoza upitali bi li mogao reći Obami da povlačenje treba odgoditi nakon sredine 2011. "Svakako, da", odgovorio je Petraeus, otvoreno prijeteći da će prekršiti svoj sporazum s Obamom.
U rujnu 2010. John Nagl, umirovljeni pukovnik koji je bio u Petraeusovom osoblju, a sada na čelu Centra za novu američku sigurnost, rekao je za IPS da će Obama biti prisiljen republikanskim pritiskom da "stavi više vremena na sat". A u prosincu je Petraeus otkrio Obaminom glavnom savjetniku Bijele kuće za rat, generalu Douglasu Luteu, “Sve što moramo učiniti je početi pokazivati napredak, a to će biti dovoljno da dodamo vrijeme na sat i dobit ćemo što nam je potrebno,” prema Woodwardu.
Što god Petraeus učinio u prvim tjednima 2011. kako bi razbjesnio Obamu u vezi s pitanjem povlačenja, bilo je to u pozadini opetovanih indikacija da se Petraeus nadao iskoristiti svoje savezništvo s Gatesom i Clinton i pritiske republikanaca u Kongresu. odgoditi prethodno dogovoreni datum za početak povlačenja i predaju odgovornosti afganistanskoj vladi.
Gates je stoga znao da Obama reagira na povijest koju je već "izigrao" ne samo sam Petraeus nego i njegovi birokratski saveznici koji su manevrirali kako bi uklonili ograničenja afganistanskom ratu koje je Obama nametnuo. Samoživi Gatesov račun prikriva nepoštene taktike korištene kako bi se Obamin pristao na eskalaciju afganistanskog rata.
Gareth Porter, istraživački povjesničar i novinar specijaliziran za američku nacionalnu sigurnosnu politiku, dobio je britansku nagradu Gellhorn za novinarstvo za 2011. za članke o američkom ratu u Afganistanu. Njegova nova knjiga "Manufactured Crisis: The Untold Story of the Iran Nuclear Scare", bit će objavljena u veljači 2014.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije