Prema rimokatoličkoj praksi, kada je netko smrtno bolestan, on se ispovijeda i zatim prima krajnje pomazanje. To je ono što se dogodilo s vjerodostojnošću Sjedinjenih Država na gotovo istodobnim sastancima G-20 i APEC-a. Na temelju toga ne znamo što slijedi. Možda će kršćanski pokopati ili kremirati ostatke apsurdne iluzije da je moguće održati na životu društveni sustav koji je nespojiv sa životom čovječanstva čiji pripadnici danas, 14. studenoga 2010., prema rigoroznim međunarodnim izračunima, sada ukupno 6,884 milijuna 307,685 stanovnika. Broj ljudi koji žive na planeti raste nešto više od 77 milijuna godišnje.
Kad sam pregledavao popis zemalja članica APEC-a, primijetio sam da ga predvode SAD i Japan, dvije najbogatije nacije na svijetu; slijedile su ih Kanada, Australija, Singapur i Južna Koreja, znatno industrijalizirane; uključuje Rusiju, moćnu državu s važnim prirodnim, znanstvenim i tehničkim resursima, a popisu je dodana skupina najvažnijih zemalja u usponu, poput Kine, Indonezije i drugih u jugoistočnoj Aziji koje zapljuskuju vode Tihog oceana, čime je dosegla brojku od 21 zemlje koje se zajedno sastaju u Japanu 13. i 14., gotovo istovremeno kada i G-20, od kojih je 9 bilo na sastanku u Seulu kako bi raspravljali o najvažnijim problemima. Sve zemlje na oba foruma su kapitalističke, s izuzetkom Kine i Vijetnama; ovo dvoje je bilo pod napadom krvi i vatre od strane SAD-a kako bi spriječile njihovu revolucionarnu transformaciju.
Na popisu članica APEC-a pojavljuje se jedna vrlo siromašna država koja nema ništa zajedničko s ostatkom njih 20: Papua Nova Gvineja. Tražio sam informacije o toj zemlji, koja se nalazi na krajnjem sjevernom kraju australskog kontinenta. Njegov današnji glavni grad, Port Moresby, bio je mjesto gdje se MacArthur iskrcao 1942., vrlo daleko od Japanaca, nakon što su izvršili invaziju i zauzeli glavnu američku bazu u njihovoj koloniji na Filipinima, koja se nalazi u Luzonu samo nekoliko milja od Manile.
Što znamo o zemlji koja se nalazi na 17. mjestu liste APEC-a? Da su njegovi prvi doseljenici tamo stigli prije 45 ili 50 tisuća godina, dolazeći iz jugoistočne Azije u pleistocenskom ledenom dobu; bili su lovci i sakupljači. Drugi val migranata stigao je više od 40,000 3,500 godina kasnije, otprilike XNUMX. pr. Kr., i sa sobom su donijeli napredniju kulturu koja se bavila poljoprivredom i ribarstvom, imala navigacijske vještine i ovladala lončarstvom u istom razdoblju kada je došlo do rasta keramike u Babilonu.
Europljani su stigli u Polineziju, kako s istoka tako i sa zapada; pet tisuća godina kasnije: Španjolci, Portugalci, Englezi i Nizozemci nametnuli su kolonizaciju temeljenu na vatrenom oružju i željeznim mačevima, osvojili su teritorije, njihove resurse i porobili njihove stanovnike.
Čak bismo trebali priznati da su oni donijeli znanje i napredak društava koja su imala veći kulturni razvoj od nekih ljudskih zajednica koje su nastanjivale izolirane teritorije koje su ispirale i razdvajale vode Pacifika; unatoč tome, veći dio Azije i Bliskog istoka imao je civilizacije koje su bile mnogo naprednije od Europe u to vrijeme. Osvajači su snagom svog oružja probili put do teritorija poput Kine, Indije i Bliskog istoka, rodnih mjesta drevnih civilizacija, dok je Europa bila samo teritorij za koji su se borila barbarska plemena.
Kolonijalne sile su se udostojale dati neovisnost Papui Novoj Gvineji u rujnu 1975.
Prema popisu stanovništva iz 2000. godine Papua Nova Gvineja broji ukupno 5 milijuna 190 tisuća i 800 stanovnika, a teritorij zauzima 462,840 četvornih kilometara.
Unatoč golemim prirodnim resursima: nafti, bakru i zlatu, koji čine 80 posto izvoza, Papua Nova Gvineja je zemlja s najnižim očekivanim životnim vijekom pri rođenju. Njihov obilan ribolov iskorištavaju strane tvrtke, a na njega jako utječu klimatske promjene struja Tihog oceana. Između 1995. i 1997. proizvodnja kave, kakaovca, čaja, šećera i kakaa znatno je smanjena zbog posljedica suše.
To je zemlja koja ima najveći broj jezika, čak 820, što je ekvivalentno 12% od 7,536 jezika koliko ih stručnjaci procjenjuju na svijetu. U mnogim selima ljudi govore svojim jezikom.
Nedaleko odatle nalazimo Demokratsku Republiku Timor-Leste sa svojom dramatičnom i herojskom poviješću. Osvojili su ga Portugalci 1512. godine, zajedno s Gvinejom Bisauom, Cabo Verde otocima i Sao Tomé y Príncipeom, Angolom i Mozambikom, sve portugalskim kolonijama koje su stoljećima doživjele istu sudbinu, ali nijedna druga kolonija nije više patila.
Kada je Revolucija karanfila 1974. porazila Salazarovu tiraniju u Portugalu, članici NATO-a i bliskom savezniku SAD-a, Revolucionarna fronta Istočnog Timora proglasila je svoju neovisnost 29. studenog 1975. U njoj je mogla uživati samo 9 godina. dana. Dana 7. prosinca te iste godine, krvava tiranija Suharta – koji je u suučesništvu s CIA-om svrgnuo ustavnu vladu Sukarna u Indoneziji i ubio stotine tisuća komunista i progresivnih militanata – poslala je ekspediciju s indonezijskim vojnim trupama da napadnu Timor -Leste, nakon ranijeg sporazuma sa SAD-om. Nakon 27 godina herojske borbe, narod te zemlje, pod vodstvom FRETILIN-a, ponovno je uspostavio ustavnu vladu u Istočnom Timoru.
Ne trebam objašnjavati bliske povijesne veze koje postoje između naše zemlje i bivših portugalskih kolonija; naše borbe protiv trupa apartheida – koje je Reaganova vlada opskrbila strateškim nuklearnim oružjem – daju našoj zemlji moralni autoritet da ima mišljenje o odlukama APEC-a kada američka vlada nameće mjere koje pogađaju interese svih zemalja, uključujući druge članice ta institucija.
Pokušala je nametnuti ponovnu procjenu juana (Reimimbi, kineska valuta) Kini, ne uzimajući u obzir činjenicu da otkad je Kina započela svoju administrativnu politiku juana u srpnju 2005., ponovna je procjena; od 8.28 Yuana za dolar, danas je na manje od 6.70.
Kineski premijer je, prema članku objavljenom u Financial Timesu 6. listopada ove godine, tijekom posjeta Bruxellesu izjavio da se sada događa aprecijacija juana, ali da Kina odbija dati bilo kakva jamstva o brzini kojom ovaj proces bi se nastavio. Čvrsto je izjavio: 'Nemojte nas pritiskati oko tečaja Reimimbi'. Objasnio je da bi prenagljena akcija po ovom pitanju mogla uzrokovati bankrot nekoliko kineskih tvrtki koje proizvode za izvoz, stvarajući ozbiljne posljedice za njegovo gospodarstvo, te je zaključio: “Ako bi Kina prošla kroz ekonomske i socijalne nemire, to bi bio katastrofa za svijet”.
Vrlo je jasno da sve zemlje Trećeg svijeta koje imaju Kinu kao sigurno tržište za svoj izvoz – predodređeno da zadovolje potrebe stanovništva koje je prema nedavnom popisu iz 2008. premašilo 1,324 milijuna 655,000 stanovnika, gotovo milijardu više od stanovništva Sjedinjenih Država, i gospodarstvo koje raste po prosječnoj stopi ne manjoj od 10% godišnje – dobili bi manje proizvoda za svoj izvoz u tu zemlju i, zauzvrat, sve one koji se izvoze u ostatak svijeta, plaćeni u dolarima , dobili bi papirnati novac koji bi vrijedio sve manje.
Osamdeset posto američkog izvoza čine usluge: one u takozvanoj industriji slobodnog vremena i mnoge druge koje ne zadovoljavaju osnovne potrebe naših naroda, hitno potrebne za potrebe razvoja i vitalne usluge za društvo.
U članku na internetu, “Zapad usavršava svoje tehnike kako bi naudio Kini” André Vltchek, između ostalih zanimljivih aspekata, objašnjava:
“Taktike koje su bile na djelu – prvo diskreditirati, a zatim uništiti sve komunističke i socijalističke, progresivne i nacionalističke države, vlade i pokrete uključujući Sovjetski Savez, Kubu, Nikaragvu, Sjevernu Koreju, Čile, Tanzaniju i nedavno Venezuelu – smatrale su se korisnima do ovoga dan. Sada su profinjeniji, (uključeno je više ljudi i tehnologije) […] Uostalom, zadatak koji je zapadna globalna diktatura definirala za sebe je ogroman: Kina – najnaseljenija nacija na svijetu. Činjenica da je Kina povijesno miroljubiva ... i vrlo uspješna čini zadatak puno težim. […]Zapad je trenutačno (neizravno) uključen u masakre u Kongu/DRC-u (najmanje 5 milijuna je umrlo tamo), u destabilizaciji cijelog Roga Afrike i dijelova Latinske Amerike i u agresivnim ratovima u Iraku, Afganistanu da spomenemo samo nekoliko smrtonosnih avantura.”
“'Ljudi konkretno vide što Kina radi', objašnjava Mwandawiro Mghanga, bivši kenijski zastupnik, član odbora za obranu i vanjske odnose, pjesnik i zatvorenik savjesti pod brutalnim prozapadnim režimom bivšeg diktatora Moija. “Ako putujete cijelom zemljom, vidjet ćete Kineze kako grade i grade ceste, stadione i stambene projekte koji su jako dobri. Oni su također vrlo blisko povezani s ljudima usprkos svoj propagandi koju širi Zapad. Naši građani vide i cijene stvarnost onoga što Kina radi. Ali postoji veliki pritisak na kenijsku vladu da ne surađuje s Kinom. Zapravo, postoji veliko neprijateljstvo prema Keniji – Zapad kažnjava ovu zemlju zbog relativno bliskih veza s NR Kinom.”
Jučer je u Yokohami započeo godišnji sastanak na vrhu APEC-a.
Unutar APEC-a funkcioniraju mikro-forumi, poput Transpacifičkog partnerstva (TPP), za slobodnu trgovinu, ograničenu na Bruneje, Čile, Novi Zeland i Singapur, na koje bi htjeli SAD, Australija, Peru, Malezija i Vijetnam. biti uključen. Ukratko, sve što je dobro za prodaju nečega: tržnice, tržnice, tržnice.
Obama, kao jedan od magova, ide naokolo i raspoređuje položaje u Vijeću sigurnosti UN-a, kao netko tko upravlja svojim posjedima. Prema europskim novinskim agencijama “...naznačio je u subotu da je Japan model zemlje koja bi trebala imati stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a...”, već ranije, u parlamentu New Delhija, izjavio je da će njegova vlada “podržati eventualnu ulazak Indije u Vijeće sigurnosti UN-a”. Pakistan se, naravno, gorko žalio na to jenkijevsko obećanje. Ono što nije rečeno je da to mjesto dolazi s pravom veta ili bez njega, kao da je ta antidemokratska privilegija pozvana da bude vječna.
Isto tako, ne zna se hoće li tako velikodušna ponuda biti upućena i Luli, unatoč činjenici da više od 500 milijuna Latinoamerikanaca i gotovo milijarda Afrikanaca nema stalno predstavništvo u tom Vijeću. Koliko dugo misli da se svijetom može manipulirati na ovaj način? Ali možda se varam i podcjenjujem Obamu, ako on u svojoj euforiji odluči ponuditi američku potporu svim nadama.
Naravno, sastanci G-20 i APEC-a završili su sretno, poput vestern filmova koji su izlazili iz Hollywooda dok smo mi bili u školi. Bla, bla, bla, osvojila je Oscara, "Vizija Yokohame" kako ju je opisao premijer Japana u Završnoj deklaraciji sastanka na vrhu APEC-a.
Ipak, kineski predsjednik Hu Jintao, prema informacijama koje je objavila jedna ozbiljnija američka novinska agencija, izjavio je: „'Oporavak nije solidan i deficiti uzrokuju veliku neizvjesnost' […] 'Situacija poslova u razvijenim zemljama je sumorna i rastući tržišta se suočavaju s inflatornim pritiscima i mjehurićima cijena dionica."
Druga europska agencija koja je sklona objektivnosti istaknula je: “Kineski predsjednik Hu Jintao rekao je da njegova zemlja neće prihvatiti vanjski pritisak da promijeni svoju politiku.”
Obama je nakon sastanka zaključio svoju azijsku turneju "posjetom statui velikog Buddhe iz Kamakure - izlivenoj u bronci - visokoj 13 metara i teškoj 93 tone, izgrađenoj 1252. godine, koja prikazuje Budu Amidu kako sjedi u lotos položaju s rukama u stavu meditacije.”
Što se tiče načelnika britanskih oružanih snaga, generala Davida Richardsa, on je rekao da je Al-Qaeda — dakle on pogrešno opisuje afganistanski otpor, pravi arhitekt anti-NATO borbe, koji nema nikakve veze sa snagama koje će stvoriti CIA za borbu protiv sovjetskih trupa – ne može biti poražena “i da Ujedinjeno Kraljevstvo mora biti spremno suočiti se s prijetnjom islamističkih napada barem sljedećih 30 godina.
“U intervjuu za britanske novine The Sunday Telegraph, general Richards je izjavio da bi se njegova zemlja trebala usredotočiti na obuzdavanje prijetnje vlastitim građanima, što je zadatak koji bi se, kako je rekao, mogao izvršiti, umjesto da pokušava poraziti islamističku militantnost.
“'U konvencionalnom ratu, poraz i pobjeda su vrlo jasni i simboliziraju ih trupe koje marširaju u glavni grad druge nacije. (neprijatelj)', uvjeravao je načelnik britanskog Glavnog stožera.
“'Prvo se morate zapitati: 'trebamo li to (islamističku militantnost) poraziti?' u smislu čiste pobjede, a rekao bih da je nepotrebna i da se nikada ne bi ostvarila'”, istaknuo je.
"Ali možemo li to obuzdati do te mjere da naši životi i životi naše djece budu sigurni?", pitao se Richards.
"'Mislim da možemo", nastavio je vojnik.
Prema Richardsu, pravo oružje u ratu protiv Al-Qaide su obrazovanje i demokracija.
Nadalje, rekao je da su britanska vojska i vlada 'krive što zapravo ne razumiju sve što je u opasnosti' u Afganistanu te je priznao da se Afganistanci počinju 'umarati' od nesposobnosti NATO-a da izvrši svoja obećanja.
Prema BBC-jevom novinaru Franku Gardneru, komentari generala Richardsa odražavaju 'novi realizam' u protuterorističkim krugovima u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u.
Gardner nas uvjerava da bi Richards ove riječi izgovorio prije pet godina smatrali bi ih skandaloznim i poraznim.
Više nego dovoljno razloga da Obama posjeti kip Velikog Bude iz Kamakure, sada kada se fašistička desnica ubrzano učvršćuje u Europi reformističkih trendova, uključujući i Švedsku, au jenkijevskom potrošačkom društvu previše ljudi nije svjesno gotovo sve, i vjeruju da su socijalna pravda, zdravstvo, obrazovanje, solidarnost i mir komunističke ideje. Einstein, koji je želio da antifašističke Sjedinjene Države Franklina D. Roosevelta imaju atomsku bombu prije nego što ju je razvila nacistička Njemačka, nikada ne bi mogao zamisliti da će se nekoliko desetljeća kasnije opasnost sastojati od ultradesničara fašista koji će preuzeti vladu Sjedinjenih Država.
Fidel Castro Ruz
Studenog 14, 2010
7: 58 pm
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije