Gledajući masu veseljaka ispred Predsjedničke palače u 5 ujutro 16. kolovoza, venezuelanski predsjednik Hugo Chavez FrÃas dao je izjavu koju su njegovi sljedbenici čekali: 'Referendum o opozivu nije bio samo referendum o Hugu Chavezu', objavio je, govoreći u treća osoba, 'bio je to referendum revolucionarnog procesa, a većina Venezuelanaca artikulirala je svoju podršku! Vrijeme je za produbljivanje revolucije!’
Tako je venezuelanski eksperiment revolucije ušao u novu fazu. Ponovna afirmacija (kako su Chavisti počeli nazivati referendum o opozivu) i Chaveza i Bolivarske revolucije od strane 60% stanovništva označava povijesni trenutak u evoluciji radikalne politike u Venezueli. Nikad prije Chavez ili 'el proceso' nisu bili tako široko podržani u Venezueli, niti tako široko prihvaćeni 'iako nevoljko' od strane međunarodne zajednice.
Za mnoge, nadolazeći regionalni izbori, sada provizorno zakazani za kasni listopad, pružaju prvu priliku za produbljivanje revolucije. Sa zamahom od referenduma i oporbom u rasulu, čavistički kandidati imaju potencijal osvojiti važan politički teritorij.
Mnogi sadašnji članovi oporbe na ključnim položajima prvotno su izabrani kao kandidati Chavista na regionalnim izborima 2000., da bi promijenili strane 2002.-03. kada su osjetili da se politički vjetrovi okreću protiv Chaveza. Pogrešno su pogodili i sada bi mogli izgubiti svoja mjesta zbog svog niskog oportunizma.
Ipak, Chavisti moraju učiniti više od pukog ponovnog stjecanja pozicija koje su 'trebale' pripadati zadnje 4 godine. Glas 'Ne' na prošlomjesečnom referendumu '"glas protiv opoziva Chaveza'" pobijedio je u 23 od 24 države, uključujući 8 država kojima trenutno upravlja oporba, iako je glasovanje u nekim slučajevima bilo tijesno. Ako oni koji su u kolovozu glasali protiv, u listopadu glasaju za kandidata Chavista, to će pojačati prijetnju oporbi u tim državama.
Ipak, sve se više čini da to ne mora nužno biti slučaj. Iako je oporba kao nacionalni konglomerat antichavista potpuno poražena na referendumu, pojedinačni kandidati za guvernera i gradonačelnika mogli bi zadržati lokalnu podršku. Nadalje, iako će veliki postotak čavista vjerojatno glasati za službenog kandidata na regionalnim izborima, postoji i nepoznat broj pristaša Chaveza, koji se uvelike razlikuju od zajednice do zajednice, a koji možda neće.
Ovo je problem s korijenima duboko u nastajanju praktične obrambene politike koja je nužno dominirala u Venezueli od pokušaja državnog udara protiv Chaveza u travnju 2002. (ako ne i prije). Tijekom puča, kada je venezuelanski narod preplavio ulice diljem zemlje, a stotine tisuća ljudi opkolilo palaču tražeći Chavezov povratak, nastupio je mentalitet opsade. Taj se mentalitet dodatno učvrstio u sljedećim mjesecima kada je gospodarstvo Venezuele bio je učinkovito (ako privremeno) uništen gašenjem naftne industrije.
Prijetnja bolivarskoj revoluciji bila je posebno ozbiljna budući da je ovaj 'generalni štrajk' predvođeno zajedništvom venezuelanske korporativističke konfederacije sindikata, CTV-a, i najveće federacije gospodarske komore; između njih dvojice uspjeli su učinkovito zatvoriti proizvodnju nafte na nekoliko mjeseci 2003. Nitko, a ponajmanje venezuelanski narod koji je imao koristi od ove revolucije, nije sumnjao u središnju ulogu naftnog bogatstva u omogućavanju 'el proceso'.
Oporbena identifikacija Chaveza kao utjelovljenja svega zla što povezuju s ovom revolucijom, utjecala je na potvrdu njegove jedinstvenosti i njegovog mesijanističkog statusa u očima njegovih sljedbenika. Nevjerojatna mobilizacija 'Chavista' je odvratila ili preokrenula stalne napade na Chaveza počevši od državnog udara 2002. godine. Učinak je bio stvaranje mobiliziranih i sve više radikaliziranih ljudi, koji su ipak prvo čavisti, a tek onda revolucionari.
Chavez je dobro razumio opasnost za revoluciju koju predstavlja prenaglašavanje njegove vlastite uloge. Otkako je došao na vlast, njegova administracija bolivarskog projekta imala je za cilj osigurati ljudima alate za krojenje autonomnog puta odozdo prema gore za revoluciju. Dakle, njegov fokus na obrazovanje, koje svim Venezuelancima daje pristup od osnovne pismenosti do sveučilišta; a time i njegov naglasak na strukturama moći koje se temelje na zajednici.
Ipak, u žaru bitke u posljednjih pet godina, veći dio ovog naglaska na strukture moći utemeljene u zajednici stavljen je na čekanje’” postojale su ozbiljne prijetnje samoj revoluciji koje su razumljivo imale prednost. Štoviše, neposrednost suočavanja s tim prijetnjama zahtijevala je “u određenim slučajevima” Chavezovo nefiltrirano vodstvo. I naravno, tu je realnost buduće revolucije koja se još uvijek temelji na kapitalističkoj državi koja je više od svega nastavila nalikovati korumpiranoj, paraliziranoj birokraciji venezuelanske države prije 1998. (4. republika).
Trenutni rasplet
Kako prijeći granice koje su do sada ograničavale bolivarski projekt?
Kako produbiti revoluciju čak iu kontekstu stalnih prijetnji njezinom opstanku?
Kako nadići obrazac prijelaza s jednog izbornog testa na drugi, u korist permanentne revolucionarne kreativnosti?
Dana 20. kolovoza, William Izarra'”čelnik ideološkog krila Comando Maisanta, tima za koordinaciju kampanje'”održao je konferenciju pod naslovom 'Produbljivanje Bolivarske revolucije' Na pitanje koja je uloga Jedinica izborne borbe (UBE) i 'Patrole' (skupine aktivista koji se zalažu za glas 'Ne' na referendumu) bile bi sada kada je referendum završen, Izarra je odgovorio: 'Trenutno nemamo nikakvih pojedinosti, ali patrole i UBE-ovi nastavit će se izborne bojne. Više od toga, još nije jasno’¦nemamo više detalja.’
Ipak, članovi UBE-a i patrole ne čekaju da im National Comando Maisanta da smjernice’” o odgovorima na gornja pitanja sada se raspravlja u zajednicama diljem zemlje. A konsenzus koji se do sada pojavio čini se jasnim na barem jednoj fronti: svako produbljivanje demokracije mora početi sada; ne može čekati nakon regionalnih izbora.
Kao rezultat toga, pojavljuje se niz planova o tome kako stvoriti participativne strukture i koordinaciju koji će činiti temelj na kojem će se pokrenuti ova nova faza revolucije. Ovoj je raspravi dana posebna hitnost zbog sukoba oko kandidata na regionalnim izborima s neslaganjem oko općinskih kandidata u središtu.
Iskustvo regionalnih izbora 2000. mnogima je razjasnilo potrebu za alternativnom, dosljednom metodom odabira kandidata. Ipak, kad je prošlog travnja objavljen datum izbora (iako je datum od tada dvaput promijenjen), umjesto predizbora, kandidate je birao Comando Ayacucho, katastrofalni prethodnik Comando Maisanta. Istaknuta je potreba za predizborima zbog Comandove očite sklonosti kandidatima za koje se činilo da odgovaraju njihovoj krutoj definiciji čavizma, za razliku od onih kandidata koji zapravo imaju bazu u dotičnim zajednicama. Kao rezultat toga, mnogi su se kandidati Chavista ipak odlučili kandidirati na platformi Chavista, ali protiv službenih kandidata Chavista.
Kako bi Chavisti u potpunosti iskoristili regionalne izbore, ključno je jedinstvo. Kako bi se izbjegla podjela glasova, mora se razviti (i implementirati) drugi mehanizam za odabir kandidata. Nažalost, umjesto da uči iz nevoljkosti baze i njihovih kandidata da odustanu od svojih izbornih ambicija samo zato što im je tako rekao Comando Ayacucho, čini se da Chavez ponavlja istu pogrešku. U prošlonedjeljnom tjednom televizijskom obraćanju Alô Presidente, Chavez je izjavio: 'Već smo objavili kandidate, a ovo su kandidati. Oni koji ne žele jedinstvo mogu se pridružiti escualidos (oporbi).’
U međuvremenu se pojavljuje nekoliko uzbudljivih, inovativnih primjera inicijativa na bazi ljudi za rješavanje ovog problema. U nastavku dva kratka primjera ilustriraju dva različita pristupa.
Primari
U jednoj općini u unutrašnjosti u kojoj su različiti kandidati za gradonačelnike iz Chavista odlučili surađivati kako bi konzultirali zajednicu, stvorili su komisiju sastavljenu od dogovorenih članova kako bi organizirali sljedeći proces konzultacija u tri faze:
Prvo bi sazvali narodni zbor na kojem bi svaki kandidat javnosti predstavio svoju platformu. Drugo, proveli bi anketu koja bi zbog vremenskih ograničenja bila ograničena na one sektore koji su pokazali najveću potporu Chavezu na referendumu. Treće, sazvali bi još jednu narodnu skupštinu na kojoj bi pristaše svakog kandidata napravili kratku prezentaciju kako bi komisiji dali ideju o bazi podrške svakog kandidata.
Tek nakon ovog procesa konzultacija komisija bi procijenila rezultate svake faze procesa i izjasnila se u korist jednog kandidata, a tada bi preostali članovi bili uključeni u pobjedničku kampanju za poticanje jedinstva.
Popularno sudjelovanje
Drugi primjer dolazi iz Caracas-barria i Chavista-bastiona. Ovdje su stanovnici odlučili podržati službenog kandidata Chavista, ali uvjetno. Planirali su 'Prvi općinski forum o sudjelovanju naroda: Izgradnja narodne moći', trodnevnu konferenciju na kojoj će članovi zajednice održati niz radionica i rasprava osmišljenih da proizvedu manifest koji će ocrtavati konkretne napretke u popularnoj moći koji se smatraju najvećim prešanje. Manifest će zatim biti predstavljen službenom kandidatu Chavista na potpisivanje, kao uvjet za potporu zajednice.
Zatvaranje praznine
Ipak, čini se da Chavezova najnovija izjava proturječi ovim živim primjerima participativne savjetodavne politike. A postojanje drugih takvih eksperimenata u institucionaliziranju sudjelovanja javnosti u odabiru kandidata sugerira opasnu nepovezanost između Chaveza i njegovih pristaša.
Ovaj prekid veze nije posve nov; postoji u ovom ili onom obliku otkako je Chavez prvi put došao na vlast. Međutim, rasprava o regionalnim izborima možda je prvi put da je snažno vokalizirana. Ako je cilj produbiti participatornu politiku koja čini retoričku osnovu Bolivarske revolucije '"zapravo prenijeti tu politiku iz retorike u stvarnost'", onda nema izbora nego podržati pravo svake pojedinačne zajednice da izabere vlastitog kandidata (samo jer je njihovo pravo glasati za ili protiv tog kandidata).
Sve do prošlonedjeljnog programa, Chavez je bio svjesniji ponora koji ga dijeli od njegovog naroda više nego itko. Sama ideja demokratske revolucije znači da je, barem u početku, sve što se postiže izbornom pobjedom vođenje države. Ali to još ne sugerira, niti je moguće da još uključuje temeljnu promjenu u samoj državi. Transformacija države je možda najvažnije strateško postignuće kojem se revolucija može nadati da će postići, i to je ono koje će ostati nedostižno sve dok se venezuelanski narod ne mobilizira da u potpunosti institucionalizira svoje pravo na sudjelovanje u politici na svim razinama vlasti'” i dalje. Odnosno, dok ne internaliziraju svoje pravo na sudjelovanje u politici ne samo na razini svoje zajednice, države ili nacije; ali i na regionalnoj, pa i međunarodnoj razini.
Svaki napredak u participativnoj demokraciji otkad je Chavez izabran, a često su ostvareni kroz njegov izravni utjecaj, bio je osmišljen kako bi zatvorio ovaj jaz. Obrazovne, zdravstvene i misije zapošljavanja sve predstavljaju oblik 'paralelizma' osmišljenog da zaobiđu postojeće državne strukture koje su intrinzično nesposobne djelovati kao kanali za revolucionarnu transformaciju.
Ako se taj obrazac želi nastaviti, rasprava oko kandidata zahtijeva javnu artikulaciju i službeni odgovor. Kao arena u kojoj će se ova rasprava vjerojatno odvijati, nadolazeći regionalni izbori mogu, ironično, predstavljati najdublji test Bolivarske revolucije od državnog udara u travnju 2002. godine. Ne za venezuelansko društvo u cjelini, već kao žarište rasprava unutar čavizma. Na kocki je sposobnost Bolivarske revolucije da nadiđe branjenje Chaveza, u korist napretka same revolucije; izvršiti prijelaz iz jedne faze u revoluciji u drugu; prijeći iz čavizma u revoluciju.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije