Duboka i dugotrajna recesija u Portoriku dovela je do teške dužničke krize. A kombinacija ekonomske kontrakcije i ogromnih obveza ima strašne posljedice za otok.
Posvuda u Commonwealthu Sjedinjenih Država gubi se radna mjesta u privatnom sektoru. Ukupna zaposlenost u Portoriku pala je s 1.25 milijuna radnika u zadnjem kvartalu fiskalne godine 2007. na manje od milijun gotovo desetljeće kasnije. Bez zaposlenja, veliki broj Portorikanaca (koji su građani SAD-a) je emigrirao. Ali, unatoč ovom bijegu, stopa nezaposlenosti je sada 12.4%. Bez izgleda za posao, stopa sudjelovanja u radnoj snazi pala je na 40%, što je dvije trećine razine na kopnu SAD-a. Oko 60% djece Portorika živi u siromaštvu.
Dužnička pozicija Commonwealtha očito je neodrživa, a njezino će se gospodarstvo moći oporaviti samo ako krene iznova. No, za razliku od općina u SAD-u, Portoriko nije zaštićen Zakonom o bankrotu SAD-a. Dobro je poznato da decentralizirani procesi pregovaranja za restrukturiranje duga često dovode do katastrofalnih ishoda, pri čemu je dobivena olakšica nedostatna za vraćanje održivosti duga.
Svjestan te stvarnosti, Portoriko je donio svoju zakon o stečaju, ali ga je Vrhovni sud SAD-a oborio jer je otok zapravo američka kolonija, a federalni zakon o bankrotu dopušta samo Kongresu SAD-a da donosi zakone o bankrotu na svom teritoriju. Na kraju je Kongres poduzeo mjere i donio OBEĆANJE, zakon koji je navodno osmišljen kako bi olakšao restrukturiranje duga i ekonomski oporavak. Odražavajući standardno kolonijalističko stajalište da se koloniji ne može vjerovati da će donositi neovisne odluke, stvoren je dvostranački Odbor za financijski nadzor i upravljanje koji će donositi fiskalne odluke za Portoriko.
Ali PROMESA donosi više problema nego rješenja. Nedavno je Odbor—naizgled bez ikakvog razumijevanja osnovnih ekonomija i demokratske odgovornosti kako bi mogao provjeriti svoju nekompetentnost— objavljen svoje zahtjeve za sljedeću fiskalnu godinu. Odbor je zapravo predvidio da će njegovi prijedlozi pretvoriti recesiju u Portoriku u depresiju veličine koja se rijetko viđa bilo gdje: pad BNP-a od 16.2% u sljedećoj fiskalnoj godini (i daljnji pad u godini nakon), što je usporedivo s iskustvom zemalja koje prolaze kroz građanske ratove, ili krizom pogođene Venezuele.
To je zato što plan Uprave daje prednost otočkim vjerovnicima. Proizvoljno definira minimum koji im se mora isplatiti u kratkom roku i prisiljava vladu da učini sve što je potrebno da postigne taj cilj, čak i ako to znači uništavanje lokalnog gospodarstva. Doista, plan sve samo ne jamči socijalnu kao i ekonomsku katastrofu, zbog značajnih rezova u mirovinama, obrazovanju i zdravstvenoj potrošnji.
Zanimljivo je da je plan Uprave nedovršen kada je riječ o njezinoj središnjoj obvezi: izradi plana za restrukturiranje duga. To je kratkovidno, jer će daljnje depresiranje gospodarstva potaknuti spiralu duga. Američki porezni obveznici će također izgubiti: oni će platiti troškove izazvane većim iseljavanjem. Dugoročno će čak i vjerovnici izgubiti. Predloženi kurs nije samo nepravedan, već i neučinkovit i u konačnici samoporažavajući.
Oni koji zagovaraju servisiranje dijela nepodmirenog duga sada tvrde da bi to pokazalo da je Portoriko voljan platiti, što bi zauzvrat pobudilo povjerenje kod vjerovnika i investitora. Ali problem Portorika je nedostatak kapacitet platiti, a ne nedostatak spremnost. Jedini način na koji Commonwealth može potaknuti povjerenje je obnova gospodarskog rasta.
Plan uključuje razumne pozive za poboljšanje prikupljanja poreza i učinkovitosti državne potrošnje. No, iako nužne, takve mjere neće riješiti krizu.
Odbor brka učinkovitost sa štednjom. I dok bi bilo lijepo kada bi se moglo magično povećati produktivnost, stvarni problemi otoka zahtijevaju ne toliko reforme na strani ponude koliko povećanu potražnju. Portoriko je u režimu ograničene potražnje, što se vidi u značajnoj potkorištenosti njegovih faktora proizvodnje. Plan Uprave izrazito pogoršava ovaj problem, a da pritom nije svjestan da to čini.
U režimu ograničene potražnje, nedavne mjere za povećanje fleksibilnosti tržišta rada – i time olakšavanje snižavanja plaća od strane poslodavaca – neće rezultirati bržim rastom. Naprotiv, niže plaće dovest će do smanjene potrošnje, pogoršati depresiju i dodatno povećati vjerojatnost useljavanja u SAD, gdje su plaće znatno više.
Predanost obnovi gospodarskog rasta trebala bi biti središte svakog prijedloga restrukturiranja – ili bilo kojeg održivog fiskalnog plana – za Portoriko. Ta obveza mora započeti znatnim otpisom duga, kao i kratkoročnim moratorijem na sva plaćanja duga. Ali to neće biti dovoljno: čak i ako Portoriko kratkoročno ne otplaćuje dug, njegov primarni deficit implicira da će morati poduzeti korake koji bi smanjili gospodarsku aktivnost.
Zato bi plan restrukturiranja trebao sadržavati i treći element: klauzulu o pozajmljivanju u kašnjenju, koja bi Portoriku, stavljanjem novog duga u viši rang od starog, omogućila da dobije svježi kredit sada, kada mu je najpotrebniji. To bi stvorilo prostor koji vlasti trebaju za provedbu makroekonomskih politika koje vode oporavku.
Odbor PROMESA-e trebao je zacrtati put oporavka; njegov plan čini oporavak gotovo nemogućim. Ako se plan Odbora usvoji, ljudi u Portoriku doživjet će neopisivu patnju. I s kojim ciljem? Kriza se neće riješiti. Naprotiv, dužnička će pozicija postati još neodrživija.
Joseph E. Stiglitz, dobitnik Nobelove memorijalne nagrade za ekonomske znanosti 2001. i medalje John Bates Clark 1979., sveučilišni je profesor na Sveučilištu Columbia, supredsjedatelj Stručne skupine na visokoj razini za mjerenje ekonomske uspješnosti i društvenih Napredak u OECD-u, te glavni ekonomist Roosevelt instituta. Bivši viši potpredsjednik i glavni ekonomist Svjetske banke te predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika američkog predsjednika pod Billom Clintonom, 2000. godine osnovao je Initiative for Policy Dialogue, think tank za međunarodni razvoj sa sjedištem na Sveučilištu Columbia. Njegova najnovija knjiga je Euro: Kako zajednička valuta prijeti budućnosti Europe.
Martin Guzman, znanstveni suradnik na Poslovnoj školi Sveučilišta Columbia i izvanredni profesor na Sveučilištu u Buenos Airesu, supredsjedatelj je Radne skupine Columbia Initiative for Policy Dialogue Taskforce on Debt Restructuring and Sovereign Bankrotcy i viši suradnik u Centru za međunarodnu Inovacija upravljanja (CIGI).
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije