Frans de Waal, The Age of Empathy: Nature's Lessons For A Kinder Society, Harmony Books, 2009., 291 str.
Sljedeći put kada se nađete u spornom razgovoru s nekim tko tvrdi da su ljudi urođeno sebični, da prihvaćaju ubijanje i rat i (pogrešno) koriste pojmove poput "socijalnog darvinizma", dajte mu primjerak najnovije knjige Fransa de Waala, The Age of Empatija: Lekcije prirode za ljubaznije društvo. Nastavite raspravu tek nakon što ga pročitaju.
Autorica je profesorica psihologije i direktorica Living Links Center pri Yerkes National Primate Research Center na Sveučilištu Emory. Njegove prethodne knjige uključuju Naš unutarnji majmun (2005) i Primates and Philosophers (2006).
Svjetski poznati primatolog, de Waal pruža uvjerljivu potporu tvrdnji da su ljudi "unaprijed programirani da posežu." Od dupina koji prevoze ozlijeđene suputnike do sigurnih i ožalošćenih slonova, babuna i mačaka (da, čak i mačaka) do suosjećajnih miševa i hidrofobnih čimpanzi koje riskiraju smrt kako bi spasile suputnika koji se utapa, ovo je veliki doprinos razumijevanju biološke geneze naše urođene sposobnosti za empatiju , dakle moral.
Jedna od zasluga ove knjige je njezina glatka sinteza anegdota prikupljenih iz autorova desetljeća dugog promatranja ponašanja primata i uvjerljivih dokaza iz brzo rastuće znanstvene literature o ovoj temi. I ne bih se iznenadio da de Waalove priče izazovu nekoliko oživljavajućih osmijeha prepoznavanja dok se čitatelj ponovno povezuje sa zajedničkim precima i njegovim suvremenim potomstvom.
Ovaj rad nadopunjuje novija istraživanja iz neuroznanosti (vidi Mirroring People Marca Iacabonija, 2008.) i potpodručja neuroantropologije, kulturološke neuroznanosti, neuropolitike i drugih. Gledano u cjelini, to je moćna mješavina i pruža uvjerljiv korektiv prevladavajućim predodžbama o ljudskoj prirodi. Za de Waala, kao i za mnoge studente ovog predmeta, pitanje više nije imaju li životinje empatiju, „nego kako ona funkcionira… Moja sumnja je da djeluje na potpuno isti način kod ljudi i drugih životinja, iako ljudi mogu dodati nekoliko složenosti.'
De Waal je bolno svjestan da se biologija rutinski i namjerno krivo tumači "kako bi se opravdalo društvo utemeljeno na sebičnim načelima" i on namjerava ispraviti ovaj jednostrani i pogrešan prikaz ispitivanjem podužeg evolucijskog zapisa. To je, inače, drugo značenje dobi u naslovu knjige.
U sedam oštro napisanih i potpuno dostupnih poglavlja de Waal metodično ruši razloge koji stoje iza opomene Gordona Gekka u filmu Wall Street da pohlepa “hvata bit evolucijskog duha”.
De Waal to kaže ovako:
Ono što nam treba je potpuna promjena pretpostavki o ljudskoj prirodi. Previše ekonomista i političara modelira društvo na vječnoj borbi za koju vjeruju da postoji u prirodi, ali koja je puka projekcija. Poput mađioničara, svoje ideološke predrasude najprije bacaju u kapu prirode, a zatim ih izvlače za uši da pokažu koliko se priroda slaže s njima. To je trik na koji smo predugo padali.
De Waala treba pohvaliti jer je u svoju analizu uveo politička pitanja i "Ako to znači pravo ulaženje u političke kontroverze, neka tako bude." Međutim, upravo sam tu počeo nailaziti na probleme.
Naime, kako de Waal objašnjava ono što sam drugdje okarakterizirao kao poremećaj deficita empatije uzrokovan kulturom, stanje koje graniči s patološkim i ima svoje korijene u našem socioekonomskom sustavu? U intervjuu iz 2007., koji nije uključen u ovu knjigu, de Waal je rekao: "Morate indoktrinirati empatiju kod ljudi kako biste došli do ekstremnih kapitalističkih pozicija." Osim ako ga nisam potpuno krivo protumačio, operativna riječ tamo je ekstremna jer u de Waalovim javnim spisima, intervjuima ili predavanjima nema ničega što bi ukazivalo na to da se on osobno protivi kapitalizmu, bogaćenju ljudi i tako dalje. De Waal se protivi neobuzdanom tržišnom sustavu, a ne samom kapitalizmu. On više voli da se ekonomski sustav ublaži tako što će se više pažnje posvetiti empatiji kako bi se ublažile njegove grube oštrice.
U jednom trenutku objavljuje svoje simpatije prema američkim konzervativcima “koji preziru prava” dok nastavlja s tvrdnjom da “država nije sisa iz koje se može iscijediti mlijeko u bilo koje doba dana, no čini se da mnogi Europljani tako gledaju na to." Kao nizozemski imigrant, de Waal je stigao u Sjedinjene Države sa sljedećim načinom razmišljanja: “Ali također sam primijetio da netko tko se potrudi, što sam ja sigurno namjeravao učiniti, može dogurati jako daleko. Ništa im ne stoji na putu.”
Nadovezuje se na to usporedbom s europskim državama blagostanja i zaključuje: “Budući da sam tako dugo živio u Sjedinjenim Državama, teško mi je reći koji mi je sustav draži. Vidim prednosti i nedostatke oba.' Ali de Waal također može napisati rečenice kao što su:
Ljudi bez milosti i morala su posvuda oko nas, često na istaknutim položajima. Ove zmije u odijelima, kako ih naziva jedna knjiga, možda predstavljaju mali postotak stanovništva, ali uspijevaju u ekonomskom sustavu koji nagrađuje nemilosrdnost.
Društvo utemeljeno isključivo na sebičnim motivima i tržišnim silama može proizvesti bogatstvo, ali ne može proizvesti jedinstvo i međusobno povjerenje koji život čine vrijednim truda.
…oslanjanje na pohlepu kao pokretačku snagu društva mora potkopati samu njegovu strukturu.
Unatoč tome, de Waal ozbiljno podcjenjuje određene kapitalističke imperative i ulogu koju elite igraju u njegovanju bešćutnosti, čime potkopavaju društvenu solidarnost, reciprocitet i empatiju. Kapitalistička kultura obezvrjeđuje empatijsko raspoloženje i kao što je Erich Fromm tvrdio prije pedesetak godina, postoji osnovna nekompatibilnost između temeljnih principa kapitalizma i živog izraza etosa empatije.
Kao što je inzistirao Antonio Gramsci, kultura je neraskidivo povezana s klasom, moći i nejednakošću. Konsenzualna kontrola ostvaruje se putem masovnih medija, obrazovanja, vjere, popularne kulture i drugih aspekata civilnog društva u dogovoru s državom.
Ukratko, ne treba prihvatiti de Waalov ponekad ambivalentan stav prema tržištu, njegove tople riječi za takozvanu "ekonomsku slobodu" i "strukture poticaja", njegovo glancanje pretpostavljenog američkog sustava temeljenog na zaslugama ili njegov optimističan pogled na Obamin potencijal uvesti novu eru suradnje, kako bi se cijenili glavni doprinosi knjige.
Bez sumnje, de Waalova bitna otkrića trebala bi postati dio mainstream razgovora. Ali moramo ići dalje pridruživši im se radikalnom političkom analizom, analizom koja objašnjava kulturne mehanizme koji dovode do društva bez empatije. Tek tada možemo povratiti kontinuitet morala koji tako rječito izranja s ovih stranica.
Kao i s de Waalovim prethodnim plodnim radom, ova knjiga može doprinijeti delegitimizaciji ideološkog stanara američkog civilnog društva koji održava središnji sustav, naime “zdravorazumskog” narativa hiperindividualizma sa svim njegovim podmuklim posljedicama.
Gary Olson, dr. sc., predsjeda Odjelom političkih znanosti na Moravian Collegeu u Bethlehemu, PA. Posljednjih nekoliko godina piše o neuropolitici empatije.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije