Eustaquio Polo Rivera potpredsjednik je Glavnog vijeća vodstva
G. Polo je nedavno bio u Novoj Engleskoj na turneji solidarnosti koju je koordinirala Colombia Solidarity Network u
-
Hvala vam što ste mi dopustili da vam se večeras obratim. Primite toplu dobrodošlicu od Chocóa
Dolazim ovamo uz Božju milost i podršku
Ove zemlje su zemlje u koje je većina Afrikanaca došla
Ovo je zemljište koje je prema Zakonu 70 priznato kao zajedničko vlasništvo triju skupina Afro-Kolumbijaca, mješanaca i domorodačkog stanovništva. Imali smo farme na ovom području. Zemlja je uzdržavala naše obitelji, a prodavali smo i banane
Zatim je u listopadu 1996. godine započela operacija pod nazivom Operation Genesis, koju je vodio glavni zapovjednik Rito Alejo Del Rio.
Ova vojna operacija bila je u suradnji s paravojnom skupinom zvanom AUC.
Ova vojna skupina je ušla i zamolila seljake da se isele. Rekli su: "Iselite se ili će ljudi doći za nama da ubijaju ljude, da vam uzimaju glave."
Iste 1996. godine u mjestu Brisas ubili su 6 ljudi. Ubili su ih i bacili u rijeku. Te godine otišlo je pola ljudi koji su živjeli na tom području. Druga polovica je ostala, a mi smo ostali odolijevati pomaku. Ali upadi vojske i paravojnih postrojbi su se nastavili. Vezali su seljake. Kada bi paravojske ili vojska uhvatili ljude, odrezali bi im prste, uši i intimne dijelove tijela. I ubijali su ih motornim pilama. Prerezali bi im prsnu šupljinu i izvadili unutarnje organe. U našem slivu su samo tako ubili 113 ljudi.
Zatim su se 1997. pojačali upadi vojske i paravojnih postrojbi. Vojni i paravojni savez je došao i rekao nam da moramo otići svi. Prijetili su da ako ne odemo, ne mogu odgovarati za svoje postupke. Rekli su da je razlog zašto trebamo otići taj što će oni bombardirati to područje kako bi izvukli gerilce. Puno je ljudi tada otišlo. Jedan dio seljaka otišao je prema brdima, a drugi ljudi su pobjegli u druga mjesta
Godine 2000. skupina policije skupila je potpise pripadnika paravojnih postrojbi i nekih seljaka koji su ostali na tom području. Rekli su da skupljaju potpise za dobivanje [dozvole za izgradnju] tri vojne baze na tom području i tvrdili su da je to kako bi se seljaci mogli vratiti na svoju zemlju. To nije bio slučaj. Poduzeća su iskoristila ove potpise za preuzimanje zemlje i provedbu sadnje plantaža afričkih palmi na području pod zajedničkim nazivom. Njima su dokazivali da se seljaci slažu sa sadnjom palme, ali su seljaci zapravo bili izvan teritorija, pobjegli u brda.
U ovoj 2000. godini shvatili smo da njihov cilj nije tjerati gerilu s naše zemlje, već uzeti našu zemlju od nas, uzeti naše zajednice i implementirati na našem teritoriju monokulturu palminog ulja i farme stoke. Iste godine poslali su neke povjerenike u različite krajeve gdje je još uvijek bilo seljaka koji su živjeli na velikim farmama. Rekli su nam da trebamo prodati njima, a ako nećemo prodati njima, naše će udovice prodati jeftinije. Tom taktikom zastrašivanja stekli su dijelove teritorija, jer su se ljudi bojali izgubiti živote.
Također bi rekli da moramo prodati, da zemlja treba gazdama. Opasno je to reći jer su nam životi ugroženi, ali osjećam da moram: šefovi su bili Carlos Castano, "Nijemac", Mancuso - sve su to imena paravojnih postrojbi.
Zatim su se 2003. godine zajednice koje su pobjegle u te planine okupile kako bi stvorile humanitarne zone u slivu rijeke Curvaradó. Nadamo se da ćemo iz ovih humanitarnih zona osuditi sve zločine kolumbijske vlade. Zbog traženja da nam se vrati ono što je naše, prijeti se sljedećim osobama: Ligia Maria Chavela, pravna zastupnica Curvaradóa; Priručnik Denis od Jiguamiandóa, Enrique Petro, braća Oyo, Marta Martinez i ja.
Rekli su da smo mi gerilci, ili iz gerile. Ali mi smo seljaci s obiteljima. Ligia Maria, zakonska zastupnica, majka je devetero djece. Ima šezdeset osam godina i trideset troje unučadi. I sam sam otac 9 djece i 2 unučadi koji su pod mojom skrbi. Nemoguće je da mi budemo gerilski zapovjednici! Ali to su strategije i taktike kolumbijske vlade u sprezi s paravojnim skupinama, kako bi se izbjeglo priznavanje štete koja nam je učinjena i kako bi se izbjeglo vraćanje zemlje nazad.
Stradaju naše šume koje su bile prirodni rezervati na našem području. Oni zagađuju naše vode kemikalijama. Kemikalije ulaze u vodu koju pijemo i uzrokuju želučane probleme i kožne bolesti. Za hvatanje leptira koriste kemikalije.
Zbog toga se mi ljudi iz zajednica ne slažemo s ovom monokulturom u okrugu Chocó, jer ovo je zemlja s puno kisika.
Također želimo svjedočiti vladi
Također bismo željeli zamoliti američku vladu da ne potpiše bilateralni sporazum o slobodnoj trgovini s Kolumbijom, jer je ovaj teritorij, naša zemlja, i dalje u rukama poslovnih ljudi, dok pravi vlasnici – mi sami – nemamo ništa. Također ne želimo korištenje genetski modificiranog sjemena organizama u našoj zemlji, jer su zemlje naših predaka obrađivane prirodnim sjemenom. Također tražimo od američke vlade da dođu na našu zemlju kako bi vlastitim očima svjedočili tko ima zemlju u ovom trenutku, da vide da su čak i groblja, gdje su pokopani naši voljeni, uništena buldožerima, i da svjedoče sami što nam se događalo tijekom ovog razdoblja raseljenja.
Prije dva mjeseca izgubila sam sina. Nisam imao financijskih sredstava. Dobio sam prijetnje da ću biti ubijen ako me vide u svom gradu. Stoga sam morala pustiti svoje dijete da umre, a da nisam mogla ništa učiniti za njega. Dijete je umrlo od parazita, od probavnih parazita. A ovako žive mnogi seljaci. Ne mogu napustiti svoje domove zbog prijetnji koje su im upućene.
Molim organizacije dobre vjere koje su ovdje s nama zastupljene da posegnu u vlastita srca i pomognu nam, da dođu na našu zemlju, da stvarno vide i svjedoče što se tamo događa, i da onda tu poruku vrate ovamo da je ispričaju drugima. Hvala vam puno.
-
ML/JH: U svojim razgovorima često govorite o humanitarnim zonama. Možete li točno definirati što je humanitarna zona?
POLO: Međuamerički sud za ljudska prava privremeno je odredio određenu količinu ograničenog prostora. To je mjesto isključivo za zaštitu civilnog stanovništva. To je mjesto za civile čiji su životi u opasnosti od naoružanih aktera. Molimo da na ovo mjesto ne ulazi nitko naoružan. Međunarodni promatrači i Justicia y Paz (menonitska organizacija u
ML/JH: Koliko je obitelji živjelo u vašoj zajednici prije operacije Genesis i raseljavanja, a koliko obitelji tamo živi sada?
POLO: Pa prije raseljavanja bilo nas je više od 700 obitelji. Sada nas ima oko 400 obitelji. No, djeca onih koji su otišli sada imaju svoje obitelji, što će reći da je sada više od 300 prognanih obitelji iz Chocóa.
ML/JH: Odakle su tvrtke za palmino ulje koje su okupirale vašu zemlju i kako se odnose prema svojim radnicima?
POLO: Ono što nam je jasno jest da tvrtke unutar teritorija—zajedničkog teritorija—čija su imena Palma SAA, Palma Curvaradó, itd.—imaju međunarodnu potporu od
Lažu radnicima; dovode ih iz drugih dijelova zemlje, govoreći da će im dati dobre plaće. Ali kad radnici dođu na mjesto gdje bi trebali raditi, tvrtke im ne isplate plaću u iznosu koji su obećale. Samo im daju kredit za kupnju hrane u trgovinama u vlasništvu tvrtke; radnicima ne daju gotovinu.
Tvrtke imaju radnike koji potpisuju papire koji traže da se uspostave novi projekti za palme; ponekad se prikupljaju bez znanja ljudi, rade se potajno. Govore stvari poput "potpiši se ovdje da dobiješ isplatu", ali potpise koriste u drugu svrhu. Ti su im potpisi potrebni jer su zemlje u zajedničkom vlasništvu, pa se zajednički potpisi koriste za promicanje interesa tvrtki za proizvodnju palminog ulja. Kako bi dobile potporu za nove projekte, tvrtkama je potrebna kolektivna dozvola.
Ono što tvrtke često rade je da uzimaju te potpise od radnika i izdaju ih kao potpise seljaka, nose ih u banke i koriste ih za podizanje kredita od banaka, kako bi dobili potporu za nove projekte. Kad se novac daje tvrtkama, tvrtke obično otpuštaju radnike koji su potpisali, ostavljajući ih na cjedilu. Budući da su radnici iz drugih dijelova zemlje, ostali su bez ičega.
ML/JH: Je li ovo kontinuirani proces? Dovode, pa otpuštaju radnike jer žele skupiti sve više potpisa, kako bi nastavili širiti plantaže palmi? Koja je tu logika?
POLO: Ne dobivaju svi otkaze, pa mnogi ljudi koji su dovedeni raditi na velike plantaže ostaju tamo kao radnici. Ono što se događa je da kada ljudi potpišu dokumente tražeći zajmove od banaka kako bi proširili projekt palme, oni dobiju novac od banaka i tvrtka potpiše te ljude koji su potpisali te dokumente. Ti ljudi koji su potpisali dokumente su zaduženi jer su rekli da je to njihov projekt. Dakle ovi ljudi koji su dobili otkaz i ostali bez ičega zapravo su ostali sa ogromnim dugom koji se koristi za proširenje plantaže palmi. Banka uzima kredite u ime seljaka. Ali ne rade to svima; nije da kontinuirano prazne stanovništvo.
Ugovori koje radnici slijede zapravo su prisilni rad. Radnici se mole da u pet ujutro budu spremni krenuti kod auta koji ih voze na posao, tako da moraju ustati u tri. Većina radnika radi do tri ili četiri, neki čak i do pet, a ako to ne ispoštuju, dobiju otkaz. Dakle, ako ne mogu ispuniti ove zahtjeve, jednostavno su izbačeni.
ML/JH: Protivite se prisutnosti kompanija za palmino ulje i znate da loše postupaju sa svojim radnicima. Ima li pokušaja organiziranja i udruživanja radnika na plantažama palminog ulja s ljudima koji žive u humanitarnim zonama?
POLO: Način na koji znamo o uvjetima rada u kompanijama za proizvodnju palmi je da su dva seljaka iz moje zajednice koji su se jednom našli bez posla zapravo otišli raditi za kompanije za proizvodnju palmi, a vratili su se i ispričali nam o uvjetima. Sada, mnogi radnici koji su tamo, koji su seljaci iz drugih krajeva, ne usuđuju se prijaviti svoje poslodavce jer su pod prijetnjom kompanija. Boje se za svoje živote.
U mojoj humanitarnoj zoni nema pokušaja da se udružimo s radnicima na palmama, jer oni dolaze iz drugih krajeva, a mi ne znamo odakle dolaze; ne znamo kakva je njihova prošlost u smislu nasilja, u smislu s kim su povezani na druge načine, tako da bi stvaranje tih saveza bilo vrlo teško u smislu povjerenja.
ML/JH: Što mislite kako bi američko-kolumbijski sporazum o slobodnoj trgovini utjecao na situaciju u vašoj zajednici?
POLO: Prvi način na koji bi to utjecalo na nas je da poslovni ljudi imaju našu zemlju. Razmjeri projekata palmi nastavit će rasti, a to će utjecati na ekosustav u regiji Chocó. Dok nastavljaju s monokulturom palmi, posjeći će stabla i uništiti riječne bazene. Razmjena roba koja će se odvijati kroz sporazum o slobodnoj trgovini donijet će genetski modificirano sjeme i utjecati na sjeme predaka u našim krajevima.
Jedna od stvari koja se događa je da sterilno sjeme, koje će doći uz FTA, poboljšava veličinu proizvoda. Mogu se koristiti samo jednom ili dvaput, ali budući da je proizvod mnogo veći, ono što je proizvedeno od sjemena predaka ne može se natjecati s drugim projektom. Uzmite u obzir piliće. Kao siromašni ljudi, moramo kupovati piliće iz masovne proizvodnje, jer su jeftiniji. Nakon četrdeset i pet dana, pile koje je uzgojeno u tvornici može se jesti; ali pile uzgojeno na prirodan način zahtijeva četiri mjeseca. Moramo na kraju kupiti kemijski induciranu piletinu. Također će nam biti teško konkurirati robi uvezenoj iz
Svi usjevi koji proizvode biogoriva, te stvari utječu na nas. To navodi poduzetnike da iskorištavaju zemlju jer žele veće projekte. Postoji tolika potražnja za biogorivom u svijetu, sporazum o slobodnoj trgovini otvara mogućnost da SAD kupuje gorivo iz Kolumbije i prodaje ga ostatku svijeta.
Recimo, uzgajam hektar trpuca, ali kako nema kemikalija na njima, tvrtke kažu da su bolesne. To su učinili mnogim seljacima. Dakle, seljaci se trebaju udružiti s poduzećem; oni koji nisu povezani s određenom tvrtkom, njihovi se proizvodi ne mogu prodati.
ML/JH: Zvuči kao da bi, prema vašem mišljenju, sporazum o slobodnoj trgovini ostavio seljacima izbor između korištenja genetski modificiranog sjemena ili suradnje s nekom od multinacionalnih kompanija, jer neće moći preživjeti u novom poretku.
POLO: Uglavnom, da. Ono što pokušavaju učiniti je riješiti se sjemena predaka. Ono što se događa je da prevare seljake govoreći, pa, "imat ćete tako veliku proizvodnju s ovim sjemenom," pa ih prevare da ih kupe.
ML/JH: Jesu li se situacija u vašoj zajednici ili poteškoće s kojima se vaša zajednica susreće uopće promijenile tijekom mandata predsjednika Uribea?
POLO: Da, promijenio se, iz dobrog u loše. Uribe je povećao ratne operacije, a to je dovelo do daljnjeg raseljavanja. Njegov izgovor je da vodi gerilce iz zemlje. Ali pod njegovom vladom, sva ova pitanja [gerilaca] nisu se promijenila. Za nas, seljake, stvari se nisu promijenile. Pod Uribeom su mnoge slobode bile ograničene. Prije su ljudi mogli šetati uokolo u bilo koje doba večeri. Sada je policijski sat.
ML/JH: Postoji uobičajena percepcija u
POLO: To nije istina. The Samoobrana, paravojna skupina, prisilila je seljake da glasaju za Uribea. Na mnogim su mjestima spriječili ljude da glasaju tako što im nisu dali pristup prijevozu koji im je bio potreban za dolazak do birališta. Druga stvar koju su radili bila je kupovina glasova, a biznismeni su vršili veliki pritisak na ljude da glasaju za Uribea. Jedan od načina na koji su se paravojne formacije pobrinule da glasovi stignu za Uribea jest taj da bi otišli u zajednicu i rekli, 'ovdje ima stotinu ljudi pa bi trebalo biti stotinu glasova za Uribea, a ako ne, znamo što se događa' (što znači, zaključit ćemo da ovdje ima gerilaca), pa je to natjeralo ljude da glasaju za Uribea. Ono što sam čuo od drugih seljaka je da je na Uribeovom ranču u
[Napomena: Sljedeća pitanja odnose se na 17th Brigada, dio Kolumbijske nacionalne vojske koji djeluje u regiji Chocó i koji pod zapovjedništvom generala Rita Aleja
ML/JH: Imamo pitanje o dijelu vojske koji djeluje u Chocóu pod nazivom 17th Brigada. Naše razumijevanje je da je 17th Brigada je bila uključena u operaciju Genesis.
POLO: Da, bili su uključeni u operaciju Genesis.
ML/JH: Rade li ljudi koji su bili uključeni u ovu operaciju još uvijek sa 17th Brigada?
POLO: Neki ljudi još rade tamo, ali stalno mijenjaju ljude, odvode ih na druga mjesta, šalju ih.
ML/JH: Kakav je sada odnos 17th Brigada ljudima u Chocóu i imaju li još uvijek istu obuku ili politiku za časnike koji su sudjelovali u Genesisu? Koriste li se istom taktikom?
POLO: Oni vode računa o investicijama gospodarstvenika. Nastavljaju koristiti taktiku terora i zastrašivanja zajednica koju su koristili prije, u Operacija Genesis. O obuci ne znam ništa, ali znam samo da su i dalje u vojsci. Oni su s vojskom. Osoba u paravojnoj postrojbi razgovarat će s vojnom osobom i reći će im o određenoj zajednici, a oni će tu (paravojnu) osobu ostaviti u zajednici kao detektiva da sazna što se događa. Oni rade zajedno u grupama od Živjeti zajedno, te u grupi pod nazivom Crni orlovi. Svi su zajedno. Oni ljudi koji su bili uključeni u Postanak i dalje su u zajednicama. Oni su još uvijek u zajednicama i nastavljaju nekažnjeno hodati uokolo.
ML/JH: Rekli ste da je 17th Brigada nastavlja koristiti taktiku zastrašivanja i tako dalje - možete li navesti primjer takve taktike iz vaše zajednice ili negdje drugdje?
POLO: U ožujku prošle godine, prije otprilike godinu dana, biznismeni su poslali ljude da ponovno nasele to područje, ukradenu zemlju u Chocóu. To su bili radnici koji rade u tvrtkama za proizvodnju palmi koji su poslani da pokrenu zajednicu točno preko puta mjesta gdje je bila naša zajednica. Tamo ih je doveo čovjek po imenu Andrés Moreno i ostavio deset ljudi. Zatim se vratio sa dvojicom ljudi koji su imali vojne uniforme i odveo je dvojicu radnika. Tako su ostavili osam doseljenika i dva vojnika. Dva dana kasnije, dok smo se vraćali iz humanitarne zone Anda Lucia, prošli smo kroz [zajednicu koja se zove] Brisas, a Andrés Moreno je bio s vojskom. Došli smo nekim kopnom, dok smo prolazili putem, u jednom brdu blizu naselja, u susret su nam izašla dvojica u vojnim uniformama, pitali su nas zašto bježimo i pitali su nas zašto smo poslali gerilce. na doseljenike. Rekli su da su ta dva doseljenika otišla jer smo mi poslali gerilce za njima, iako nismo ni razgovarali s doseljenicima. Razgovarali smo s pravnim predstavnikom sliva o njihovom ulasku u našu zemlju. Dakle, nismo razgovarali s doseljenicima, otišli smo do pravnog zastupnika i osudili da su tvrtke poslale doseljenike na našu zemlju. Dvojica vojnika koji su nas dočekali pitali su zašto nismo pregovarali sa samim doseljenicima i pustili ih da ostanu raditi u tvrtki. Rekli smo ne, jer je teritorij u kolektivnom vlasništvu i pripada crnačkim zajednicama i ljudima koji tu žive dugo vremena. Zatim, kad sam vojnicima rekao da sam razgovarao s odvjetnicima u Bogoti osuđujući tvrtku i doseljenike, rekli su: "Neka se zna da nismo učinili ništa što bi vas maltretiralo." Kad smo rekli da bi Interamerički sud za ljudska prava mogao biti umiješan u ovo, vojska se bojala. I pustili su nas, jednom smo to rekli. Ali ovako znamo da vrše pritisak na ljude.
ML/JH: Ima li trenutno međunarodnih promatrača u humanitarnim zonama?
POLO: Da, kad sam otišao bilo je nekih ljudi iz
ML/JH: Jesu li se stvari promijenile zbog međunarodne prisutnosti tamo? Jesu li međunarodni volonteri učinili bilo kakvu osjetnu razliku u situaciji?
POLO: Kad je došla međunarodna pratnja, došlo je do promjena. Bilo je više poštovanja prema nama kao campesinos. Nisu htjeli činiti nasilje niti štetu pred internacionalcima, jer gringosi i bijelci osuđuju nasilje. Ali kažu da će nas gringosi napasti ili ubiti kad odu. To je razlog zašto želimo da dođe više internacionalaca.
ML/JH: Osim izravne pratnje u zajednicama, koje bi vam vrste rada na međunarodnoj solidarnosti bile od najveće pomoći?
POLO: Osim stalne pratnje, možete ići u zajednice snimati svjedočanstva iz zajednica, slikati gdje smo nekada živjeli i donijeti to ovamo. Ovo je od velike važnosti.
ML/JH: Ako ljudi ne mogu ići tamo, što mogu raditi ovdje?
POLO: Trebamo pomoć, trebamo humanitarnu pomoć, u novcu, da kupimo stvari kao što je cisterna za skupljanje vode, i novac da se mobiliziramo da još više osuđujemo te stvari. Sve to pomaže. Također, morate to nastaviti osuđivati ovdje (u
Margaree Little je a
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije