Obamin zahtjev da od Predstavničkog doma zatraži odobrenje plana svoje administracije za napad na Siriju, po mom je mišljenju stvorio važnu priliku za javnu raspravu o temi vojne intervencije. Argumenti koji se iznose za i protiv takve intervencije kreću se od onih koji su ludo oduševljeni vodstvom SAD-a u svijetu s jedne strane i onih koji pripadaju više antiimperijalističkom svjetonazoru s druge strane. Međutim, ono što me najviše zanima je položaj inteligencije i stručnjaka u području političkih znanosti ili sličnih studija.
Vali Nasr, jedan od vodećih američkih stručnjaka za Bliski istok i dekan Johns Hopkins School of Advanced International Studies u WD, nedavno jeargumentirano da će Obamin kolebljivi stav da intervenira u Siriji nakon što je njezina vojska prešla crvenu liniju koju je prethodno postavio poslati pogrešnu poruku počiniteljima gnusnog zločina koji je ubio više od tisuću civila 21. kolovoza u predgrađu Damaska. Tvrdi da je inzistiranjem na provođenju a ograničen vojna operacija u obliku konvencije koju je odobrio Kongres (i to tek nakon što se predstavnici vrate s ljetne stanke 9. rujna) Asad i budući Asadi neće izgubiti nikakav poticaj niti će razmisliti o izvođenju možda još jednog kemijskog napada u Bliska budućnost. Takva reakcija najpriznatijeg svjetskog vođe na prekršitelja međunarodnog zakona za kojeg vjeruje da je slab i da će proizvesti destruktivne ishode. Ti će se rezultati u njegovoj analizi pojaviti u bilo kojem od sljedeća dva oblika:
"Prvi je da Assadov režim padne, što bi značilo da bi Sirijom, ili njezinim dijelovima, mogli vladati radikalni islamisti povezani s Al Qaidom - stvarajući nove i nepoželjne prijetnje globalnoj sigurnosti koje bi mogle pozvati još veću američku intervenciju nizbrdo crta.
Drugo je da će američki vojni napadi izjednačiti igru između snaga g. Assada i pobunjenika, tako da bi građanski rat trajao dugo vremena, uništavajući još više zemlje, ubijajući više stanovništva i šaljući još više izbjeglice u Libanon, Jordan i Tursku. To bi sirijski sukob učinilo još opasnijim. Bez američkog odvraćanja na horizontu, Assadov režim mogao bi ponovno upotrijebiti kemijsko oružje, dok bi ekstremisti mogli pružiti utočište za teroriste kakve je afganistanski rat proizveo za Al Qaidu 1990-ih."
Ono što Nasr iz ovoga zaključuje jest da bi se SAD trebale činiti daleko odlučnije u suočavanju sa sirijskom krizom prihvaćanjem cilja iskorenjivanja i kriminalnog režima Al Asada i radikalnih agenata temeljne oporbe čija će prisutnost ugroziti stabilnost cijelu regiju. "Amerika bi trebala djelovati odlučno i pravodobno, a na temelju strateške vizije koja uključuje izlaz iz ovog rata. To bi impresioniralo američke saveznike i protivnike podjednako. To je ono što svijet treba i na što bi se g. Obama trebao fokusirati. To bi impresioniralo američke saveznike i protivnike. To je ono što je potrebno u svijetu i na što bi se gospodin Obama trebao usredotočiti." Rizici intervencije su veliki, a uspjeh je neizvjestan, ali ne poduzimati ništa bilo bi, u ovom trenutku, daleko gore."
Teza gospodina Nasra jednostavno je izgrađena na pogrešnim pretpostavkama i nosi krivu predodžbu o povijesti američke politike u obračunu sa sirijskom oporbom. Od početka političkog kaosa u Siriji SAD je uvijek bio dosljedan u podržavanju pobunjenika svim raspoloživim sredstvima. Ovo je američka tradicija podupiranja bilo koje vrste milicije u onoj mjeri u kojoj održavaju ono što je potrebno da zadaju udarac režimu koji toliko mrze. Formiranje Al Qaide i njezinih ogranaka diljem Bliskog istoka odavno je trebalo biti poziv na uzbunu za takve strategije.
SAD je u travnju 2011. godine priznao da financira sirijsku oporbu dajući 6.3 milijuna dolara "Pokretu za pravdu i razvoj", disidentskoj organizaciji sa sjedištem u Londonu koja upravlja satelitskim kanalom Barada TV, koji emitira antivladine vijesti u Siriji . Još 6 milijuna dolara otišlo je za potporu raznim inicijativama, uključujući obuku za novinare i aktiviste, između 2006. i 2010.[2]. Također znamo da su dva režima koje najviše podržava SAD, Katar i Saudijska Arabija, opremali sirijske pobunjenike oružjem i potrebnim oružjem za borbu protiv pro-Asadovih elemenata. Čineći to, najradikalnije islamističke skupine u regiji (naime vehabije i selefije) potaknute su da sirijsku zemlju optuže za vlastitu ideologiju u čijoj se srži treba boriti protiv Asadovog režima i zapadnih vrijednosti.
S takvim scenarijem u igri, Vali Nasrov prijedlog Obaminoj administraciji trebao bi uključiti snažnu prisutnost američke vojske unutar Sirije kako bi se potpuno promijenila dinamika moći na način koji bi sirijske teritorije oslobodio oba elementa Asadovog režima i sve postojeće oporbene frakcije kojima su pomogli da se ukorijene u toj regiji. Pitanje bi onda bilo; ako je SAD uopće podržavao pobunjenike u Siriji, zašto bi ih pokušao sve zbrisati prema prijedlogu gospodina Nasra? Pretpostavljajući da bi to ipak trebao biti slučaj, ono što bi to u biti značilo jest da će zbog jasnog nedostatka političke alternative za preuzimanje vodstva u Siriji, SAD morati postaviti marionetski režim na isti način na koji je to učinio u Iraku i Afganistan. Ovaj bi režim sigurno patio od nedostatka narodne potpore potrebne da se suoči sa svim svojim suprotstavljenim frakcijama, uključujući Alavite i Sunite koji su spremni zapaliti tu zemlju kako bi vratili ono što su izgubili. Vjerojatnost prelijevanja takve nestabilnosti u susjedne zemlje u ovom slučaju je pouzdano mnogo veća od mogućih neugodnih ishoda samo obuzdavanja tekućeg građanskog rata u Siriji, protiv čega se g. Nasr zalaže.
Vjerujem da se rješenje za sirijsku krizu ne bi trebalo mjeriti davanjem prioriteta održavanju vjerodostojnosti carstva u opadanju. Umjesto toga, trebao bi se usredotočiti na vraćanje međunarodne koalicije koja sasvim sigurno može promijeniti situaciju u Siriji putem svojih elemenata u toj regiji. Sjedinjene Države, naravno, kao važan igrač bez sumnje zadržavaju neospornu ulogu u organiziranju takve koalicije, ali jedno znamo da su Rusija i Iran dugo uspostavili i održavali dio svojih nacionalnih interesa iu Siriji. Tim se interesima treba pažljivo pozabaviti ako se želi pronaći bilo kakvo rješenje za tekući posrednički rat u Siriji.
Prijedlog gospodina Nasra, međutim, zanemaruje ne samo značaj iranske i ruske prisutnosti u toj regiji, već i osmišljeni međunarodni proces u kojem Rusija i Kina imaju poseban rang UN-a u rješavanju ove krize. Opravdanje koje se propagira kroz naše medije za zaobilaženje UN-a po ovom pitanju, kojega se kratko dotakao i gospodin Nasr, je zastoj u Vijeću sigurnosti zbog mogućeg veta Rusije i Kine. Međutim, slijepa ulica s kojom se UN danas suočava u Vijeću sigurnosti nije stvar strukture, već izbora. Godine 1950., tijekom vrhunca američko-sovjetskih napetosti, Vijeće sigurnosti se suočilo s najvećim zastojem bez presedana u povijesti u donošenju raznih rezolucija. Rješenje je, međutim, postala rezolucija donesena u Općoj skupštini pod naslovom "Ujedinjenje za mir", koja jednostavno kaže "da u svim slučajevima kada Vijeće sigurnosti zbog nedostatka jednoglasnosti među svojih pet stalnih članica ne uspije djelovati kako je potrebno za održavanje međunarodnog miru i sigurnosti, Opća skupština će odmah razmotriti to pitanje i može izdati sve preporuke koje smatra potrebnima za obnovu međunarodnog mira i sigurnosti.”[3].
Rizik stalnog odbacivanja ovih međunarodnih protokola u zamjenu za kupnju daljnjeg kredibiliteta za hegemonijsku moć SAD-a je kontinuirano potkopavanje Ujedinjenih naroda i njihovog integriteta u posredovanju u sukobima kao jedinog vjerodostojnog međunarodnog tijela za koje je svijet pristao poštivati njegove presude . G. Nasr je toliko zabrinut za vjerodostojnost Sjedinjenih Država i njihovih crvenih linija da je opasnost od kompromitiranja legitimnog autoriteta UN-a apsolutno odsutna u njegovoj analizi, čije su lekcije naučene iz ruševina Lige naroda .
[1] www.nytimes.com/2013/09/02/opinion/global/forcing-obamas-hand-in-syria.html?smid=tw-share&_r=0
[2] www.cbc.ca/news/world/story/2011/04/18/syria-united-states-backing-wikileaks.html
[3] www.un.org/depts/dhl/landmark/pdf/ares377e.pdf
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije