Sinoć dok sam ležao u krevetu želeći spavati, učinilo mi se da sam vidio pauka kako juri po stropu obasjanom mjesečinom. Zatvorio sam oči samo da bi nepozvane misli ušle u taj lutajući prostor između jave i sna. Slike su lebdjele: tamo u onom podzemnom svijetu, svjetlucave niti ispreplitale su tamu nepoznatog mameći me da priđem bliže dok nisam ugledao lica milijuna uhvaćenih u gigantsku, svjetlucavu paukovu mrežu. Lica su bila moja.
Bila sam djevojka koja je vrištala na krvavoj plaži posutoj dijelovima tijela njezine obitelji. Bio sam dječak stisnut uz svog oca dok su meci prskali oko njih. Bila sam žena koja se onesvijestila od porođajnih bolova na kontrolnoj točki koja je željela da svoje nerođeno dijete ostane u maternici još nekoliko sati. Bio sam čovjek koji je paradirao s povezima na očima i lisicama, mučen i zatvoren zbog otpora okupaciji svog naroda. Bio sam tisućna obitelj koja se grčevito grčevito drži sjećanja na živote dok su buldožeri rušili zidove njihovih domova. Bio sam generacije, terorizirane i protjerane sa svoje zemlje i sela u jednom od najokrutnijih djela nečovječnosti koje su počinili jedni ljudi protiv drugih. Bio sam Palestinac uhvaćen u mrežu prijevare, prezren i izbjegavan od svijeta zaslijepljenog biblijskim mitovima i vrtnjom dvadeset prvog stoljeća.
U tim košmarnim prizorima znao sam što znači biti zazidan tamo gdje nema horizonta. Znao sam što znači vječno čekati u redovima i ne ići nikamo. Znao sam što znači drhtati od tutnjave tenkova i zvuka čizama i ležati čekajući da bombe razore tlo ispod. Znao sam što znači biti udaljen od obitelji i voljenih osoba osobnim dokumentima na kojima piše da ne možemo živjeti zajedno. Znao sam što znači čeprkati za hranom i žeđati čak i za kap vode. Znao sam što znači osjećati samoprijezir zbog toga što sam izdao svoj narod kako bih spasio svoje bolesno dijete. Znao sam što znači biti iskušavan privilegijama dok su drugi mljeveni u prljavštinu. Znao sam što znači biti igran s nadmoćnim vanjskim silama poslanim da nas podijele i razdvoje i okrenu jedne protiv drugih. Znao sam što znači biti ponižen i ismijan, život nedostojan suosjećanja svijeta. A, u toj mreži obješenog plijena, žderač nema razloga žuriti.
Izmicao mi je duboki umirujući san. Ljudsko stanje bilo je previše užasno, neljudski tretman me gušio gađenjem, ali nisam mogao pobjeći od noćne more. Dok sam se selio iz jedne očajne ljudske mase u drugu, postao sam ono što svijet ne želi vidjeti ili znati. Ovdje su bila osakaćena i osakaćena djeca, rođena u neimaštini i gladovanju i ne znajući ništa osim ekstremnog nasilja od slavljene države naoružane oružjem moćnijim i smrtonosnijim nego što itko može zamisliti. Djeca koja su sljedeće majke i očevi
Jednom uhvaćen u mrežu, nije imao kamo otići. Borba bi povukla mrežu čvršće i približila slinavog pauka. Ostati miran samo je odgodio neizbježno dok je pauk u dokolici proždirao svoj zarobljeni plijen. Oni koji su pokušali raskinuti mrežu ili iščupati žrtve iz njezinih ljepljivih niti, osjetili su puni otrov ugriza pauka. Noćna mora stopila se sa stvarnošću i više nisam znao jesam li izvana i gledam unutra ili iznutra gledam van. Glas mi se izgubio u oštrim zvukovima žena i muškaraca koji oplakuju svoje najmilije, a moja se bespomoćnost sve više odražavala u očima djece prožete užasom. Danima i noćima nije bilo početka ni kraja: osjećao sam kako me guta more napaćenog čovječanstva.
Gledao sam ovamo-onamo tražeći olakšanje od čiste bijede svega toga, ali nije ga bilo jer ovo je palestinska noćna mora - nema olakšanja, nema nade, nema budućnosti, samo beskonačno trošenje ljudskog duha. Milijuni očiju koji zure kroz mene u prazninu iza, milijuni ljudi rođenih u zatočeništvu nesposobni ležati u krevetu i sanjati ili se ikada osjećati sigurno u svojim domovima. Milijuni ljudi od krvi i mesa osakaćeni uskraćivanjem nade i slobode, lišeni dostojanstva i ostavljeni na ljudskom smetlištu privilegiranih, moćnih i ravnodušnih.
Napokon probuđen, ali još uvijek uhvaćen u stisku terora, našao sam se kako živim noćnu moru u zatvoru svog uma, dok ga Palestinci žive u zatvoru svog svijeta. Ni oni ni ja ne možemo pobjeći od nehumanosti onoga što se čini. Njihova noćna mora je horor priča s vječnim vrhuncem koju žive od nastanka
Toliko priče o pravdi, demokraciji i miru dok svaki od tih života odlazi u zaborav bez rješenja i niti jedan od tih života ne znači ništa ljudima koji svijet vide isključivo kao svoj ili koji su ravnodušni sve dok sami ne pate. Ovo je sigurno apartheid u svom najgorem obliku: razdvajanje između onih koji imaju i onih koji su spriječeni da imaju bilo što. Ta beskrajna tišina koja stvara zid koji guši više od bilo koje betonske ploče ili električne ograde, to okretanje glave, to zatvaranje uma konačnije od bilo koje vojničke puške ili vladine uredbe.
Kamo će Palestinci otići dok budu gurani, izvučeni i otrgnuti sa svoje zemlje i sve dalje stjerani u ta oskudna područja u kojima neće rasti usjevi niti će teći voda? Kamo će otići dok imigranti iz inozemstva hrle u ilegalna naselja koja se podižu na posjedima i zemlji u vlasništvu Palestinaca s kojih su prisilno iseljeni? Kamo će oni otići dok ilegalni Zid označava ilegalne granice i odvaja državu kolonizatora od one izmišljene koja Palestincima nudi otprilike onoliko slobode i neovisnosti koliko i zatočene životinje u zoološkom vrtu?
Gdje ste vi čovječanstvo o kojem se propovijeda na propovjedaonicama i koje se uzdiže u slavnim trijumfima generala i predsjednika? Još hitnije, gdje smo mi koji uzdižemo takve licemjere da nam budu čuvari? Što govori o nama koji tvrdimo da živimo po načelima, moralu i vjeri kada odbijamo pogledati u oči nevine koje smo osudili, ili još gore, vjerujemo onima koji nam bez odgovornosti govore da su milijuni ljudi vrijedni žrtve za sigurnost
O da, doista, dopuštamo da se užasi ponove. Plinske komore i polja smrti od jučer su bantustani u stočnim dvorištima i 2000 birokratskih pravila koja reguliraju svaki pojedinačni pokret svakog palestinskog života koji
I tako, ljudi moji, šezdesetogodišnja palestinska noćna mora se nastavlja, beskonačna samo zbog bezgraničnosti naše nehumanosti. Oh što smo postali? To je noćna mora koja čeka da nas sve proguta.
______________________________________________________________
Sonja Karkar je osnivačica Women for
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije