Fotografija John B Hewitt/Shutterstock
Dok “antivaxxeri” nastavljaju sudar s policijom u raznim europskim gradovima, cijeli je medijski diskurs formuliran oko političkih sklonosti tih bijesnih gomila, opisujući ih u činjeničnim terminima kao teoretičare zavjere, populiste i desničarske fanatike.
Iako je istina da su populistički, desničarski pokreti diljem Europe i drugdje aktivno djelovali eksploatiran bijes, zbunjenost i nedostatak povjerenja u vlade godinama, i dalje je potrebno razumjeti korijene nepovjerenja, za razliku od spremnog doprinosa gušećoj podjeli.
Gallupova anketa, objavljen u 2013. godini otkrila je razmjere nepovjerenja koje primjerice Amerikanci imaju u vlastitu vladu te pad tog povjerenja u odnosu na prethodnu godinu. Prema anketi, samo 10% Amerikanaca vjeruje svom izabranom Kongresu, samo 19% vjeruje zdravstvenom sustavu zemlje, 22% ima povjerenje u veliki biznis i 23% u medije.
Ova kriza u demokraciji dogodila se godinama prije nego što je Donald Trump uopće razmišljao o kandidaturi za predsjednika, godinama prije nasilnog upada u američki Kongres i mnogo prije nego što je pandemija COVID-a potaknula negodovanje i zavjere.
Trend nedostatak povjerenja u vladi nastavlja se bez prestanka do danas, iako Trump više nije predsjednik. Zapravo, to je fenomen koji je najviše pogodio zapadna društva, iako u različitim stupnjevima.
Može se činiti iracionalnim da milijuni ljudi odbijaju primiti cjepivo protiv COVID-19, potencijalno spasonosnog lijeka potrebnog za postizanje kolektivnog imuniteta. Ali problem nadilazi onaj naizgled 'ludih', 'fanatičnih', 'teoretičara zavjera' i, za dobru mjeru, također 'rasističkih' mnoštva, koji jednostavno odbijaju spasiti vlastite živote ili živote svojih voljenih, iz čistog neznanja i obična glupost.
Postoje i druga pitanja koja također zaslužuju razmatranje. Nedostatak povjerenja u vladu akumulacijski je proces, proizašao iz dugog iskustva i prevladavajućeg zaključka da vlade zastupaju interese bogatih i moćnih, a ne siromašnih i ranjivih. To se ne može zanemariti kao rezultat navodno oštrog uvodnika koji su napisale novine establišmenta kao što su The New York Times ili The Washington Post.
Jaz u nejednakosti u Sjedinjenim Američkim Državama, na primjer, stalno se povećavao posljednjih godina. Studija Boston Consulting Group iz 2017 zaključio je da će do 2021. godine gotovo 70% bogatstva SAD-a biti koncentrirano u rukama milijunaša i milijardera. Možemo li doista kriviti siromašnog Amerikanca iz radničke klase zbog nepovjerenja u vladu koja je stvorila ovu vrstu nejednakosti?
Liberalne političke stranke, bilo da su Demokrati u SAD-u, ili Parti Socialiste u Francuskoj, ili Partito Democratico u Italiji, zapravo su dirigirale većim dijelom ove nejednakosti i kasnijeg nepovjerenja i ogorčenosti koje gaje milijuni njihovih građana. Njihovi političari i novinski mediji inzistiraju na redukcionističkom tumačenju porasta populizma u njihovim društvima, jednostavno zato što žele održati sebični status quo.
Takozvani 'umjerenjaci' su oni koji uglavnom artikuliraju politički diskurs vremena, jednostavno zato što je autentična politička ljevica koja se temelji na bazi gotovo potpuno odsutna sa scene. Posljedični vakuum učinio je čitave zajednice, ljude sa stvarnim pritužbama, ranjivima na krajnje desničarske oportuniste, poput Marine Le Pen u Francuskoj, Trumpa u SAD-u i Mattea Salvinija u Italiji.
Navedeni su sebični političari zabrinjavajućih političkih ideja, često šovinističkih ideologija i, naravno, osobnih ambicija. Budući da nitko drugi ne izaziva glavne političare i korporativne medije, često su dobrodošli kao osloboditelji,'isušivanje močvaraWashingtona i gdje god drugdje postoji politički elitizam.
Neki od nas mogu u potpunosti izbjeći ovu neugodnu raspravu, vjerojatno iz straha da ne budu žigosani kao pripadnici krive skupine ili, moguće, kao rezultat našeg inzistiranja na razumijevanju svijeta iz vlastitog ograničenog političkog i ideološkog stajališta. No, čineći to, ne uspijevamo istinski analizirati korijene trenutnog političkog haosa.
Istina, bilo je pokušaja u mainstream medijima ponuditi treći način razmišljanja o ovoj temi, ali većina tih ideja ostaje ograničena u svom opsegu i kontekstu, a često i stidljiva u svom jeziku. Na primjer, nedavni članak u New York Timesu povezan pokreta protiv cijepljenja do 'COVID kulturnog rata' u Europi, ali jedva da je zašao dovoljno duboko u ekonomsku i klasnu komponentu te podjele.
Dok se "vaxxeri" i "anti-vaxxeri" mogu nastaviti mobilizirati oko sustava uvjerenja koji im je drag, nije odgovornost intelektualca slijediti diktate površne politike identiteta. Ono što je potrebno je istinsko razumijevanje korijena iza ovih kulturnih i političkih fenomena, s nadom da će se angažirati i popraviti umjesto jednostavnog osuđivanja 'druge strane'.
Pokojni talijanski antifašistički intelektualac Antonio Gramsci imao je napisan o „pogrešci intelektualca“ prosuđivanja bez istinskog razumijevanja, osjećaja i „ostrašćenosti“. Po njemu, nikakvo znanje nije moguće “bez osjećanja elementarnih strasti naroda, razumijevanja i stoga objašnjenja i opravdanja u konkretnoj povijesnoj situaciji”.
Postoje stotine milijuna ljudi sa stvarnim pritužbama, opravdanim strahovima i razumljivom zbunjenošću. Ako se ne angažiramo sa svim ljudima na ravnopravnoj osnovi za boljitak čovječanstva, preostaje im tražiti odgovore od 'proroka propasti' – krajnje desnih šovinista i teoretičara zavjere. Ovo nikako ne može biti jedina opcija.
Ramzy Baroud je novinar i urednik The Palestine Chronicle. Autor je pet knjiga. Njegov najnoviji je "Ovi će lanci biti slomljeni: Palestinske priče o borbi i prkosu u izraelskim zatvorima” (Clarity Press). Dr. Baroud je nerezidentni viši znanstveni suradnik u Centru za islam i globalna pitanja (CIGA) i također u Afro-Bliskoistočnom centru (AMEC). Njegova web stranica je www.ramzybaroud.net
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije