Emma Hughes Godine organizacije koje su dovele do revolucije često se zanemaruju, ali vi ste godinama bili aktivist u Egiptu. Možete li govoriti o organizacijskom radu koji je doveo do revolucije?
Ola Šahba Ova revolucija izgrađena je na deset godina organiziranja. 2003. godine, kada su bili prosvjedi zbog rata u Iraku, okupirali smo trg Tahrir, ali nitko nije čuo za to jer smo morali bježati. Tada su se prvi put čuli anti-Mubarak povici. Nakon toga dogodio se nastavak pokreta – Kefaya pokret za promjene tijekom izbora 2005., pokret za neovisnost pravosuđa, događaj Pokreta mladih 6. travnja 2008., pokret protiv mučenja i studentski pokret – tako da gradimo na svim oni. Počeo sam se organizirati s kišobranom radničkog pokreta koji se zove Tadamon, ili 'Solidarnost' na arapskom. Bio sam i u Revolucionarnoj socijalističkoj organizaciji. Bio sam uključen u Mladi za pravdu i slobodu – to je bio glavni pokret mladih koji je bio zastupljen u revoluciji.
EH S kim sad organiziraš?
OS Nakon što je Mubarak otišao, vidjeli smo to kao trenutak kada treba formirati ljevičarski pokret. Trebali smo se mobilizirati izvan Tahrira, nismo mogli samo okupirati Tahrir. Neki od nas odlučili su osnovati malu organizaciju revolucionarnih socijalista pod nazivom Struja socijalističke obnove. Ova struja je prepoznala da nam treba stranka koja će nas sve okupiti. Društvo nije spremno za radikalnu stranku i nismo dovoljno jaki da imamo četiri ili pet stranaka među sobom, pa se moramo ujediniti. Pogrešno je misliti da ćemo revoluciju pokrenuti samo s revolucionarnom strankom – revolucijom koja je već počela!
Tako je Struja socijalističke obnove suosnivala političku stranku. To je široka lijeva stranka i mi smo radikalna fronta unutar stranke. Zove se Narodni socijalistički savez. Ja bih radije da se zove samo Narodni savez jer nema socijalistički program. Ipak sam ponosan na program jer jasno kaže kako mi vidimo funkcioniranje države i kako vidimo socijalnu pravdu. Na izbore smo izašli s koalicijom ostalih i osvojili sedam saborskih mandata.
EH Je li izlazak na izbore bila teška odluka?
OS Bilo je to teško iskustvo. Mnogi su bili kritični i govorili su da trebamo bojkotirati izbore. Razgovarali smo o bojkotu, ali smo odlučili ući. Odlučili smo ako masa svojim sudjelovanjem daje legitimitet izborima onda je bitno da smo mi tu i da ljudi slušaju nešto drugo. Očekivali smo da ćemo dobiti dva ili tri mandata, a dobili smo sedam mandata. Podržali su nas mnogi prvaci revolucije jer znaju da ovaj popis ne uključuje novac niti utjecaj starog režima.
EH Kako je sada biti vani na ulici?
OS Suočavamo se s izazovima na ulicama. Jer to više nisu samo sukobi revolucionara s policijom ili vojskom, već počinje postajati i sukob građanin protiv građanina. To se dogodilo ispred predsjedničke palače 6. prosinca kada je Muslimansko bratstvo premjestilo svoje članove, a selefijska stranka Al-Nour također je premjestila svoje članove. Počeli smo sjediti ispred palače i nekoliko sati kasnije počeo je sukob.
EH Tog ste dana oteli – što se dogodilo?
OS Taj dan sam bio kidnapovan i pretučen od strane Muslimanskog bratstva. Odveli su mene i još jednog suborca s prve crte. Optužili su nas da smo ubili članove grupe, što je apsurdno – mi smo zapravo bili tu da pružimo liječničku pomoć. Zgrabili su nas i 40-50 muškaraca nas je počelo tući. Odveli su nas do kordona uz zid predsjedničke palače; ljudi koji su nas zatočili zapravo su došli iz palače. Nastavili su nas tući. Bila sam seksualno uznemiravana.
Postojao je niz muškaraca koji su bili selefije i tražili su da nas treba ozlijediti ili ubiti kako bi naučili revolucionare da se ne usude suprotstaviti predsjedniku. Mene su držali šest sati, ali je bilo 40 muškaraca koji su držani duže, 14 sati, a kasnije su ih dali policiji. Policija ih je tretirala kao žrtve, a ne kao optuženike. Bila sam jedina žena, tako da je za mene postojala posebna linija pregovora jer su tamošnje selefije inzistirali da kao žena, koja je surađivala s drugom stranom, moram biti ubijena i ne mogu biti predana policija. Na kraju su drugovi ispregovarali moje puštanje.
EH Kako nakon takvih iskustava aktivisti pronalaze snagu za nastavak organiziranja?
OS Situacija je totalno nepravedna u ovoj zemlji i cijelom svijetu. Započeli smo nešto veliko i ne možemo stati. Izgubili smo suborce, a neki su naši suborci ostali bez očiju. Cijena koja je plaćena je zaista ogromna, ali su i nade i postignuća također ogromni.
Da, ponekad se suočavamo s težim stvarima nego ljudi u drugim zemljama, a ponekad se nađemo u situacijama opasnim po život, ali tko smo mi da se žalimo? Nikada ne bih sanjao da će revolucija započeti za mog života, započeti kad budem dovoljno organiziran i zdrav da sudjelujem. Dakle, za mene nije čak ni pitanje da prestanem – i nadam se da neću morati.
EH Kako bi izgledala završena egipatska revolucija?
OS Egipatska vlada i takozvana međunarodna zajednica stvarno bi željeli da se revolucija završi. Željeli bi se vratiti uspostavljanju trgovinskih i političkih odnosa. Ali ova revolucija nije gotova. Imamo desničarsku vladu islamista koja sada vlada, ali mi zapravo vršimo pritisak, utječemo i mijenjamo stvari. Ovo nije pobjednička revolucija, ali nije ni završena – ova revolucija živi!
Ovo nije lijeva revolucija - to još nije. I mi s ljevice to moramo prepoznati. Nismo postigli nikakvu socijalnu pravdu – trebamo državu koja ima bolje zakone o radnicima, subvencionirano obrazovanje, zakon o zdravstvenom osiguranju, prebivalište za građane i tako dalje.
EH Strateški, kako možete postići te ciljeve?
OS Izgradnjom saveza u radničkom pokretu. Moramo imati jaku vezu s radničkim pokretom kako bismo izgradili frontu koja može postići promjenu. U posljednja tri ili četiri dana prosvjeda na Tahriru upravo su radnici koji štrajkaju u svojim tvornicama preokrenuli odnos snaga u našu korist. U ovom trenutku radnički pokret nije blizu vođenja revolucije, ali to je naš put do uspješnog završetka.
EH Kako se borite protiv privatizacije i mjera štednje predviđenih kreditom MMF-a?
OS Jedan od izazova s kojima se suočavamo je kako povezati katastrofalne učinke zajma, privatizacije i svih politika koje je Mubarak provodio, a za koje Muslimansko bratstvo također vjeruje da ih treba provoditi, s revolucionarnom borbom. Pokušavamo se organizirati na terenu i povezati te politike sa svakodnevnom patnjom radnika i objasniti kako će zajam pogoršati živote Egipćana. Sljedeći tjedan krećemo s kampanjom o poskupljenju i ona će se povezati s drugom kampanjom započetom prije nekoliko mjeseci protiv kredita MMF-a.
EH Što ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu mogu poduzeti u znak solidarnosti s egipatskom revolucijom?
OS Pratiti vlastitu vladu i isticati da se svrstavaju na stranu vlade koja krši ljudska prava. Druga stvar je rad protiv kredita MMF-a, inzistiranje na tome da postoje određena pravila da zemlja dobije kredit i da nisu potrebni opaki krediti i opaki dugovi.
Također i pokreti solidarnosti kada postoje sukobi na terenu. Uvijek nam je to trebalo. Uvijek smo mogli reći da nas ne tuku sami u mračnoj ulici – svijet može vidjeti i svijet će vas smatrati odgovornim. To je jako važno: Egipćanima solidarnost mnogo znači.
Emma Hughes je suurednik časopisa Red Pepper.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije